McLaren: Rapsodija u narančastom

Druga najuspješnija momčad u povijesti Formule 1 ima novi bolid i na putu je povratka

Zadnja izmjena: 5. ožujka 2021.

McLaren je prva momčad koja je predstavila i na stazu izvela bolid za 2021. Taj podatak nije posve neočekivan, jer to je ujedno i ekipa koja će imati daleko najviše promjena u odnosu na lanjski bolid, pa je itekako imala razloga požuriti s razvojem, jer je pred njom i najviše nepoznanica. S obzirom na zamrzavanje razvoja bolida, većina će ostalih momčadi imati vrlo malene modifikacije spram lanjskih, u skladu s dodijeljenim im tokenima, ali FIA je morala napraviti iznimku za McLaren, koji je u trenutku donošenja odluke o zamrzavanju razvoja već obznanio kako mijenja dobavljača motora te prelazi s Renaulta na Mercedes.

Formalno bi čak i usto trebala biti riječ o istom, samo modificiranom bolidu, što naglašava i oznaka MCL35M — dakle, samo je posljednje slovo, oznaka novog dobavljača motora, dodano u odnosu na lanjsku, ali čak ni u McLarenu nitko ne pokušava mazati oči ispraznim pričama o nekakvoj evoluciji.

“Prelazak na novu pogonsku jedinicu doveo je do ogromne promjene i, u osnovi, mi proizvodimo novi bolid. Broj novih dijelova na MCL35M otprilike je isti kakav je bio i kada smo proizveli MCL35”, izjavio je bez dlake na jeziku direktor proizvodnje Piers Thynne.

No, na simboličkoj ravni ovo rano predstavljanje bolida ima i dublji smisao. McLaren je na prekretnici i mnogi očekuju da bi uskoro mogao uhvatiti priključak s vodećima. Proces zapravo traje već nekoliko godina: godine 2017. je momčad završila deveta u poretku, samo ispred rahmetli Saubera, sezonu potom bila je šesta, preklani četvrta, a u 2020. je dogurala do trećeg mjesta. Napredak je očigledan, a sada se obnavlja partnerstvo s Mercedesom, koji je nekada bio i suvlasnik momčadi, te McLaren dobiva u ruke — i to vrlo sposobne ruke! — najbolji motor.

“Ne učiniti ništa sa svojim sposobnostima znači proćerdati život, jer osjećam da ga se mjeri u onome što postignemo, a ne samo u godinama koje doživimo”

Na toj simboličkoj ravni i posljednja je sezona pokazala ono što razlikuje McLaren od ma koje druge momčadi na gridu, osim Ferrarija: ona je velika i kada je loša. Kroz povijest su mnoge momčadi imale razdoblja dominacije nakon kojih bi padale i, u principu, više nikad se ne vraćale na vrh. A McLaren je, baš poput Ferrarija, uvijek “tu negdje”, zalomi se ponekad i nekoliko loših sezona u nizu, ali opet ispliva. Sa 182 pobjede McLaren je drugi u povijesti; Ferrari ih ima 238, a Mercedes je još daleko iza, na 115. Zanimljivo, po konstruktorskim titulama drži treće mjesto — Ferrari ih ima 16, Williams devet, a McLaren osam i Mercedes će ga ove godine stići), a ta diskrepancija jasno pokazuje da je momčad, povijesno gledano, imali manje amplitude rezultata.

Pojednostavljeno: Ferrari je nastupio u svih 71 sezonu, a pobjeđivao u njih 56. McLaren je s 55 sezona drugi i na toj listi, a pobjeđivao je u 36. Williams ima omjer 23/45, a Lotus 23/43. Naprosto nema dvojbe da je McLaren po svakom kriteriju druga najveća momčad u povijesti, a ponajprije po konzistentnosti. Kroz te naočale možemo gledati i 2020. Momčad je završila treća u poretku, mada je tijekom sezone ostvarila samo dva plasmana na podij. Ostavila je iza sebe dvije momčadi (Racing Point i Alpha Tauri) koje su zabilježile pobjedu, odnosno tri momčadi (Racing Point, Renault i Ferrari) koje su imale više plasmana na postolje — klasično za McLaren, konzistentnost je temelj na kojem bi mogao biti izgrađen očekivani uspjeh.

McLaren prije McLarena

Vratit ćemo se toj priči o budućnosti u drugom dijelu ove priče, a sada ćemo se prisjetiti početaka kako bismo na osnovi te priče pokušali razumjeti što to čini McLaren tako velikim i posebnim.

