Nakon što je prošlog tjedna Torino s 4:0 deklasirao favoriziranu Fiorentinu, talijanski taktički blog L’Ultimo Uomo nije štedio na slikovitosti prikaza stila igre koji je Ivan Jurić ove sezone implementirao.
“U Jurićevim momčadima postoji taj dodatak destrukcije, agresije… sotonizma”, glasi jedno od tih zapažanja. “Inače pod pojmom ‘sotonizam’ podrazumijevamo prakticiranje obrnute teologije i pretvorbe dobra u zlo, obično kroz prevrtanje križa svetog Petra, što je simbolika i jednog određenog žanra metal glazbe. S druge strane, pojam ‘dobra’ je svojevrsni nogometni kanon u kojem se čovjek kreativno izražava kroz loptu. Na jednoj strani imamo životni instinkt, na drugoj smrt.”
Autor se zapravo pokušao referirati na činjenicu da je Jurić poznati ljubitelj metala i općenito alternativnijih glazbenih žanrova. Iako je više puta o tome javno pričao, između ostalog čak i za talijansko izdanje poznatog glazbenog magazina Rolling Stone, u Hrvatskoj je ta priča donekle i dalje u domeni urbanog mita.
Kao njegov sugrađanin koji također dijeli senzibilitet za alternativne glazbene pravce, trebao bih ‘legitimirati’ tu Jurićevu strast, ali Jurić je punih 14 godina stariji od mene, što znači da za njega splitska meka alternativne kulture nije bio čuveni klub Kocka i njegov plato, već stari rimski trg Peristil, stacioniran podno samog zvonika svetog Duje, na kojem su tih 1990-ih obitavali svi koji su bili iole involvirani u splitsku alternativnu scenu. I baš se predstavnici te starije generacije jasno sjećaju tipa “s krivim nogama i kariranom košuljom vezanom oko pasa” kojeg su redovito viđali i na Peristilu, ali i u prvim redovima na koncertima u brojnim splitskim alternativnim okupljalištima tog doba. Prvo su mislili da mu je nadimak Buda, vele, da bi tek poslije skužili da je lik ujedno i Hajdukov junior i da ga zovu zapravo Puda, po Jurićevu dječačkom idolu Ivanu Pudaru.
Frapantno vidjeti da je Torino, s takvim stilom igre, na tek 20 primljenih golova u 21 utakmici, čime je treća najbolja obrana Serie A
“Sjećam se koncerta Napalm Deatha u Zagrebu 1991., to je bio stvarno totalni kaos”, pričao je u tom intervjuu za Rolling Stone Jurić. “Triput sam ih išao gledati uživo i svaki put bih upao u šutku; prošle godine sam isto tako išao vidjeti Soulfly u Milan i uletio u šutku, unatoč riziku. Tad sam primijetio kako Talijani i nemaju metal u krvi, oni su više za stvari tipa Eros Ramazzotti. Da, ima dosta ljudi u Italiji koji slušaju metal, ali ne možeš ih skužiti na ulici kao u Splitu ili u Londonu”.
Pa je onda Puda došao u Italiju da ih poduči metalu kroz nogomet.
Žicanje jeftinog vina
Puno se voli pričati o paralelama glazbe i nogometa, ponajviše kroz Jürgena Kloppa i onu njegovu opasku kako preferira nogomet u ritmu heavy metala, ali u praksi malo tko zaista živi tu usporedbu kao Jurić.
Međutim, ta je asocijacija podosta progurana kroz njegov lik, a manje kroz priče o načinu na koji dolazi do uspjeha na travnjaku. Iako se svojevremeno kleo kako će po objavi kraja igračke karijere “provoditi ljeta putujući po europskim glazbenim festivalima”, Jurić je odabrao koristiti terene kao svoje pozornice, odnosno, onaj podij pred njima na kojem se odvijaju šutke, Wall of Death i ostale popratne divote te supkulture.
