Nije to s njim ni toliko rijetko, ali jednom je prigodom Pep Guardiola uspio izgovorenom rečenicom ostaviti barem nekoliko desetaka novinara diljem svijeta bez posla, makar na neko vrijeme. Stao je pred katalonske novinare koji su od njega tražili neki novi sočni citat o Lionelu Messiju. “Nemojte pisati o njemu”, rekao je tada Pep. “Nemojte ga pokušavati opisati: samo ga gledajte”.
Samo ga gledamo, majku mu.
Šesnaest godina te 600 (i kusur) golova kasnije, teško je i dalje odvratiti pogled od njegove igre. U tom dugom vremenskom periodu došlo je i prošlo nadnaravnih talenata koji igraju nogomet i zabijaju golove s takvom lakoćom da nogomet s njima izgleda kao tako jednostavna igra. Ali kada čovjek gleda Messija, čaša kao da se prelije i stvar ponovno postane teško objašnjiva; ne treba nam ni Guardiola da nam kaže da to ni ne pokušavamo objasniti, jer je to općenito teško objašnjivo zakonima fizike.
Na stranu sada i ti golovi i sve te brojke i rekordi, od kojih posljednji, onako usput, kaže da je Messi u Barceloninu dresu zabio 368 golova više od Césara Rodrígueza, najboljeg strijelca prije njegove ere, kao i to da je ukupna suma njegovih klupskih golova sada jednaka onoj pojedinačnoj najboljih strijelaca Liverpoola i Manchester Uniteda, Iana Rusha i Waynea Rooneyja. Ne pričamo, dakle, o zbroju golova najboljih strijelaca u povijesti ‘nekih tamo’ klubova, da se netko ne naljuti, već o dva najveća i najtrofejnija kluba u engleskom nogometu. I koje je — pričekat ćemo, doduše, još večeras — praktički sam izopćio iz Lige prvaka sa (zasad) četiri gola u tri utakmice. Od kojih se ne zna koji je bolji.
“Živimo s genijalcem, ali živimo s njim kao da je to normalno”
Međutim, da, tu stvarno treba shvatiti Guardiolu, koji je samo želio dati dozu kreativnosti u pisanje i pričanje o Messiju, jer lomiti njegove brojke predstavlja impozantan posao dostojan plaće barem dvojice poštenih knjigovođa i statističara. Uostalom, brojke su u nogometu od ogromne važnosti, ali vam one ne mogu ponuditi cijelu sliku ako ih izdvojite iz konteksta. S Argentincem, potvrdio je to i ovogodišnji put u Ligi prvaka, ta priča dobiva jednu sasvim drugačiju dimenziju: njegove brojke su impozantne, nevjerojatne, ali čak ni one ne bi mogle opisati briljantnost njegova talenta da ih stavite na papir čovjeku koji ga nikada u životu nije gledao na terenu.
Jer eto, ta četiri gola u tri utakmice protiv Uniteda i Liverpoola fenomenalan su učinak, kao i činjenica da je ovo 10. uzastopna sezona da zabija više od 40 golova, ali njega će se nešto jednostavnije — a opet kudikamo preciznije — opisati kroz neke situacije koje nisu završile tim ultimativnim ciljem: pogocima.
Naviknuti na magiju
Prvi se dogodio pred samo poluvrijeme uzvratne utakmice protiv Manchester Uniteda. Phil Jones, kakav je da je, ima više od 200 nastupa za United i poprilično iskustvo igranja velikih utakmica, ali sve je to u tom trenutku palo u vodu. Na centru je povlačio Messija kao i mnogi drugi prije njega, samo da bi ga ovaj jednim potezom okrenuo i ostavio iza sebe, usput okrenuvši vrat i samom sucu koji je već bio spreman svirati prekršaj. Da bi situacija bila tragikomičnija, Jones se dao u potjeru samo kako bi ga Messi ne još jednom, već dvaput okrenuo oko vlastite osi prije nego što će poslati sjajnu loptu u prostor za natrčalog Jordija Albu.
Tu negdje nakon drugog puta Jonesu je dotrčao pomoći i Chris Smalling, ali putem kao da je odustao, usporivši trk. Nitko ga ne može kriviti; on je već to sve vidio još tamo 2011. kada je u finalu Lige prvaka koje je odgledao s klupe gledao kako im Messi i Barcelona, riječima Sir Alexa Fergusona, “praše stražnjicu kao nitko dotad.”
