Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Mega Bemax: Menadžerskom projektu ne bi smjelo biti mjesto u regionalnoj ligi

Ali ABA će sve učiniti da ga zadrži

KK Mega Bemax završio je svoju petu sezonu u ABA ligi. Za slabije upućene, nije riječ o tamo nekom mediokritetskom klubu koji ponekad napravi neki bljesak. Riječ je o klubu koji se izdvaja od svih ostalih sudionika u regionalnom natjecanju; jedino ga možemo uspoređivati s FMP-om, i to donekle. Mega ima nekoliko sličnosti sa Zvezdinom filijalom, a najveća je ta da nijedan od tih dvaju klubova ne bi trebao sudjelovati u prvom razredu regionalne košarke.

Mega će u prosincu navršiti 20. rođendan, osnovana je 1998. pod imenom Avala Ada. To je poduzeće koje se bavi proizvodnjom transportne i komercijalne ambalaže, a njeni zaposlenici su redovito sudjelovali na radničkim sportskim igrama i stoga su došli na ideju osnivanja pravog košarkaškog kluba. I tako se rodio mali klub koji je derbije za vlastiti gušt igrao u nižim srpskim ligama, malo-pomalo se uspinjući.

To je potrajalo do 2004., kada je u klub ušao BeoBasket, menadžerska agencija.

U novoj organizacijskoj strukturi tvornica se bavila tehničkom podrškom, dok je agencija preuzela kompletnu kontrolu nad sportskim dijelom. Krenuo je veći rezultatski uspon, pogotovo nakon promjene imena u Mega Basket – izboren je plasman u prvu srpsku ligu, a usto su u klub počeli stizati mnogi mladi talenti, među prvima Nikola Peković. Međutim, iskorak potreban za plasman u ABA ligu napravljen je 2012., dolaskom mladog stručnjaka Dejana Milojevića na klupu – on je odveo momčad do trećeg mjesta u nacionalnom prvenstvu. Tako je započeo period u kojem se regija imala priliku pobliže upoznati s ovim klubom.

I što je Mega pokazala u ovih pet godina?

Čudne kadrove igrača i čudni stil igre. Samo dva tipa igrača igraju u Mega Bemaxu: manjinu čine iskusni, s tim da se pod iskusni u Meginom slučaju računaju svi stariji od 24 godine. To su igrači koji su već stekli stanovitu reputaciju, ali im je karijera negdje zapela i zato dolaze u Megu da je ožive, a iz momčadi odlaze čim pristigne prva dobra ponuda. Boban Marjanović, Novica Veličković, Marko Kešelj, Dejan Musli tek su neki od primjera, a iz aktualne momčadi to su Predrag Samardžiski i Stefan Sinovec. Druga skupina igrača su redom momci u svojim ranim dvadesetima ili mlađi. Oni čine ogromnu većinu kadra. Radi se o većim ili manjim talentima, klupskim projektima.

Pumpanje individualne statistike

Svaki klub ima ili bi trebao imati ponekog igrača iz omladinskog pogona kojeg postupno gura u prvi sastav, ali njih desetak ima samo Mega. Zašto?

Dva su razloga. Prvi je što Mega posjeduje sredstva za privlačenje mladih talenata ne samo iz čitave regije, već i Europe (Francuzi Timothe Luwawu-Cabarrot i Alpha Kaba, Nijemac Kostja Mushidi, Gruzijac Goga Bitadze…). Nije, dakle, riječ o klincima skupljenima po igralištima Sremske Mitrovice, već o probranom društvu potentnih mladića. S njima na okupu ne treba se previše strahovati za rezultat. Pogotovo kad postoji samo jedan rezultatski imperativ – izboriti ostanak u ABA ligi, što s obzirom na konkurenciju nikad nije bilo pretjerano teško.

A što će reći navijači ako krene neka rezultatska kriza? Pa koga briga? U svakom normalnom klubu gledatelji su klijenti, a igrači zaposlenici. Međutim, kada klubom upravlja menadžerska agencija, onda su pravi klijenti igrači, dok je publika tek dekor. Jedine bitne osobe na tribinama su skauti, a nitko u upravi ne bi se previše uzbudio da se svi ostali iz nekog razloga pokupe i nikad ne vrate. Eventualno bi dogodine klub preselili u novi grad – tako je Mega, premda zapravo iz Zemuna, domaće utakmice igrala u Kruševcu, Smederevu i Sremskoj Mitrovici, gdje se zasad skrasila kad su susreti ABA lige u pitanju.

Što se tiče stila igre, najviše govori podatak da je Mega uvijek među najefikasnijim momčadima lige, ali zato i prima mnogo koševa. Tako je u sezoni 2014./15. imala omjer 11-15, a uspjela primiti najviše koševa u ligi, više čak i od Levskog, koji je imao skor 2-24 i koš razliku –445. Osnova Milojevićeve obrane je suludi presing na suparničkoj polovici koji opravdava samo nadmoć u energiji njegovih igrača. Svaka iole uigranija momčad to svejedno bez problema probija i potom trpa na drugoj strani. Što se tiče napada, oni se završavaju brzo, a izuzetno ubitačno oružje su kontre. Mega je uvijek imala dovoljno talenta da joj napad bar donekle pokrije kriminalnu obranu.

Ovakav stil igre također je vrlo logičan – radi se o pumpanju statističkih učinaka pojedinaca kako bi lakše privukli zainteresirane klubove. Za vlasnike je bolje da klub bude 11., a ima nekoliko dvoznamenkastih strijelaca u prosjeku, nego da je peti s prosjekom od 70 ubačenih koševa, a da nitko nije iskočio po indeksu korisnosti.