Bruce Leslie McLaren roðen je 30. kolovoza 1937. u Aucklandu na sjevernom otoku Novog Zelanda. Odrastao je u očevoj automehaničarskoj radionici, ali nije odmalena pokazivao osobit interes za utrke, mada je njegov otac Leslie sudjelovao u onima na dva i na četiri kotača. Bruce je maštao o karijeri ragbijaša, ali na putu do toga da postane svjetska zvijezda ispriječila se Legg-Calvé-Perthesova bolest, rijedak i vrlo bolan problem s bedrenom kosti.

U ranoj je mladosti proveo gotovo tri godine u bolnici i u domu za hendikepiranu djecu, ležeći imobiliziranih nogu. Iako se potpuno oporavio, lijeva noga ostala mu je kraća za gotovo četiri centimetra, pa je morao nositi posebne ortopedske cipele. I pored toga uvijek je lagano šepao pri hodu što mu je, slično kao i Grahamu Hillu, postalo zaštitni znak. U današnje vrijeme superspremnih atleta ovakve priče čine nam se zamalo pa apstraktnima, ali govorimo o razdoblju utrka kada je umijeće bilo važnije od snage i kada su i hendikepirani piloti poput Archieja Scotta Browna mogli doseći vrhunce u odabranom sportu napornim radom i snagom volje.

Prijelomni trenutak u Bruceovom životu dogodio se 1952. kada je njegov otac kupio Austin Seven Ulster, sjajni malolitražni predratni trkaći automobil koji nije bio baš u najsjajnijem stanju. Bruce se posvetio pomaganju ocu oko uređenja i pripreme Ulstera, zauvijek se zaljubivši u tehniku i u trkaće automobile. Na svoj 15. rođendan polaže vozački ispit, a ubrzo nakon toga počinje s natjecanjima na brdu i krugu. U 1956. upisuje, a kasnije i diplomira strojarstvo na sveučilištu u Aucklandu. Paralelno nastupa na lokalnim utrkama, pokazujući mnogo talenta i skrećući na sebe pozornost pravih ljudi: Jack Brabham ga je potkraj 1958. preporučio Johnu Cooperu, a novozelandska mu je Međunarodna Grand Prix organizacija dodijelila stipendiju za jednogodišnje nastupanje u europskim utrkama i stjecanje iskustva.

Stjecao ga je neporecivo brzo: pobjedom na VN SAD 1959. postao je najmlađi pobjednik neke utrke Svjetskog prvenstva Formule 1 (ne računamo li pobjedu Troya Ruttmana na Indy 500 1952. — taj najvjerojatnije nije ni znao da vozi utrku koja se boduje i za nekakvo Svjetsko prvenstvo) i zadržao tu titulu sve do pojave Fernanda Alonsa. To je bila posljednja utrka sezone, a pobjedom na otvaranju iduće, na VN Argentine 1960., definitivno se probio u svjetski vrh. Po Brabhamovu odlasku iz momčadi McLaren je postao prvi Cooperov vozač, pobjeđujući i u Monacu i Reimsu 1962. No, problemi s financijama i međuljudskim odnosima natjerali su ga na odlazak iz Coopera, te je 1963. zajedno s Teddyjem Mayerom ustanovio novu tvrtku pod nazivom Bruce McLaren Motor Racing Ltd.

Nijansa papaje

Prvi bolidi koje je momčad koristila bili su Cooperovi sa Climaxovim četverocilindričnim motorom od 2500 ccm. Tamnozeleni bolidi s McLarenom i Teddyjevim bratom Timmyjem Mayerom u kokpitu prvi su put nastupili 4. siječnja 1964. u Levinu, Novi Zeland. Pobijedio je Denny Hulme u Brabhamu, ali Timmy je završio drugi, a Bruce treći, dajući naznaku staze kojom će nova momčad kročiti do danas.

Bruce i Timmy su bilježili sve bolje i bolje rezultate, ali na treningu na zloglasno opasnoj stazi u Longfordu na Tasmaniji Mayerov je bolid izletio sa staze i udario u stabla, prelomivši se na dva dijela. Smrt se prvi puta pojavila u momčadi, nagnavši Brucea da zapiše znakovite riječi: “Vijest da je poginuo bila je strašan šok za sve nas, ali tko može reći da Timmy u svojih malo godina nije vidio, načinio i naučio više nego mnogi ljudi za čitavog života? Učiniti nešto dobro toliko je vrijedno da ne može biti glupo ili besmisleno umrijeti pokušavajući to načiniti još boljim. Ne učiniti ništa sa svojim sposobnostima znači proćerdati život, jer osjećam da ga se mjeri u onome što postignemo, a ne samo u godinama koje doživimo.”