Evo, uzmite Torino za primjer. Iako je stigao u klub s obećanjem da se radi o projektnom poslu u kojem bi Jurić dobio sredstva za složiti momčad po svom nahođenju — što je u suštini tražio i nije baš dobio u Veroni — vrlo je brzo upao u mali sukob s predsjednikom Urbanom Cairom, tvrdeći da mu ovog ljeta nije omogućio obećani kontingent novih igrača. Kasnije je priznao da je malo previše ‘nagazio’ predsjednika, naglašavajući da je veći problem imao u ideji smjera u kojem klub treba dugoročno ići nego oko pitanja trenutnih ulaganja. Ovog je ljeta Torino na pojačanja potrošio nešto manje od 10 milijuna eura, od čega je dio potrošen i na posudbe Marka Pjace i Josipa Brekala iz Juventusa, odnosno Wolfsburga.
Ideja da je zapravo stvar u tome kako ulagati novac da se pokrije što više, uz što manju potrošnju, slobodno može biti protumačena i kao relikt Jurićeve prošlosti ‘alternativca’ sa splitskih ulica. Znate ono kada žicate za bocu najjeftinijeg vina kako ne biste trebali u klubovima trošiti lovu, koju ionako nemate, na skupa pića.
Kao primjer svoje filozofije na kojoj insistira ističe slučaj Ivana Ilića u Veroni; tog je 20-godišnjaka preklani Jurić otrgnuo iz spirale posudbi na koje ga je slao Manchester City, da bi ga pretvorio u neizostavnog člana svog ‘benda’. Nešto slično sada pokušava i s 20-godišnjim stoperom Davidom Zimom, kojeg je za nešto manje od šest milijuna eura doveo iz praške Slavije, kao i s 21-godišnjim Dancem Magnusom Warmingom, koji je došao za 1,2 milijuna eura iz Lyngbyja. S Brekalom, Pjacom, ali i Dennisom Praetom, pristiglim iz Leicestera, dobio je dijelom na iskustvu i na širini, što je prijeko potrebno za dugu turneju zvanu Serie A, pogotovo u ovom ritmu.
Seek & Destroy
Tu onda dolazimo do ključne komponente pri recenziranju njegovih nastupa. Stara je priča o njegovu mentoru i uzoru Gian Pieru Gasperiniju, pod kojim je Jurić kao igrač odigrao uvjerljivo najviše utakmica, a onda mu postao i pomoćnik na klupi. Očita je implementacija Gasperinijevih modela u Jurićevom stilu, ponajviše kroz ono agresivno markiranje čovjek-na-čovjeka, u kojem igrači dobiju naredbu da pronađu svog ‘suparnika’ kojeg će bjesomučno loviti u gužvi i s njim se onda agresivno boriti za loptu. Jurićev Torino to sad radi još bolje i strukturiranije nego ranije njegova Verona; brojke istaknute u onoj teološko-taktičkoj analizi s početka teksta jasno sugeriraju kako je Torino ove sezone na samom vrhu Serie A po svim metrikama vezanim uz kvalitetu presinga na protivničkoj polovici, a bolji je u tom segmentu čak i od Gasperinijeve Atalante.
Jurić inače uvijek voli isticati kako su mu prva četiri Metallicina albuma među najdražima općenito; kada njegovi igrači puste protivničkog vratara da kratko krene u buildup i onda agresivno krenu u pritisak na pojedince, kao da nose slušalice u kojima se čuje ona underground hitčina Seek & Destroy s bendova debitantskog albuma Kill ’Em All.
