Osijek je minulog vikenda protutnjao Koprivnicom; četiri komada koja je provukao iza nes(p)retnog Antuna Markovića, a tri od njih je zabio Mijo Caktaš. Mijo just being Mijo, rekli bi Englezi za njegov hat trick: čovjek je na pravo vrijeme bio na pravom mjestu, i tako triput, jer to je ono što i dalje savršeno dobro zna.
Jako se puno govori o Reneu Pomsu i ‘renesansi’ koju je donio Osječanima nakon što je preuzeo kormilo od svog (bivšeg) šefa Nenada Bjelice. Pobjeda u Koprivnici bila je Osijekova četvrta uzastopna u ligi, a 12 golova koliko je momčad postigla u tim utakmicama podigli su razinu efikasnosti na onakvu kakvu Bjelica ni u svom najefikasnijem ligaškom nizu nije imao.
Promjena u pristupu je djelomično i bilo, ponajprije kroz Pomsovo pomnije korištenje Mihaela Žapera pri izgradnji napada, odnosno njegovo spuštanje u zadnju liniju. Time je promijenjena geometrija momčadi u fazama posjeda lopte, pa bočne igrače sad viđamo nešto više podignute, a dvojicu strijelaca iz Koprivnice, Caktaša i Lászla Kleinheislera, često uže uz Diona Belju, na pozicijama iz kojih lakše mogu stići u gol-šanse.
Caktaš je na početku sezone djelovao kao još jedan pogubljeni teškaš u osječkoj svlačionici, uz Kristijana Lovrića. S klupe bi ulazio u trenucima kad je Osijeku očajnički trebao kakav napadački impuls, a neki put ne bi ulazio uopće. Onda kad bi igrao ispočetka, doimao se zagušeno u svom polju djelovanja, tamo iza špice, gdje bi malo koja lopta dolazila. Nakon otpetljavanje zavrzlame s Bjelicom i njegovim ugovorom, Poms je dobio priliku resetirati neke stvari po pitanju igre; smirio je momčad i podigao igračima samopouzdanje kroz vraćanje fokusa na zadatke i uloge koje trebaju ispunjavati na terenu. Pritom je iz rukava izvukao pokojeg asa, poput bočne prijetnje u liku Šime Gržana, koji je sad postavio praktički standardni prvotimac te donio i pobjednički pogodak protiv Gorice.
Kad je Poms uspio ponovno povezati napuknute veze u momčadi, to je podignulo dokazane nositelje igre, ali i izvuklo dodatni impuls iz već napola otpisanih rješenja
Ipak, možda najbitnije od svega što je Poms zasad u Osijeku napravio je vraćanje Caktaša u život.
Nekadašnji Hajdukov kapetan u Osijek je doveden da svojom jedinom ekstrakvalitetnom karakteristikom donese dodatnu dimenziju napadu koji je prečesto štekao, pogotovo nakon što se golgeterski ugasio Ramón Mierez. S obzirom na to da Osijek nikad nije bio ekipa koja će samljeti suparnika velikim brojem udaraca iz izrađenih situacija, jako mu je važno bilo imati igrače koji su direktni i efikasni; koji imaju individualnu klasu i znaju nanjušiti priliku za utrčavanje u pravom trenutku.
Povratak ubojitosti
Caktaš je u tom elementu neprikosnoven u ligi.
Njegovoj igri, stilu, pa možda i koječemu drugome možete naći više zamjerki, ali jedno je vrijedilo i dok je bio u Hajduku, a vrijedi i sad: Caktaš naprosto zna zabiti gol.
Kod Pomsa je prvu utakmicu, doduše, prosjedio na klupi, što je ujedno i zasad jedini službeni susret pod Austrijancem u kojemu Osijek nije slavio. Već je iduće kolo zabio dvaput Rijeci, a onda je u posljednja dva kola, protiv Lokomotive i Slaven Belupa, sudjelovao u čak pet od ukupno osam Osijekovih golova, asistiravši usput i Adrianu Leonu Barišiću ubačajem iz kornera za gol protiv Lokomotive.
Osim dalekometnog slobodnjaka kojim je otvorio račun kod Slavena, a koji je ipak više slučajan nego namjeran, svi ostali od tih šest njegovih pogodaka u zadnja četiri kola bili su ‘tipični’ Caktaševi golovi iz situacija unutar 16 metara — bilo sjajno plasirane povratne lopte, bilo ‘nanjušene’ pogreške suparničke obrane na rubu peterca koje će onda nemilosrdno pospremiti u gol. Isto tako, od šest golova tri je postigao desnom, dva lijevom, a jedan glavom; već godinama svi znaju odakle s njim prijeti najveća opasnost, ali kada se ovako zalaufa i dalje ga je jako teško zaustaviti.
Caktaš donosi dimenziju više onda kad se momčad osjeća ugodno s postavkama igre koje su joj zadane; no, isto tako, rijetko će povući ostatak ekipe u trenucima kad stvari krenu nizbrdo. Uostalom, to ga je — između ostalog — svojedobno i koštalo kapetanske vrpce u Splitu, iako je u to doba bio najistaknutiji pojedinac u svlačionici. Kad je Poms uspio ponovno povezati napuknute veze u momčadi i presložiti je na opet smislen način, to je podignulo dokazane nositelje igre, ali i izvuklo dodatni impuls iz već napola otpisanih rješenja. Tako je i Caktaša ponovno učinio dobrim starim Mijom killerom, što je išlo zajedno s povratkom ‘ubojitog’ Osijeka.
Dobar osjećaj vraćen je u momčad i među navijače i sad je samo pitanje koliko dugo može Poms — rasterećen odgovornosti i obveza koje je njegov šef nosio na svojim leđima i koje su ga, ponavljao je, odvraćale od rada s igračima — zadržati potrebni fokus i produžiti svoju renesansu. Dok god Caktašu bude ovako išlo, po svoj prilici će ići i Osijeku.