Postignuća McLarenove momčadi zarana su postala iznimna.

Danas je mahom vežemo za Formulu 1, ali 1960-e su ponajprije obilježene uspjesima na drugom kontinentu, u tada megapopularnoj seriji Can-Am, kojom su narančasti bolidi godinama neprikosnoveno dominirali. Između 1967. i 1971. osvojili su pet uzastopnih titula, Hulme i McLaren svaki po dvije, a Peter Revson jednu.

Zanimljivo je kako je narančastu — preciznije, nijansu papaje — predložio Teddy Mayer nakon što je vidio jedan tako obojen automobil na nekoj manjoj utrci. Zaključio je da će ta nijansa dobro izgledati na crno-bijelim televizorima, a i da će bolidi biti uočljiviji konkurentima u retrovizorima prilikom pretjecanja ili obilaženja za krug. U Formuli 1 ćemo narančaste McLarenove bolide viđati od 1968. do 1971. i samo povremeno kasnije, u nekim posebnim prigodama, ali ona je ipak, zahvaljujući ponajprije Can-Am bolidima, postala jedan od prepoznatljivih simbola marke.

Osim za vlastitu momčad, Bruce je ponekad vozio i za druge, pa je s Chrisom Amonom u Fordu GT40 1966. osvojio i najprestižniju od svih utrka, 24 sata Le Mansa, u onoj kontroverznoj završnici koje se nedavno dohvatio i Hollywood.

Proboj u vrh

U Svjetskom prvenstvu Formule 1 momčad McLaren je debitirala 1966. Počeci su obilježeni lutanjima, ponajprije oko izbora proizvođača motora (Ford, Serenissima, BRM), a na pobjedu je čekala do 9. lipnja 1968. i Velike nagrade Belgije na staroj stazi Spa-Francorchamps, tada još dugoj 14,1 km. U pretposljednjem krugu vodeći je Jackie Stewart je morao otići u boks jer nije imao više goriva, što u općem metežu koji je vladao na kraju utrke Bruce nije ni primijetio. Prošavši kroz cilj bio je uvjeren da je drugi, i premda je drugo mjesto smatrao dobrim rezultatom, nije shvaćao eksploziju oduševljenja u boksu. Trebalo im je dosta vremena da ga uvjere da je pobijedio upravo on, a ne Stewart…McLaren je tako među prvima profitirao na Fordovoj odluci da Cosworthov DFV motor učini dostupnim i ostalim momčadima, a ne samo Lotusu.

Još tri pobjede Dennyja Hulmea, vrbovanog iz momčadi Brabham nakon što je ondje učinio nedopustivo i porazio vlasnika momčadi u direktnoj borbi za svjetsku titulu 1967., bile su i među zadnjim veseljima u kojima je Bruce osobno mogao sudjelovati. Dana 2. lipnja 1970. u Goodwoodu prilikom testiranja Can-Am prototipa M8D, njegov je bolid izletio sa staze i s gotovo 200 km/h udario u zid. McLarenovo je tijelo prevezeno u Novi Zeland, gdje je osam dana kasnije pokopano.

No, ime mu je postalo besmrtno, zahvaljujući onome što je za života stvorio, podosta nalik na proročanske riječi koje je sam izrekao nakon Timmyjeve smrti.

Time je počela Mayerova era koja je trajala do 1980. Edward Everett Mayer (1935. – 2009.), rodom iz Pennsylvanije, vrlo se rano zagrijao za automobilizam, ali za razliku od brata i prijatelja Revsona nije se posvetio vožnji nego organizacijskom dijelu. Pod njegovim vodstvom promijenio se i izgled McLarenovih bolida, nastupilo je vrijeme sponzora. Karakteristična narančasta boja ustupila je mjesto livreji kozmetičke tvrtke Yardley. To je bila faza u kojoj se McLaren, zahvaljujući kombinaciji sposobnih tehničara i sponzorskoj financijskoj injekciji, probio među vodeće momčadi u Formuli 1.