Doduše, daleko od toga da Torinesi ‘ubijaju’ nakon što traže i proberu svoje žrtve. Kao i u šutki, oni ne igraju prljavo, već ih samo pikiraju i, ukoliko padnu, odmah viteški podižu na noge. Torino je na vrhu lige po počinjenim prekršajima — baš ispred Verone, koja, unatoč dobrom poslu koji Igor Tudor ondje obavlja, još uvijek ima jasan Jurićev prizvuk — ali istovremeno i tek 13. po prikupljenim kartonima, s ukupno 47 (prva Sampdoria ima čak 63). Slikoviti je to prikaz Jurićeve ideje; poanta je spriječiti suparnika u samom začetku akcije, kako bi se što je više moguće spriječila mogućnost ispadanja kod tako visokog postavljanja.
Doduše, i tu je Torino jako uštiman bend. Poput ritma thrash metala, sve se odvija jako brzo i jako je riskantno za svirati, ali i kada Torinesi ispadnu, vrlo brzo se pokriju preko brzinaca kao što su Stephane Singo, Kofi Djidji ili, pak, Mërgim Vojvoda, koji je uz Brekala vjerojatno najveći simbol te momčadske utilitarnosti i žrtve.
Posjet klubu
I dok je frapantno vidjeti da je Torino, s takvim stilom igre, na tek 20 primljenih golova u 21 utakmici, čime je treća najbolja obrana Serie A, to ima svoju žrtvu u vidu izostanka efikasnosti. Kronični problemi s ozljedama glavnih ofenzivnih aduta poput Andree Belottija i Pjace, koji su vrhunski individualni finišeri, kao i pozicijska prekomanda kod Vojvode, Praeta te Brekala, povučenog u ulogu motoričnog wingbacka, svele su Torino na samo 29 postignutih golova, što je dovoljno tek za 12. mjesto u Serie A. Prvi Inter ima na svom kontu 51 zgoditak, dok čak i Tudorova Verona dobrano nadmašuje prosječni učinak s 41 postignutim pogotkom.
Mala je to, međutim, cijena za ovakav overachieving, jer nemojmo zaboraviti da je Torino protekle dvije sezone završavao na 17. i 16. mjestu Serie A; s 31 bodom koliko je dosad skupio, već polako sustiže ukupnu bodovnu razinu iz prošle sezone, kad je uzeo samo šest više.
To naglašava i sam Jurić, tvrdeći kako je koncept koji traži onaj koji se ne vrti isključivo oko aktualne sezone, već s vizijom kako klub dugoročno učiniti “jačim, ekonomski stabilnijim i ugodnijim okruženjem”. I sam predsjednik Cairo se referira na Atalantu kao uzor, naglašavajući kako ondje “svake godine kao glavni cilj postave prebacivanje bodovnog konta od 40 bodova”, što je sada i njegova ideja-vodilja za Torino. Samo jedan poraz u posjednjih sedam utakmica, onaj od Intera, uz četiri pobjede u zadnjih pet susreta, između ostalog i nad Tudorom, vrlo je obećavajući korak u tom smjeru.
Jednom je prigodom Pep Guardiola posjet Gasperinijevoj Atalanti opisao kao “posjet zubaru”, jer čak i ako izađeš iz ordinacije ‘neokrznut’, osjetiš bol. Torino pod Jurićem je kao posjet alternativnom klubu u kojem svakog vikenda nastupa neki opskurni metal bend. Pritom je on kao lider uzeo neke tradicionalne žanrovske postulate i pretočio ih u skladu s trenutnim mogućnostima ljudi koje ima na raspolaganju. Dolazite li u taj klub kao pasionirani ljubitelj Erosa Ramazzottija, nećete se uspjeti adaptirati ma koliko tvrdili da ste glazbeno izbaždareni. S druge strane, fanovi takvog stila ne samo da su oduševljeni ovim poznatim, ali opet novim zvukom koji gura Jurić, već su dobili i dozu nestrpljenja u iščekivanju idućeg koraka u evoluciji njegova stila.
Možda je dosad bilo teško prepoznati metalce na talijanskim ulicama; a možda ćemo ih sada prepoznavati po tome što nose majice s Torinovim oznakama.
