xx

Kad je Memphis Depay 2015. proglašen najvećim talentom u nizozemskoj Eredivisie, za nagradu je dobio izgradnju Cruyff Courta, tip-top urbanog igrališta s umjetnom travom, na lokaciji po vlastitom izboru. Igrač je odlučio da će to biti u Moordrechtu, polu-ruralnom gradiću u kojem je odrastao. Na otvaranju igrališta rekao je u mikrofone: “Uvijek sam bio po ovim igralištima i stalno igrao nogomet. Rezultat toga vidite.”

Rezultat je Depay, igrač koji je izrastao u usamljenog ratnika u špici nizozemske reprezentacije. Da Barcelonu nije pogodila financijska kriza, sad bi igrao ondje zajedno s Lionelom Messijem i Antoineom Griezmannom, ali u Lyonu je neosporni lider, s 21 golom i 10 asistencija u dosadašnjih 38 ovosezonskih nastupa.

Depay je jedan od najekstravagantnijih igrača na svijetu i teško je vjerovati da je stvarno odrastao u mjestu kao što je Moordrecht, okruženom farmama i livadama. Nije to baš plodno tlo za profesionalne nogometaše; u kantini lokalnog kluba uz Depayev visi samo još jedan dres — onaj Leena van Steensela, grijača klupe u Excelsioru, koji je jedini još dospio do najvišeg nacionalnog ranga. Međutim, kad ovdje spomenete Memphisovo ime, nisu sve reakcije pozitivne.

“Trebao bi klubu pokloniti 100 lopti”, ljutito gunđa neki zdepasti muškarac koji se prethodno raspitivao što radimo ondje. Gunđanja i ogovaranja je bilo i kad je Depay zakasnio na otvaranje vlastitog igrališta, pustivši okupljene da ga čekaju prije nego što se ukazao u svom Bentleyju, za kojim je stigao i kombi s njegovom pratnjom. Djeca, međutim, još uvijek pričaju o tom danu; iskupio se tako da je dugo ostao igrati nogomet s njima.

“Sav nakupljeni bol ispuhao sam na nogometnom terenu. To je bilo ono što mi je odvlačilo pažnju, moj ventil. Moje oslobođenje, bolje rečeno”

Godinama je Depay igrač o kojem se daleko najviše priča u nizozemskom nogometu. Ako nije riječ o njegovoj najnovijoj modnoj liniji ili o rekordno brzom oporavku od ozbiljne ozljede koljena, onda je u fokusu neki njegov post na Instagramu, poput onoga u kojem pozira s ligrom (križancem tigrice i lava) ili onaj kad čila na jahti s čašom viskija i ogrlicom vrijednom 100.000 eura. Ili intervju krcat citatima iz Biblije, predstavljanje nove proslave gola, pojavljivanje na demonstracijama protiv rasizma u Amsterdamu, enormna tetovaža lavlje glave na njegovim leđima, izlazak biografije u kojoj ne štedi nikoga.

Što se samog nogometa tiče, od samog početka karijere ističe se po spektakularnim, instinktivnim ‘uličnim’ potezima, izvrsnoj tehnici pucanja i neustrašivosti.

Pakao djetinjstva

Probio se u PSV-u pod vodstvom trenera Phillipa Cocua kao lijevo krilo, nakon čega ga je Louis van Gaal pozvao u reprezentaciju za Svjetsko prvenstvo 2014. Ondje je zabio golove Australiji i Čileu, ali je mahom bio zamjena u toj momčadi koja je posve neočekivano stigla do trećeg mjesta, a onda se nije uspjela plasirati na sljedeća dva velika turnira. Potrajalo je dok se jedna generacija — Robin van Persie, Arjen Robben, Rafael van der Vaart, Wesley Sneijder — povukla i usputila mjesto drugoj, a u njene su glavne uzdanice Depay, Virgil van Dijk, Frenkie de Jong i Matthijs de Ligt.

Nakon dosta nesretne epizode u Manchester Unitedu Depay je 2017., uz pomoć tvrtke specijalizirane za obradu podataka, odabrao Lyon za svoje sljedeće odredište. Pokazalo se to kao savršeni izbor, kao i dolazak Ronalda Koemana godinu kasnije na klupu reprezentacije, barem iz Depayove perspektive. Koeman je u njemu vidio centralnog napadača i pružio mu je slobodu da luta terenom i slijedi vlastitu intuiciju, pošteđen defenzivnih zadataka. Učinak u Koemanovoj eri zapanjuje: 11 golova i 12 asistencija u 19 utakmica. On je trenutno jedini nizozemski napadač internacionalne klase.

A osim toga je kozmopolit, poduzetnik koji priča (i repa) na nekoj svojoj mješavini engleskog i uličnog nizozemskog. Ništa u vezi s njim ne govori da zapravo dolazi iz mirnog, malog Moordrechta gdje praktično nitko živ tako ne govori niti se tako ponaša.

Ne može se reći da je ondje imao bezbrižno djetinjstvo, upravo suprotno. Njegov otac, Ganac, napustio je obitelj kad je Memphisu bilo tek tri godine. Majka se 2002. preudala za susjeda i zajedno s tada osmogodišnjim djetetom uselila u njegovu kuću, gdje je već živjelo desetoro djece njena novog muža.

“Bio je to pakao”, piše Depay u svojoj biografiji nazvanoj (u prijevodu) Lavlje srce, koja je izašla 2019. Druga djeca su ga konstantno napadala: “Uglavnom su to bili šakački obračuni, ali u više navrata su mi prijetila i noževima. Jednom prilikom me je dječak kliještima vukao za uho. Morao sam stalno biti na oprezu, zvali su ‘majmunom’ i ‘seronjom’”.

Od tada je njegov odnos prema životu postao prilično problematičan. U školi bi se zavukao pod stol i nije želio izaći. Nije imao poštovanja prema drugima, ali ni prema samom sebi, neprestano bi ulazio u tučnjave i nikome nije vjerovao. Kasnije u knjizi tvrdi da ga je ova faza u životu naučila preživljavanju.

I samo u nogometu se osjeća slobodnim, kaže.

“Sav nakupljeni bol ispuhao sam na nogometnom terenu. To je bilo ono što mi je odvlačilo pažnju, moj ventil. Moje oslobođenje, bolje rečeno. Morao sam biti najbolji. Pojesti sve druge na tom terenu.”

Kasnije je živio s djedom Keesom i bakom Jans, također u Moordrechtu, i u tom okruženju je bio sretniji. Djed je nekoć bio gimnastičar i skakač u vis, pokušao je i Memphisa usmjeriti prema gimnastici, ali nogomet je dječaku uvijek predstavljao najveću strast. Za razliku od bake i djeda koji žive sretno i zadovoljno u svojoj kući povrh nasipa, on je uvijek htio više, najviše. Još kao četverogodišnjak im je tako obzanio svoj životni plan: “Djede, ja ću igrati za Barcelonu”, samouvjereno je rekao.

Možda na kraju i hoće, ali najprije ga čeka Euro s Nizozemskom.

Bart Vlietstra piše za de Volkskrant. Pratite ga na Twitteru: @BVlietstra