Ako postoji jedna momčad koja figurira kao svojevrsni most između povijesti Formule 1 i njene sadašnjosti, onda je to McLaren.
Više nego Williams, koji je dugo odolijevao i donedavno zadržavao svoj izvorni nezavisni etos u sportu koji ga je odavno napustio, ili Ferrari, koji funkcionira kao tvornička momčad na sličnim principima kao Mercedes — McLaren je momčad koja je preživjela veliku transformaciju u 1990-ima i 2000-ima, vratila se svojim korijenima u vidu narančaste trkaće boje i sad konačno, u jednoj od najzanimljivijih sezona svih vremena, napada sam vrh. McLaren je, prema tome, iznimka u odnosu na druge dvije povijesno uspješne momčadi, budući da je zadržao kvazi-nezavisno ustrojstvo (što Williams više nema), ali i počeo konkurirati za pobjede unatoč činjenici da nije tvornička momčad poput Ferrarija.
Dvostruka pobjeda u Monzi, gdje se Daniel Ricciardo barem djelomično iskupio za ozbiljan manjak forme iz prvog dijela sezone, te pole position i borba za pobjedu do samog kraja u Sočiju, gdje je Lando Norris trebao doći do prvog slavlja na utrci u karijeri, ali se kockao sa slick gumama tijekom pljuska u posljednjih nekoliko krugova, samo su posljednji, i najočitiji, znaci da slavna britanska momčad raste i raste. Međutim, riječ je o procesu koji traje godinama, čije rezultate vidimo ove sezone, ali čiji se uzroci nalaze ne samo u godinama stabilizacije i nadanja (2019. i 2020.), nego i u samom kraju duge ere Rona Dennisa na vrhu momčadi i u neuspješnom brakom s japanskim proizvođačem motora Hondom.
Skicirajući ugrubo, McLaren je prošao kroz tri historijske epohe u Formuli 1.
Predstavlja li borba za treće mjesto u poretku i pokoju pobjedu uspjeh za jednu od najvećih i najtrofejnijih momčadi u povijesti sporta?
Prva je započela 1966. i debijem u Svjetskom prvenstvu te trajala sve do Dennisova uspona 1981. Momčad je već tada počivala na postulatima koji će je karakterizirati kroz veći dio njene trkaće povijesti: Bruce McLaren je oko sebe skupio tim talentiranih, radišnih ljudi, ali će tek Dennis, sa svojim poslovnim akumenom i neobuzdanom ambicijom, realizirati Novozelanđaninov projekt i stvoriti od McLarena vjerojatno prvu pravu F1 supermomčad.
U njegovoj eri, između 1981. i 2017., McLaren je pobijedio na 158 od 598 utrka na kojima je nastupao; drugim riječima, na četvrtini svih Velikih nagrada, a skupio je tek nešto manje pole positiona (136). U tom periodu je osvojio 10 vozačkih i sedam konstuktorskih prvenstava. Epoha je započela s Nikijem Laudom i Porscheovim motorima, vrhunac doživjela krajem 1980-ih, kada su Ayrton Senna i Alain Prost dominirali sportom u crveno-bijelom McLarenu upogonjenim Hondinim turbo motorom.
Debakl s Hondom
Zanimljivo, čovjek koji je početkom 1990-ih, radeći za Williams, prekinuo tu dominaciju bit će i najzaslužniji za posljednji veliki McLarenov uzlet, u partnerstvu s Mercedesom. Riječ je Adrianu Neweyju, možda i najvećem dizajneru F1 bolida svih vremena, koji je u McLaren došao na kraju 1997. i dizajnirao bolide s kojima će Mika Hakkinen osvajati titule u borbi s Michaelom Schumacherom 1998. i 1999. Newey je nakon toga otišao u novoosnovani Red Bull i ondje dizajnirao bolide koji su između 2010. i 2013. Sebastianu Vettelu donijeli četiri momčadska, a Red Bullu četiri konstrukorska naslova.
U međuvremenu, McLaren je počeo blijedjeti u sportu koji je završavao proces mutacije dalje od nezavisnih, visoko specijaliziranih momčadi prema tvorničkim gigantima poput Mercedesa, Renaulta ili Toyote.
Uslijedila je još jedna vozačka titula, ona Lewisa Hamiltona 2008., ali je abrazivna 2007., u kojoj je McLaren diskvalificiran iz konstruktorskog prvenstva uslijed afere Spygate i u kojoj je momčad bila na rubu ‘građanskog rata’ ostavila svoj danak na Dennisu. Nakon razlaza s Mercedesom, koji je u novu, hibridnu eru sporta ušao s daleko najboljim motorima, Dennis je pobjednički recept pokušao dobiti pozegnuvši za rješenjima iz prošlosti. U kokpit je vratio Fernanda Alonsa i time još jednom srušio mit da španjolski vozač pali mostove iza sebe, a u bolid Hondin hibridni turbo motor.
