Odluka nije imala veze s ovom konkretnom utakmicom i porazom koji je doživio. Doduše, nakon cijele karijere, povratak u Argentinu je stvar koju je napravio za sebe i porazi nisu bili ugodni. To nije bio samo posao, kod Mascherana je postojala jaka želja da se vrati doma i da zadnji trofej koji će podignuti bude onaj u argentinskom prvenstvu. Pogađalo ga je to što više nije na razini na kojoj to može ostvariti, pogađalo ga je što ne može dati svoj maksimum. Ne zbog pobjede ili naslova prvaka, jer iza sebe ima dovoljno pehara. Osvojio je dvije Lige prvaka, skupio je ukupno sedam titula u Argentini, Brazilu i Španjolskoj; uračunamo li kupove i ostala manja natjecanja, broj trofeja se ukupno penje na 20-ak. Pogađalo ga je zbog njega samoga, jer epizoda u Estudiantesu je bila drugačija od onoga što su ga kroz karijeru uvjeravali da nogomet jest i da se drugačije ne može.

Mascherano je karijeru počeo igrajući za River Plate, ali je vrlo brzo prešao u brazilski Corinthians. Razlog je bio vrlo jednostavan i svodio se isključivo na novac.

Mascherano je mijenjao nogomet više nego što smo to svi skupa primijetili

Iranski poduzetnik Kiavash Joorabchian osnovao je firmu Media Sports Investment preko koje je namjeravao ulagati u sport. Ukratko, imao je namjeru biti agent i obogatiti se na mešetarenju igračima. Jedan od prvih velikih poslova MSI grupe bila je kupnja 51 posto dionica brazilskog kluba. Primarni cilj tog preuzimanja nije bio ni medijski ni sportski, bio je isključivo investitorski; time je Joorabchian dobio sasvim dobru polazišnu točku, prilično ugledni klub pod svojom kontrolom. Iz njega se mogao uključiti u trgovinu s najboljim mladim talentima iz cijele Južne Amerike. Bez Corinthiansa pod njegovom kontrolom, Joorabchian bi teško potpisivao igrače na koje je ciljao i ostala bi mu opcija kockanja s manje poznatim nogometašima koje bi pridobio financijskim bonusima i instant-sitnišem koje bi im gurnuo u džepove.

Ovako je, osim trenutne financijske injekcije siromašnim nogometašima, nudio i priliku za izlazak na najveću scenu, a Mascherano je bio jedan od njegovih prvih poslova i, uz Carlosa Téveza, najpoznatiji. Joorabchian je Mascherana i Téveza iz Brazila odveo u West Ham koji se borio za opstanak u Premier ligi i nije imao previše izbora. Do takvih igrača nije mogao sam doći, tako da je morao prihvatiti uvjete koje je MSI grupa postavila i prihvatiti igrače bez ekonomskih prava na njih.

Mali šef

Ta fraza znači kako West Ham nitko ništa nije pitao. U suštini, klub je ‘iznajmio’ igrače od agencije i agencija je bila ta koja odlučuje kada, kome i za koliko će ih prodati. Danas je takav Third Party Ownership izričito zabranjen od FIFA-e, ali tada je Joorabchian iskoristio sivu zonu i već na polusezoni poslao Mascherana u Liverpool, nakon samo sedam utakmica u West Hamovu dresu. Nije imao izbora, rečeno mu je da je to biznis i da se drugačije ne može.

Transferom u Liverpool je došao do samog vrha igračke piramide, došao je u klub u koji kvalitetom i talentom itekako pripada. Samo, način na koji je došao onamo postao je simbol svega pokvarenog u modernom nogometu, jer se u engleskim medijima podigla galama oko načina na koji je Joorabchian izigrao sustav. Na Mascheranov obraz je pala mrlja, postao je simbol nekih novih odnosa, a kroz njegov primjer se najbolje očituje koliko je nogomet prljav posao u kojem se u pravilu najviše bogate agenti i ‘savjetnici’ koji ucjenjuju klubove i igrače drže kao robove. Ove najbolje, poput Mascherana, u zlatnim krletkama, one nešto lošije u smrdljivim stajama, ali princip je isti.

Međutim, Javier Mascherano nije sin modernog nogometa samo zato što u sebi utjelovljuje taj biznis dio koji dolazi uz milijune koji se vrte u današnjem nogometu. S Mascheranom se nogomet mijenjao i na taktičkoj razini.

“Mascherano i 10 ostalih”, odgovorio je Diego Armando Maradona još tamo 2007. na pitanje voditelja televizije TyC o tome kako bi argentinska reprezentacija trebala izgledati. Par tjedana od te rečenice, predsjednik argentinskog saveza Julio Grondona je odlučio dati Maradoni priliku da pokaže misli li zapravo tako. Alfio Basile je podnio ostavku nakon poraza od Čilea u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo i izbor za nasljednika je pao na Maradonu.

