Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Mateo Kedžo prilično je podcijenjeni Splitov španer koji se nije znao prodati

Vođa Žutih u smiraju karijere

Na juniorskom Eurobasketu u Njemačkoj 2002. hrvatska je reprezentacija osvojila je zlato. Kralježnicu ove generacije činili su Roko Leni Ukić, Marko Tomas, Drago Pašalić, Marko Banić i Mateo Kedžo. Posljednji je bio od iznimne važnosti za momčad – iako tek sedmi u momčadi po minutaži (23,3 prosječno), to mu nije smetalo da bude drugi najbolji strijelac i skakač (16,1 poen i 6,8 skokova), uz nezamisliv postotak šuta za tri (12/19 = 63,2 posto).

Tada se činilo da Splitova krilnog centra čeka blještava budućnost. Ostao je na Gripama do svoje 22. godine, osvojio naslov prvaka i kup, posljednje trofeje uopće za posrnulog velikana koji je u to vrijeme započeo svoj nezaustavljivi slobodni pad. Bilo je pitanje vremena kada će splitski biser otići u zdravije okruženje, a kada se konačno dogodio potpis, svi su ostali iznenađeni izborom poslodavca: radilo se o estonskom Kalevu.

„Ljudi su mi govorili gdje ideš u Estoniju igrati. Međutim, taj klub je organiziraniji i s većim budžetom od bilo kojeg kluba u Hrvatskoj izuzev Cedevite“, mnogo godina kasnije govorio je Kedžo za Dalmatinski portal.

Iz njegove izjave može se iščitati pragmatizam kojim se vodio tijekom cijele inozemne karijere. Takav način razmišljanja donio mu je pristojnu zaradu, ali mu je zato reprezentativna karijera završila prije nego što je zapravo počela.

Za ilustraciju, usporedimo ga s Markom Banićem, zadarskim suigračem iz juniorske vrste. Obojica su krilni centri, iste visine (206 cm), ali svaki svojeg stila, Marko je znatno skromnijeg napadačkog repertoara, ali zato dosta pouzdaniji u obrani i na skoku. Ipak, što se tiče ukupne kvalitete, nema tu neke prevelike razlike ako se gleda čisto individualno; ako se pak gledaju klupska i reprezentativna karijera, onda je razlika nebo i zemlja u Banićevu korist.

Pogledajmo samo njegove klubove: do 2005. matični Zadar, pa sedam sezona za Bilbao, potom UNICS Kazan, Estudiantes, Alba Berlin, pa opet UNICS. Odigrao je tri euroligaške sezone te mnoge u Eurokupu i 2010. bio MVP tog natjecanja. Dodajmo i da je u dresu Hrvatske odigrao dva europska prvenstva, jedno svjetsko te olimpijski turnir u Pekingu.

S druge strane, Kedžo je nakon Kaleva nastavio s klubovima slične reputacije i teško izgovorljivih imena – mađarski Atomeromu Paks, poljski Slupsk, turska Aliaga, latvijski Ventspils… Kada je 2010. konačno došao u Španjolsku, nije se natjecao u najboljem prvenstvu u Europi, već u drugom rangu natjecanja, gdje je odradio tri sezone u tri kluba. Potom je još malo zarađivao po Latviji i Ukrajini, da bi se prošle sezone skrasio u svom Splitu.

Ispod radara

Da ne bude zabune, Kedžo je igrao jako dobro u cijelom nizu klubova i zemalja koje je prošao.

Ali nije imao prilike dokazati se u jačoj konkurenciji – odigrao je tek jednu sezonu u Eurokupu (Kalev), a od ostalog je plafon bila Baltička liga. I onda se odjednom, kao već zaboravljeni veteran, ukazao u Hrvatskoj ligi i izgledao poput Dirka Nowitzkog u okršaju s Cedevitinima Joshom Shurnom, Markom Arapovićem i Karlom Žganecom. Nitko ga nije mogao čuvati jedan na jedan.

