Hrvatska je treća na svijetu, Hrvatska ima brončanu medalju. Hrvatska se drugi put u dva Svjetska prvenstva popela na pobjedničko postolje i kući nosi drugu medalju zaredom. Zaboravite na trenutak sve kritike igre i svo živciranje, xG metrike i stvorene velike šanse, udahnite duboko i ponovite ove činjenice još nekoliko puta u sebi jer ovo što su Vatreni izveli u Kataru i Rusiji je sulud uspjeh. U šest Svjetskih prvenstava Hrvatska ima tri medalje i da na ovim činjenicama završim ovaj prvi dojam, bilo bi dovoljno.
Velika generacija Vatrenih pod Zlatkom Dalićem tako će se u domovinu vratiti ipak pobjednički. Jer koliko god i sam plasman u polufinale preko Brazila bio ogroman uspjeh, nije isto povezati dvije medalje ili nakon srebra skupiti tek onu ‘drvenu medalju’. Pitajte, uostalom, Engleze koliko im znači polufinale iz Rusije ili Nizozemce koliko to pamte Francusku 1998.
Ove utakmice za treće mjesto inače su ipak derbiji depresije, susreti dvaju suparnika koji su došli nadomak sna i finala, pa ipak pali. Po običaju i predajama samih sportaša to je za mnoge najgora utakmica koja se na mnogim turnirima u mnogim sportovima i ne igra. Bilo je zato i bojazni da će se ponoviti igra ‘čeke’ kao i prvom kolu protiv Maroka. No, ovo nije prvo kolo da se oboje boje izgubiti i kad je remi dobar, a i nekoliko ostalih faktora u kombinaciji je osiguralo da ipak gledamo dvije visoko motivirane ekipe koje se ne vuku po terenu i jedva čekaju povratak doma.
Za početak, nije isto igraju li vam za treće mjesto, recimo hipotetski, Argentinci i Francuzi koji su računali na sam vrh, pa kao favoriti pali u polufinalu. Za Marokance bi ipak bronca bila uspjeh povijesnog karaktera, a za Hrvatsku to je izjednačenje drugog najvećeg rezultata ikad, ali iznad svega kulminacija jedne velike generacije okupljene oko Luke Modrića.
Dobili smo najbolju hrvatsku utakmicu na turniru, i to u pravom trenutku
Drugi faktor su ozljede, umor, izostanci, odnosno sve ono što je izbornicima diktiralo sastav. Walid Regragui ostao je praktički bez pola obrane, a Dalić je morao ubaciti dva debitanta uz Marka Livaju, Mislava Oršića i Lovru Majera kao igrače rotacije, ali visoko motivirane i napadački potentne igrače željne dokazivanja, neke nove heroje koji će doma vratiti vrijedan komad nakita.
Zadržimo se na Daliću, koji kao da je u zadnjoj utakmici nakon silnih kritika na odveć opreznu i discipliniranu igru na kraju sve bacio u napad i kao da je kritičarima rekao: “No, evo vam.” Jedna utakmica za kompletno narodno veselje. Bez klasičnog zadnjeg veznog, s Andrejem Kramarićem na polušpici, tehnički dotjeranijim Josipom Šutalom na stoperu i probojnim Ivanom Perišićem na lijevom boku. Pa i promjena sustava iz 4-3-3 u 4-2-3-1. Sve ono što je narod preko kritičara tražio i zahtijevao odjednom je dobio.
Dobili smo čak i prekide bez kratke kombinacije pa je brzo pao gol, a onda i drugi te se utakmica potpuno otvorila. Osam udaraca i četiri unutar okvira gola Hrvatska je skupila u prvom poluvremenu, što uz dva gola spada u red napadački najboljih poluvremena reprezentacije u zadnje vrijeme, a kamoli na Mundijalu. I ne samo to, dobar dio utakmice ovaj je čvrsti Maroko, doduše desetkovan, izgledao kao nedorasla momčad protiv koje je lako dominirati i stvarati šanse.
Hrvatska je igrala bolje, nije očajavala ni nakon brzo prosutog vodstva i na kraju je zaslužila novi gol do poluvremena i pobjedu. Vidjeli smo ono što smo priželjkivali i prije turnira, na kraju i 12 hrvatskih udaraca, više nego na nekim utakmicama u 120 minuta, a na kraju su Vatreni i autoritativno iskontrolirali marokanski inducirani kaos i pritisak. Što na suca, što na gol Dominika Livakovića. Na kraju je Hrvatska i te vraški opasne Marokance, koji su plijenili sjajnom organizacijom i ubojitom kontrom, limitirala na samo dva udarca u drugom poluvremenu u kojem su Marokanci hvatali zaostatak.
Dalić je, objektivno govoreći, potpunom promjenom paradigme i filozofije bacio ogromnu kocku i još jednom pogodio. Govori se često da će trener imati dosta toga za objašnjavati kad potpuno promijeni sastav, napravi nešto potpuno novo pa izgubi. Dalić bi mogao dosta toga objašnjavati nakon ove pobjede u kojoj su Vatreni napokon, uz iznimku Kanade, na ovom turniru spojili sjajan dojam, dominaciju i rezultat. Postavit će se, naravno, pitanje “što bi bilo kad bi bilo?”, kao i pitanja o tome kako bi stilski Hrvatska trebala izgledati u budućnosti.
No, danas nije vrijeme za takva pitanja.
Danas možemo uživati. Prije svega uživajmo u bronci i na kraju sjajno odrađenom poslu. Nije ovo “bronca zlatnog sjaja” jer nema nekog osjećaja žala da se moglo više u polufinalu i da je nešto izostalo. Ne, ovo je ona prava bronca, bronca brončanog sjaja koju je Hrvatska zaslužila svojim radom, igrom, disciplinom, na trenutke velikom pragmatičnošću i kompaktnošću, na trenutke lepršavom i dotjeranom igrom, ali iznad svega ogromnom vjerom u sebe, mentalnom stabilnošću i pobjedničkim karakterom.
Što god vam itko rekao, ovo je na kraju i još jedan dokaz da je ovo u potpunosti Dalićeva momčad. Hrvatski izbornik može promijeniti pola ekipe i potpuno između dviju utakmica obrnuti filozofiju iz totalne pragmatike u dominaciju i progresivnost, a da Hrvatska opet izgleda mirno i kao da zna što radi, da momčad u svom tom napadanju ne brza i ne izgleda kaotično. Da Vatreni u raspucavanje s Japanom uđu bez Modrića, Perišića i Matea Kovačića, a u utakmicu za broncu bez Marcela Brozovića i Dejana Lovrena, a da iz svega toga izađe trijumfalno.
To mogu samo momčadi koje vjeruju u sebe, igrači koji vjeruju jedni drugima u svlačionici, ali iznad svega to mogu samo dobro posložene i disciplinirane momčadi sjajno vođene s klupe. Možda je po nekima opet imao sreće, možda je s novim pristupom debelo i zakasnio, ali Dalić je na kraju izveo novi masterclass.
Dobili smo i dašak budućnosti s Joškom Gvardiolom, Šutalom i Josipom Stanišićem u obrani, dobili smo i zadovoljštinu u vidu Oršićeve golčine i Livajine asistencije za sve one koji su zazivali HNL snage. Dobili smo dašak Hrvatske kakva može biti kad je potpuno neopterećena strahom od podbačaja i pritiskom igranja na rezultat.
Dobili smo najbolju hrvatsku utakmicu na turniru, i to u pravom trenutku. I imamo svaki povod za pravo narodno veselje koje će nesumnjivo uslijediti.
