Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Meksiko 1968.: 50 godina od Igara na kojima je olimpijski pokret dotaknuo dno

Mračna strana velikog spektakla

Ove se godine obilježava se 50. obljetnica Olimpijskih igara u Ciudad de Mexicu. Te su Igre na mnogo načina ostavile traga u samoj povijesti olimpijskog pokreta, stoga je pravo vrijeme da ih se pobliže prisjetimo.

Meksiko, ta pomalo divlja i nepredvidljiva zemlja, u to je doba bila pri kraju svog 30-godišnjeg ekonomskog uspona i organizacija Olimpijskih igara (na glasovanju pobijedili Detroit, Lyon i Buenos Aires) bila je šlag na tortu te, kako to obično biva, savršena prilika za prikazivanje države na svjetskoj pozornici u punom sjaju.

Međutim, nisu svi Meksikanci bili sretni zbog ugošćavanja najboljih svjetskih sportaša. Radnički sindikati i poljoprivrednici bili su nezadovoljni što je u organizaciju ulupano 150 milijuna dolara (u današnjoj vrijednosti oko milijardu), a posebno revoltirani bili su studenti, i inače bijesni na vladajuću stranku PRI (Institucionalna revolucionarna partija), koja se na vlasti održavala 40 godina konstantno koristeći silu kao sredstvo eliminacije političkih protivnika.

Čitave su se godine nizali su se sukobi policije i vojske sa studentima, a kulminacija je izbila 2. listopada, 10 dana prije početka Igara. Oko 10.000 ljudi okupilo se na trgu Tres Culturas na prosvjedu protiv vlade. Među najčešćim pokličima našao se i “Ne želimo Igre, želimo revoluciju!”; u popodnevnim se satima oko trga okupilo oko 5.000 do zuba naoružanih vojnika s 200 oklopnih vozila. U 18:15 odjeknuli su prvi pucnjevi te je nastala opća makljaža: vojnici su s bajunetama jurišali na prosvjednike i usputne promatrače, snajperisti s okolnih zgrada nemilice su rešetali svoj narod. Epilog — između 300 i 400 mrtvih, preko 1.000 uhićenih.

Meksička je vlada pokušala je zataškati krvoproliće izvješćem o ‘tek’ 20-ak poginulih i optužbom da su prvi hitac ispalili studenti, ali desetljećima kasnije istraga je pokazala da sve bilo u režiji vladinih agenata. Važnu ulogu u tom pokolju imao je i Olimpijski bataljun, tajni vladin ogranak sastavljen od policajaca, vojnika i federalnih agenata.

Po mnogočemu prve

Čovjek bi očekivao da će ova krvava uvertira kao posljedicu imati otkazivanje Igara, ali to tadašnjem predsjedniku MOO-a Averyju Brundageu nije padalo na pamet. Ovaj beskrupulozni birokrat, koji je ranije uništio karijeru Jesseja Owensa, na sport je gledao isključivo iz perspektive vlastitih džepova, stoga su 10 dana kasnije Igre započele prema planu i programu, kao da se ništa značajnije nije dogodilo.

Što se tiče bojkota, Igre su prošle gotovo neokrznuto, ali za dlaku. Jedino je Sjeverna Koreja zbog internih sukoba s MOO-om (između ostalog, nije joj dopušteno nastupanje pod imenom Demokratska Narodna Republika Koreja) odlučila propustiti Igre, ali umalo je, zbog najavljenog sudjelovanja Južnoafričke Republike, došlo do bojkota većine afričkih zemalja, čitavog Istočnog bloka i afroameričkih sportaša. Tek šest mjeseci prije početka natjecanja MOO je zabranio sudjelovanje zemlji sa zloglasnim rasističkim sustavom na snazi.

Meksičke su Igre po mnogočemu bile prve: prvi put je počast za paljenje olimpijskog plamena dobila jedna žena, domaća atletičarka Norma Enriqueta Basilio; prvi put su predstavnici Istočne i Zapadne Njemačke nastupili odvojeno; prvi put je, zbog velike nadmorske visine, postavljena tartan staza za atletičare; prvi put je u skoku u vis predstavljen stil skakanja u kojem je skakač u trenutku preskoka letvici okrenut leđima. Američki visaš Dick Fosbury ovom je revolucionarnom tehnikom došao do zlata, a već na sljedećim Igrama u Münchenu većina je natjecatelja prihvatila njegov način, popularno nazvani Flop.

Međutim, najvažniji novitet na Igrama bilo je uvođenje doping kontrole.