Postavlja se pitanje kako je moguće da je takav igrač godinama ostajao nezamijećen što se tiče reprezentacije, ali i snažnijih klubova?

„Igrao sam u momčadima koje su često igrale na dva ili tri fronta. I domaća prvenstva i regionalnu ligu i europska natjecanja. Sve su to bile respektabilne momčadi, ali u nas se smatra ako ne igraš u Hrvatskoj ili u top ligama da nisi ni na radaru“, svojedobno se požalio na tretman u domovini.

I to je istina.

Jednostavno, ako se igrač duže vremena vrti po klubovima slične kvalitete, a pogotovo ako je daleko od očiju domaće javnosti, dolazi se do logičnog zaključka kako nije sposoban napraviti iskorak na višu razinu. Onda nema ponuda većih klubova, koji nisu spremni riskirati s igračem nedovoljno mladim da bi se smatrao zalogom za budućnost, a nema ni poziva na reprezentativne pripreme. U preko 90 posto slučajeva to su dobre procjene.

Ipak, smatram da Kedžo spada među one malobrojne koji su mogli više, a nisu se ni okušali. Njegova napadačka raznovrsnost i elegancija uistinu su rijetka pojava kod krilnih centara na europskim parketima. Šut za tri nikad nije bio upitan, kroz većinu karijere nalazi se između 35 i 40 posto uspješnosti. No, šut mu je tek jedna od opcija.

Kada primi loptu na rubu reketa, čuvarima je teško predvidjeti što će napraviti. Možda će iskoristiti masu da ugura protivnika pod obruč i završi akciju poluhorogom, možda će u posljednji čas krenuti na drugu stranu i uz niz fintiranja položiti, a usput i iznuditi prekršaj. Ipak, najdraže mu je odmah po primitku lopte napraviti okret oko stajne noge, baciti se unazad i šutnuti.

Njegov specijalitet postao je jedan od šutova koje je najteže izvesti, a može se braniti samo udvajanjem – što je obrana kojom ga čuva većina suparnika, barem u kraćem periodu utakmice. Zbog visoke košarkaške inteligencije, tada mu nije teško pronaći najbolje postavljenog suigrača. Najveća njegova mana u napadu je što se ponekad čini da bira kompliciranije načine za doći do poena.

Kapetan žutog broda

U svakom slučaju, Kedžo je jedan od onih igrača koji su mamac za navijače, zbog kojih se isplati kupiti ulaznica. Zaista je šteta što se nikada nije okušao u nekom od renomiranijih klubova iz jačih liga jer bi itekako imao što za reći. U najgorem bi slučaju dobio potvrdu gdje su mu točno limiti, a ovako će ostati visjeti upitnik u zraku.

Teško je reći tko je odgovoran za ovakav rasplet: možebitni igračev manjak ambicija, nestrpljenje u čekanju prave ponude, loš menadžer ili slabo odrađeno skautiranje boljih europskih klubova… Ali jedno je neupitno – u životu se treba znati prodati.

Međutim, i ovako je Kedžo zaradio lijepe novce od košarke, a Splitovi su navijači dobili privilegij da gledaju ovog podcijenjenog majstora u smiraju karijere – ugovor mu traje još dvije sezone, a umirovljenjem Srđana Subotića postao je kapetan momčadi. No, godine se ne vide na njegovim predstavama, on redovito isporučuje svoje. Kada je baš ekstra raspoložen, u ovoj mu konkurenciji nitko ništa ne može. To je pokazao na otvaranju Druge ABA lige kada je Zrinjskom utrpao 37 poena uz 10 skokova.

Mateo Kedžo je španer kojeg nismo imali priliku gledati u njegovim najboljim danima. Proveo je godine na sjeveru, istoku i zapadu Europe, a onda se konačno uputio natrag na jug, skrasio u matičnoj luci i preuzeo žuti brod.

Ne propusti top članke