Ili kada je u ovoj prošlotjednoj utakmici protiv Liverpoola primio loptu sam na nekih 30-ak metara od Alissonova gola. Fabinho, koji ga je čitavu utakmicu pokušavao markirati, ispao je jednim trzajem i prebačajem na lijevu nogu; Messi je u djeliću sekunde ispod obrva pregledao raspored Liverpoolove zadnje linije i pozicioniranje svojih suigrača u njoj. Luis Suárez i Ivan Rakitić su plesali na rubu zaleđa i pas u prostor za njih bi bio preriskantan, ali u tom djeliću sekunde Messi je uočio uski koridor koji mu je otvarao put do natrčalog Artura Vidala — ali koji su u tom trenutku branila čak petorica Liverpoolovih igrača. James Milner je bio najbliži, ali uzalud, njegov iskorak na loptu samo je otvorio više prostora iza njegovih leđa, a lopta je ionako dirigirano došla onamo gdje je u startu bilo jasno da će doći.
Kada ju je Vidal loše iskontrolirao i poslao neuspjelu povratnu na Suáreza, Messi je pomalo i iritirano reagirao, baš kao i nemali broj ljudi ispred malih ekrana. Bilo je to buđenje iz bajke, potvrda da na terenu u tom trenutku postoji više od jedne, Messijeve dimenzije i ta loša povratna inače sjajnog nogometaša došla je kao dokaz toj tezi.
Ali u tome se i krije ono najbizarnije: toliko smo postali naviknuti na njegovu magiju da nam se nešto takvo jednostavno čini normalnim. Navodno se Barcelonin predsjednik Josep Maria Bartomeu okrenuo u loži Camp Noua dok se Messi namještao za onaj izvanzemaljski slobodnjak kojim je i konačno potopio Liverpool, mirno ustvrdivši prisutnima kako će “sigurno zabiti” s te udaljenosti.
“Živimo s genijalcem, ali živimo s njim kao da je to normalno”, izjavio je nakon te utakmice Bartomeu. “Gledamo ga i živimo s njim već godinama i znamo da je izvanredan, ali meni je to sada sasvim normalno”.
Nemoguće kao rutina
Možda je baš u tome problem. Možda i ne bi trebalo biti normalno reći da će udarac sa skoro 30 metara sigurno s onakvim stilom odsjesti u mreži ponajboljeg vratara na svijetu. Možda baš zato i dalje moramo raspravljati kako to da Messi i dalje nema svjetski naslov, pokazujući to ne kao neku utješnu potvrdu njegove ljudskosti i nesavršenosti, već kao ozbiljan nedostatak koji ga stavlja u nekakav opći prosjek.
Volio bih romantizirati priču i pomisliti da se tako ljudi samo pokušavaju sebično uvjeriti kako ovo nije zadnji put da će za svojih života imati prigodu gledati takvog igrača na djelu; onog koji ne zastajkuje dok trči s loptom i s čijim se kopačkama trava i lopta miluju kao da ni ne dodiruje zemlju dok to radi, da parafraziram jedan stari rokerski sentiš s ovih prostora. Možda je to i neka želja za usiljenim objektivnim odmakom, strahom od priznanja da živimo u vremenu kada gledamo jednog takvog genijalca koji nemoguće predstavlja samo kao nekakvu rutinu koja se eto, slučajno ponavlja iz vikenda u vikend.
Općenito reduciramo narativ genijalaca svođenjem na jedan posrtaj koji će u momčadskom sportu neminovno doći, ili tako da se fokusiramo samo na komparativne utrke brojkama između njega i Cristiana Ronalda. Bizarno je da ljudi istovremeno žale za nekim drugim i prošlim vremenima, ne cijeneći činjenicu da živimo u vremenu kada na dispoziciji imamo ovakve izvanserijske pojedince koji nogomet čine predivno dirigiranim, toliko da je jedan Radamel Falcao, sam po sebi briljantan strijelac, izjavio kako nije siguran je li Messi stvarna osoba ili “lik iz Playstation igre”.
Zato barem večeras pokušajte staviti sve sa strane i diviti se onome što imamo: čarobnjaku Messiju koji iskrivljuje pojam normalnosti s jedne strane, ali i Liverpoolu s druge strane, kojeg će također titulirati pridjevom ‘luzerski’ ukoliko potvrdi ispadanje, bez obzira na nadnaravno dobru sezonu u globalnim povijesnim okvirima.
“Postoji nada i ona se zove nogomet”, rekao je Jürgen Klopp uoči uzvrata. “To je plan; pokušati i ako uspijemo, sjajno, ako ne — onda barem da ispadnemo na najljepši mogući način”.
Naravno da Klopp priča o svojoj momčadi bildajući joj samopouzdanje, ali ta je rečenica upravo esencija dimenzije koju propuštamo dok se ne obaziremo na briljantne trenutke u nogometu jer tražimo jeftine narative za naslove koji pokušavaju pojednostavniti ovakve genijalce. Ne, ne bismo se trebali zadovoljiti i normalizirati stvari koje jednostavno nisu normalne, iz kojih god razloga to radili. Ovdje su u pitanju oni koji i posrtaje čine predivnima, baš kao što to čini i Messi, a za to shvatiti nam zbilja ne bi trebala ni opaska od samog Guardiole.
Dovoljno je samo gledati, majku mu.