Tih se godina primijetio trend da pojedini sportaši izrazito brzo i neprirodno pomiču vlastite granice, stoga je MOO odlučio započeti rat protiv varalica koji traje i dan-danas. Povijest je zabilježila da je prvi olimpijac koji je pao na doping testu bio švedski petobojac Hans-Gunnar Liljenwall, koji je bio pozitivan na — alkohol! Naime, Liljenwall je popio dva piva da smanji nervozu uoči streljačkog dijela natjecanja, stoga su Šveđani morali vratiti svoje brončane medalje.

Izdajice svojih domovina

U Meksiku je oboreno mnogo atletskih svjetskih rekorda; u to se doba sportu počelo prilaziti sve studioznije, a tu je bila i kvalitetnija podloga za sprintere, stoga takav podatak ne čudi previše. Padali su rekordi na 100 (Jim Hines),  200 (Tommie Smith) i 400 metara (Lee Evans), a čak trojica troskokaša rušila su tadašnju granicu (pobjednik Rus Viktor Sanejev). Najviše je odjeknuo skok u dalj Boba Beamona od 8,90 m, što je za više od pola metra nadmašilo dotadašnji rekord, a i danas je to drugi najbolji rezultat u povijesti.

Još su mnogi sjajni pojedinci zabljesnuli na velikoj sceni: u boksu je veličanstvenu karijeru zlatom najavio George Foreman; Vera Časlavska osvojila je četiri zlata u gimnastici i prilikom intoniranja himni skrenula pozornost na sovjetsku invaziju Čehoslovačke; afrički trkači uspostavili su svoju dominaciju na srednjim i dugim prugama; američka plivačica Debbie Mayer postala je prva u povijesti s tri zlata u individualnim disciplinama (200, 400 i 800 metara slobodno).

No, najupečatljivija slika Igara svakako je ceremonija nakon sprinta na 200 metara. Zlatni Tommie Smith i brončani John Carlos hodali su prema postolju izuvši sprinterice, nosili su perle, Carlos je čak otkopčao trenirku, što je bilo izravno kršenje olimpijskog protokola, a za kraj su podigli šaku u crnoj rukavici za vrijeme američke himne. Svim tim gestama željeli su ukazati na siromaštvo koje je morilo crnu populaciju u SAD-u i pružiti podršku pokretu Black Freedom. Potporu im je pružio i srebrni Australac Peter Norman, čija je ideja bila da podijele par rukavica nakon što je Carlos zaboravio svoje u Olimpijskom selu.

Naravno, američki mediji su pobješnjeli, a Brundage je odlučio potjerati dvojicu sprintera s Igara zbog širenja političkih poruka. Nakon što se Američki olimpijski odbor usprotivio, Brundage je zaprijetio izbacivanjem čitave američke atletske reprezentacije, stoga su Smith i Carlos morali napustiti Selo. Naravno, obojica su, pa čak i Norman, dobili etiketu izdajica u svojim domovinama i njihova je karijera nezaustavljivo krenula prema dolje.

Mrtvo slovo na papiru

Kada se sve zbroji i oduzme, iako su Olimpijske igre u Meksiku predstavljale golemi kvalitativni pomak što se tiče samih sportskih postignuća, one su ideološki dotaknule samo dno. Ako vam se današnje Igre čine kao parada preplaćenih sportskih zvijezda i utrka za komercijalnom zaradom, sjetite se da su u doba amaterizma neplaćeni bili samo sportaši, koji su zapravo bili pijuni za zaradu birokrata na čelu s Brundageom.

On je pod izlikom “neću politiku u svoju butigu” izbacio Smitha i Carlosa s natjecanja, a istina je da je olimpijski pokret išao ruku pod ruku s političkim strankama, ali onima koje se u danom trenutku nalaze na vlasti. Isti taj Brundage nije vidio ništa sporno u podignutim desnicama njemačkih sportaša u Berlinu 1936., kao što mu savjest nisu tištile ni stotine žrtava meksičkog režima.

Onaj čisti, nevini sportski ideal “Nije važno pobijediti, važno je sudjelovati” bio je samo simpatično geslo za javnost, mrtvo slovo na papiru za privlačenje masa na tribine i pred TV ekrane. U stvarnosti nije bilo važno ni pobijediti ni sudjelovati, već slijepo slijediti pravila olimpijskih glavešina i njihovih partnera kako se ne bi naštetilo njihovim interesima.

Zato Ciudad de Mexico pamtimo kao jednu od najtamnijih točaka u olimpijskoj povijesti, epizodu u kojoj je olimpijsko vodstvo okrenulo glavu od nasilja u svojoj neposrednoj blizini, što će pokušati učiniti i četiri godine kasnije u Münchenu, a slika Smitha i Carlosa s uzdignutim šakama ostat će simbol otuđenosti sportaša od organizacije koja bi ih trebala štititi.

Ne propusti top članke