Hulme je 1972. bio treći u ukupnom poretku, a pobijedio je na VN Južne Afrike. Njegov bolid M19A odgovarao je filozofiji konstrukcije Brucea McLarena: konvencionalno, solidno i pouzdano. Tek 1973. se tadašnji glavni inženjer Gordon Coppuck odlučio načiniti korak naprijed. M23 odredio je trend u razvoju bolida tih godina, što se pokazalo u neuobičajeno dugom vijeku kompetitivnosti tog bolida. Koristio se s manjim izmjenama sve do 1976, donijevši prve dvije vozačke titule momčadi (Emerson Fittipaldi 1974. i James Hunt 1976.) uz čak 16 pobjeda. Osim Hulmea, Fittipaldija i Hunta, utrke su osvajali i Revson i Jochen Mass. Također, od 1974. uz momčad je bio i novi glavni sponzor, Marlboro, a njegova će livreja ostati znak momčadi sve do sredine 1990-ih.

Karika koja nedostaje

Svakako moramo napomenuti i da su McLarenove bolide od 1966. do 1978. često koristili privatnici, pa i druge momčadi. Lista vozača koji su ih vozili, a da nikada nisu bili u tvorničkoj momčadi, impozantna je: Phil Hill, Jo Bonnier, Dan Gurney, John Surtees, Nelson Piquet… Dave Charlton osvojio je dva posljednja naslova južnoafričkog prvaka u Formuli 1 vozeći M23, a Mark Donohue je 1971. u Kanadi Penskeov M19A dovezao čak i do trećeg mjesta u utrci Svjetskog prvenstva.

Ista je kombinacija, Donohue-Penske, godinu potom uzela i Indy 500 — upravo je McLarenov bolid doveo najuspješniju momčad u povijesti velike utrke do prve od rekordnih 18 (zasad) pobjeda! Mayer je tijekom 1970-ih održavao i McLarenovu tvorničku momčad u američkim utrkama, vrlo uspješnu. Johnny Rutherford je dvaput osvojio Indy, 1974. i 1976. — zanimljivo, u istim godinama kada je momčad osvajala i vozačke titule (a 1974. i prvu konstruktorsku) u Formuli 1.

Loše razdoblje za momčad u Formuli 1 uslijedilo je krajem 1970-ih, kada se jako kasnilo u dinamičnom razvoju bolida s efektom prianjanja podlozi. Modeli M28 i M29 bili su nezgrapni, spori i nepouzdani. Talentirani Gilles Villeneuve je nakon samo jedne utrke pušten u Ferrari. Nova vozačka nada Alain Prost mogao je krajem 1980. nekažnjeno raskinuti dvogodišnji ugovor jer je serija nesreća uzrokovana lomljenjem materijala bila uvjerljiv izgovor.

Marlboro je, predvođen ambicioznim Johnom Hoganom, uzeo krizu za povod da prilagodi McLaren zahtjevima vremena. Mclaren se ujedinio s timom Project Four, čiji je vlasnik bio mladi i ambiciozni menadžer Ron Dennis. Nastala je nova tvrtka McLaren International, ali nakon godinu dana Mayer je zaključio da je njegovo vrijeme u momčadi prošlo i Dennis je postao neprikosnoveni šef (nakon toga će čak do 2016. svi bolidi nositi oznaku MP 4, što je kratica od Marlboro Project Four). Dugogodišnji glavni konstruktor Coppuck je također pregažen vremenom i počinjalo je slavno razdoblje konstruktorske genijalnosti Johna Barnarda.

Velike stvari tek su bile pred McLarenom.

Mayer se također snašao, nakon lutanja s vlastitom CART momčadi i ne osobito uspješnim pokušajem povratka u Formulu 1 s Lolom, skrasio se u Penskeu, te je uvelike zaslužan za sjajne uspjehe 1990-ih i 2000-ih. No, u Formuli 1 momčad je bila osrednja, mada u uzlaznoj putanji. Pouzdani John Watson je 1981. donio prvu pobjedu nakon četiri godine, mada je momčadski kolega, mladi Andrea de Cesaris, nabijao troškove kršenjem bolida. No, za pravi iskorak trebalo je nešto posebno, karika koja nedostaje.

A Ron Dennis je znao gdje je pronaći. I kako je, uz pomoć Hoganovih zelembaća, nagovoriti da dođe u novo McLarenovo sjedište, Woking u grofoviji Surrey.

— — —

Drugi dio priče pod naslovom McLaren: Aleja velikana objavljujemo sutra

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.