Razvoj mladih talenata bez stresa

Kao što vidimo, to su već dvije izopačene perspektive za jedan sportski kolektiv – em su  učinci pojedinaca bitniji od učinka tima, em je značaj navijača minoran. Neprirodnom ponašanju treba pribrojiti i pojačavanje izravnih konkurenata tijekom sezone, što se ove sezone vidjelo u prelasku najboljeg strijelca Dylana Ennisa u Crvenu zvezdu početkom prosinca.

No, u Megi se ponose svojom različitošću. Nadjenuli su si nadimak “mali veliki klub”, a kao najveće uspjehe prezentiraju promoviranje mladih igrača. Tako su Nikoli Jokiću umirovili dres već 2015., čim je potpisao za Denver, a u isto vrijeme su umirovili i dres Vasilija Micića te, što je posebno apsurdno, Novice Veličkovića, Partizanove legende koji je iskoristio Megin dres za vraćanje u formu.

Osim što je umirovljenje dresova aktivnih igrača (koji im nisu donijeli nijedan trofej) samo po sebi bizarno, totalna sprdačina je što se njihovi ‘umirovljeni’ brojevi bez pardona i danas uporabljuju, tako Jokićevu 15-icu nosi Miloš Koprivica. To je samo dio medijske kampanje u kojoj se Mega pokušava prezentirati kao moderni, otkačeni (roza dresovi s kratkim rukavima) klub koji ne mari za ustaljene norme, ali zapravo je to samo diverzija, odnosno pokušaj skrivanja onoga što doista jest – igračka jednog menadžera.

Miško Ražnatović jedan je od najuspješnijih europskih agenata, a bio bi to i bez Mege. Pod njegovom su skrbi u BeoBasketu Vassilis Spanoulis, Thomas Heurtel, Dario Šarić, Mirza Teletović i niz drugih vrhunskih igrača diljem svijeta. Zaradio je dovoljno da može financirati ovakav projekt koji mu uvelike olakšava posao.

Nema boljeg mjesta za razvoj mladog igrača od Mege.

Koliko njih je propalo na izlasku iz juniora jer se nisu znali prilagoditi surovosti seniorske konkurencije? Ovdje mladi igrači imaju priliku brusiti svoj talent neopterećeni pritiskom tribina i rezultatom; znaju da će im se nužne greške u odrastanju tolerirati više nego igdje drugdje u ozbiljnim ligama. I nije se time okoristila samo srpska košarka – sjetimo se samo situacije Ivice Zupca, koji je ostao zaleđen između Cibone i Cedevite, a onda ga je Ražnatović evakuirao iz Zagreba. U Megi je Zubac konačno dobio pravu minutažu i na ljeto potpisao za Lakerse. Da je zaglavio u čuvenom Cedevitinom razvojnom programu, možda bi danas bio zamjena Andriji Stipanoviću.

Posao, a ne sport

Međutim, teško da se može reći kako je Mišku u prvom planu stvaranje igrača za reprezentacije. Tako je u Srbiji izbila prava afera nakon što su Marjanović i Jokić otkazali nacionalnoj momčadi. Javnost i izbornik Aleksandar Đorđević glavnog su krivca vidjeli upravo u njihove menadžeru, a protekla dva ljeta Hrvatskoj se zahvalio i Zubac. No, treba naglasiti i da mnogo Ražnatovićevih igrača redovito nastupa za reprezentacije unatoč pritiscima NBA klubova, tako da je konačna odluka ipak na samim košarkašima.

Kao pozitivnu stranu treba izdvojiti i sezonu 2015./16., kada je Mega osvojila srpski kup te igrala finale ABA lige. Poklopila se sjajna generacija (Luwawu, Kaba, Nikola Ivanović, Rade Zagorac, Danilo Nikolić…) da je čak i Milojevićeva uvrnuta strategija polučila rezultat i protiv klubova iz gornjeg dijela ljestvice. Međutim, što to vrijedi kada su gotovo svi nositelji idućeg ljeta otišli, svaki na svoju stranu? Mogao je Miško zadržati okosnicu, dovesti par ozbiljnih pojačanja i dogodine napasti titulu ABA lige, ali čemu? Što bi mu to donijelo osim jačeg medijskog odjeka i osobnog zadovoljstva? Ovako je odmah pronašao dobre poslodavce za svoje igrače i, naravno, zaradio brdo love na provizijama. A Mega je i ovako i onako već došla u fokus NBA skauta, što se vidi po mnogo igrača izabranih na draftu proteklih ljeta.

Jedino što bi moglo poremetiti ovu idilu jest ispadanje iz ABA lige, o čijoj kvaliteti se može diskutirati, ali je savršena platforma za promociju igrača. Budući da se Srbija našla iza Crne Gore prema nacionalnom koeficijentu, to je trebalo značiti da će najesen izgubiti jedno mjesto, a to mjesto je vrlo lako moglo biti Megino. No, gle čuda, najednom je odlučeno o ukidanju nacionalnog koeficijenta…

Možda je Mega proizvela nekoliko sjajnih igrača i pomogla reprezentaciji, ali zapravo (uz FMP) uništava srpsku klupsku košarku. Zbog nje istinski zdrave male sredine poput Vršca, Borca iz Čačka ili Metalca iz Valjeva, nemaju prostora za napredak. Za Megu je košarka posao, a ne sport; sa svojom iskrivljenom listom prioriteta ne bi smjela imati mjesto u najvišem razredu regionalne košarke. Međutim, ABA liga je u vlasništvu klubova, a Ražnatović ima ogroman utjecaj, stoga je iluzorno očekivati izbacivanje njegove igračke u skoroj budućnosti.

Ne propusti top članke