Unatoč tome što je Alonso sve do svoje prve mirovine bio jedan od najboljih — vjerojatno najbolji — vozač na gridu, Honda je u svoj povratnički projekt ušla nepripremljena. McLaren je tih godina često bio najsporiji bolid na stazi, što je posebno postignuće kada uzmete u obzir da su ga vozila dva svjetska prvaka, Alonso i Jenson Button, te gotovo uvijek najmanje pouzdan, uglavnom zbog Hondine pogonske jedinice koja je tih godina postigla neslavni kombo mehaničke nepouzdanosti i manjka brzine.
Alonso je momčad napustio na kraju 2018., frustriran sporom i lomljivom mašinerijom s kojom je bio samo epizodist u Svjetskom prvenstvu, dok je Dennisa 2017. na čelu momčadi zamijenio Zak Brown.
Nakon neuspjelog eksperimenta s Hondom, McLaren se prvo okrenuo Renaultovim pogonskim jedinicama, da bi se ove godine vratio Mercedesu. Brown je momčad temeljno restrukturirao i već krajem 2018. postavio temelje za povratak na vrh: 2019. je u vatru gurnuo mladog vozača iz McLarenove akademije, Landa Norrisa, koji ove sezone vozi s uvjerenjem višestrukog svjetskog prvaka. Regrutirao je i bivšeg Porcheova čovjeka Andreasa Seidla na poziciju operativnog šefa momčadi.
Svi komadići slagalice
Malo pomalo, Brownove reforme zakotrljale su se u lavinu koja je rezultirala lanjskim osvajanjem trećeg mjesta u ukupnom poretku konstruktora i ovogodišnjoj dvostrukoj pobjedi u Monzi. Bila je to prva McLarenova pobjeda još od Buttonova slavlja u Brazilu 2012., prva u kojoj su njegovi vozači završili prvi i drugi od Kanade iste godine. Krivulja rasta je jasna: McLaren je 2017. završio sezonu kao deveta momčad Svjetskog prvenstva, nakon toga je 2018. bio šesti, 2019. četvrti, 2020. treći, što je pozicija koju i trenutno drži ispred starog rivala Ferrarija.
Pa ipak, pitanje koje se postavlja glasi: predstavlja li borba za treće mjesto u poretku i pokoju pobjedu uspjeh za jednu od najvećih i najtrofejnijih momčadi u povijesti sporta?
Uostalom, uz sav progres, McLaren je i ove sezone daleko iza Red Bulla i Mercedesa. Čak niti trijumf u Monzi nije osigurao treće mjesto ispred Ferrarija, koji nastavlja s vlastitim oporavkom i trenutno zaostaje samo sedam i pol bodova. Naravno, kao i obično, odgovor je relativan.
U apsolutnom smislu, McLaren i dalje nije ni blizu svojih slavnih dana s kraja 1990-ih, da ne govorimo o apsolutnom vrhuncu sa Sennom i Prostom u 1980-ima. Međutim, u odnosu na stanje u kojem se nalazio u godinama divljine nakon razlaza s Mercedesom, posljednje tri godine predstavljaju polagan, ali i siguran napredak. Štoviše, infrastruktura momčadi, koja će od sljedeće godine i novih pravila biti bitnija nego ikad, posložena je kako spada: svi elementi koji čine temelj dobrog funkcioniranja jedne F1 momčadi su, čini se, na mjestu — od izvršnog direktora koji će brinuti o korporativnoj strani priče (Brown), preko operativca s iskustvom u vođenju trkače momčadi (Seidl), do vozačke postave koja kombinira iskustvo i talent u usponu (Ricciardo i Norris).
McLaren je trenutno momčad koja funkcionira u skladu sa svojim operativnim i financijskim mogućnostima, što (pre)dugo nije bio slučaj. Ove sezone je dokazala da može pobjeđivati na utrkama, ali sada se pred njom nalazi posljednji, najteži korak: napraviti ono što je konačno napravio Red Bull i zatvoriti zaostatak za Mercedesom. Budget cap koji je na snazi od ove sezone i potpuno novi set pravila, koji će na snazi biti od sljedeće, spustit će potrošnju najvećih momčadi na McLarenovu razinu, što znači da će se momčad iz Wokinga prvi puta nakon punog desetljeća pronaći u poziciji u kojoj ima sve komadiće slagalice da ponovno konkurira ne samo za pobjede, već i titule.
Konkurencija nikada nije bila oštrija i uspjeh nikada nije zagarantiran, ali jedno je sigurno: nakon godina valjanja po blatu, McLarenu je sada samo nebo granica.