El Diego se držao svoje riječi. Prva izbornička odluka mu je bila staviti kapetansku vrpcu oko Mascheranove ruke i to se u tom trenutku činilo logičnim. Kada je počinjao profesionalnu karijeru u Riveru, Mascheranov nadimak je bio El Jefecito, mali šef. Prije njega je El Jefe bio Leonardo Astrada, a Mascherano je uskočio u njegovu ulogu. Bio je ‘petica’, važna uloga u argentinskom nogometu u kojem se kroz godine stvorio kult zadnjeg veznog koji stoji ispred zadnje linije i vodi igru diktirajući tempo dodavanja, ali na način da su mu koljena uvijek krvava od klizećih startova koje radi i agresivnih obrambenih duela koje mora dobiti.

Od visine bitnija brzina

Ono što je u Europi ‘šestica’, u Argentini je petica, ali još izraženije radno i beskrupulozno, s puno manje elegancije i puno više agresivnosti koja simbolizira borbu i predanost cilju.

Pep Guardiola je uzeo jednu takvu peticu — jer Mascherano je bio jedan od najboljih u toj ulozi, još od Svjetskog prvenstva 2006. kada je savršeno čuvao leđa Juanu Románu Riquelmeu — i od nje napravio stopera. Naprosto, nogomet se mijenjao i tamo 2008. ili 2009. na tržištu nije bilo stopera koji je mogao napraviti 100 točnih dodavanja i držati zadnju liniju na centru. Možda ih je i bilo, ali imali su drugačije navike i teško su ih odbacivali.

Upravo zato je Mascherano bio prototip modernog stopera.

Guardiola ga je stavio u zadnju liniju, na poziciju koju nikad prije nije igrao i koju mu je vjerojatno bilo teško prihvatiti zbog statusa koji njegova pozicija ima u argentinskoj nogometnoj kulturi, a on je pokazao način na koji stoper može pokrivati 60 metara prostora iza sebe. Bio je nizak, imao je tek 174 centimetra i moglo se dogoditi da ga bilo tko nadskoči, ali on je postavljao uvjete u kojima je to prestalo biti bitno. Pokazao je kako je došlo vrijeme da je stoperu od visine bitnija brzina.

Temeljni preduvjet da visoki presing funkcionira jest to da momčad ostane kompaktna, a jedini način da to napravi jest da zadnja linija izađe visoko i približi se napadu kako bi momčad održala gustoću u sredini. S druge strane, jedini način da se otresete suparničkog presinga jest da imate stopera koji je sposoban voditi igru serijom dodavanja kako je dotad radio vezni igrač. Mascherano je bio savršen za obje funkcije.

Xabi Alonso, s kojim je Mascherano igrao u Liverpoolu pod Rafaelom Benítezom, opisao ga je kao igrača hladne glave, koji na terenu uvijek analizira i razmišlja o utakmici u svakom trenutku, a to se u novoj ulozi odražavalo u tome što je situacijama često pristupao drugačije nego što bi to radio klasični stoper i na taj način je postavljao nove standarde za rješavanje situacija koje su se pojavljivale. Svojim reakcijama je mijenjao nogomet i pokazivao mladim igračima da postoji drugačiji način na koji se može odrađivati posao.

Radio ono što se moralo

Zapravo, u Mascheranu na stoperu ima nešto što je podsjećalo na Alessandra Nestu. Razlika je u tome što je Nesta svoj posao obavljao aristokratski čisto, sve je odrađivao s nevjerojatnom elegancijom zbog koje je izgledalo da lebdi tri centimetra iznad tla, a Mascherano je obožavao blato. Međutim, obojica su imala tu vještinu pozicioniranja s kojom bi otjerali napadača tamo gdje ne želi biti, a onda bi mu oduzeli loptu i počeli novi napad. Obojica su na neki način bili tragači koji su lovili loptu kao da napadača uopće nema.

Jonathan Wilson je u svom praćenju Svjetskog prvenstva u Brazilu prenio situaciju u kojoj je Mascherano prije četvrtfinala s Belgijom okupio momčad i rekao joj da mu je dosta jedenja govana. Za Mascherana je nogomet bio posao. Tako su ga cijelo vrijeme učili. Ako treba ići iz West Hama i pokupiti mržnju cijele engleske javnosti kako bi agent zaradio novac, to je posao koji treba odraditi i drugačije se ne može. Ako treba s pozicije zadnjeg veznog prijeći na stopera i učiti kako se snalazi u sasvim novim uvjetima, to je posao koji treba odraditi i drugačije se ne može. Mascherano nikad nije bio boem koji je živio od poteza i ostatak vremena se prešetavao po terenu, niti je stvari radio zbog sebe; radio je ono što se moralo da bi momčad pobijedila i za njega je nogomet bio okruženje u kojem je ponekad trebalo pojesti govno.

Međutim, kad se podvuče crta, Javier Mascherano je zaista sin modernog nogometa. Čovjek je mijenjao nogomet više nego što smo to svi skupa primijetili, svojom igrom je redefinirao stopersku poziciju i zbog toga ima svoje mjesto među velikanima.

Kao takav, zaslužio da izabere barem kraj, ali — kao i skoro sve ostalo u Mascheranovoj karijeri — kraj se dogodio sam od sebe.