Na početku svakog prisjećanja na nikad okrunjene kraljeve stoji frajer od kojih je bilo boljih, važnijih i dražih u Kingsima. No, taj ćelavac s brojem 10, zvao se Mike Bibby, stoji ondje izabran srcem, kao frontman momčadi zaslužne za onaj bljesak.

I ništa tu ne bi bilo čudno, da se dotični u Sacramentu našao nekoliko mjeseci prije onog bljeska, i to nakon jednog od najčudnijih tradeova ikada. Priča o bljesku, o Kingsima, Bibbyju i tradeu počinje 1998. kada genijalni GM Geoff Petrie u kratkom roku gradi roster momčadi za sezonu 1998./99. — na draftu uzima Jasona Williamsa, kroz trade grabi uplakanoga Webbera, potpisuje Vladu Divca, dovodi Peđu Stojakovića i trenera Ricka Adelmana. Kingsi su bili momčad u kojoj osobne brojke nisu previše značile, a igrali su ‘kužersku’ košarku koja je odmah donosila rezultate.

Bibby je dokazao da je put do srca nepredvidljiva relacija o kojoj ne odlučuje nikakva reklama ili statistika

U lockout sezoni 1998./99. Kingsi su se prvi put od dolaska franšize u grad dokopali playoffa, sljedeću su završili kao osmi na Zapadu i ispali od Lakersa u prvoj rundi. U 2000./01. su im se pridružili Doug Christie i Hedo Türkoğlu, a Sacramento je dočekao najbolji omjer u 40 godina (55-27), da bi potom dobio Sunse u prvoj rundi playoffa te na idućoj stepenici ispao od kasnijih šampiona Lakersa. Dakle, napredovali su Kingsi, ali osvajanje simpatija košarkaškog puka nije se dogodilo zbog toga, već zbog njihove igre.

U ligi nisu postojala dvojica visokih ljudi poput Divca i Webbera koji su bili opasni u reketu, a da su znali tako vješto razigravati suigrače. Stojaković je već prve sekunde osvojio ne samo moje srce snajperskom preciznošću, ali i jednim kratkim odgovorom na kratko pitanje u davnom intervjuu (“Uzori?” “Dražen.”), a na playu je bio… eh, na playu je bio Williams. Luđak. Čarobnjak raspoložen za dodatni šarmantni potez. Dribling ili dodavanje. Iza leđa ili kroz noge. Tip s hakla s viškom pokreta kao u razigranog šteneta, gladan divljenja publike. Prozvali su ga, pazite sad, White Chocolate.

Rasni clutch igrač

I zato, u ljeto 2001. nije bilo čovjeka kojega nije šokirala vijest da je liebling Williams trejdan u Vancouver. Pa zaboga, zašto su to napravili!? Osovina Williams-Webber-Divac funkcionirala je na svoj, poseban način i izgledala nezamjenjivo. A najvažnije je bilo to što je zaista funkcionirala, i to sjajno. U tom času izgledalo je neminovno da će Kingsi izgubiti taj poseban identitet i karakter ako maknete bilo kojega od njih. A pogotovo Williamsa. Uostalom, tko je taj play koji je došao iz Grizzliesa, momčadi s dna konferencije koja ne viđa playoff? Kako ste rekli da se zove, Mike Bibby? Doduše, njegove su brojke bile solidne, kao i dojam koji je ostavljao. No, zamijeniti Williamsa izgledalo je nemoguće. Bio je toga svjestan i on sam.

“Vlasnik Grizzliesa Michael Heisley dao mi je izabrati pet destinacija u koje želim otići, a kao broj 1 sam naveo Sacramento”, pričat će kasnije Bibby. “Svidjelo mi se kako su igrali. U tjedan dana posao je bio gotov. Znao sam koliko je Jason Williams bio omiljen među navijačima i s obzirom na to da sam trejdan za njega, strahovao sam od reakcije.”

Ispostavilo se da nije bilo mjesta strahu. Prilikom predstavljanja je dočekan uz ovacije cijele dvorane. Bila je to ljubav na prvi pogled i od prve utakmice.

Kao da se ništa posebno nije dogodilo, Bibby je spremno i hladnokrvno preuzeo generalsku palicu na terenu i već nakon nekoliko tjedana i sve većeg broja pobjeda, na tribinama se moglo vidjeti sve više dresova s brojem 10. Tako je, umjesto Williamsa i košarke ‘za potez više’ koja je grijala navijačko srce, došao frajer koji je bio posvećen učinkovitosti i, da se ne lažemo, najvažnijem od svega — pobjedama.

Umjesto umiranja u ljepoti, Bibby je u Kingse unio više proračunatosti i egzekucije. Upogonjeni njime u jesen 2001., Kingsi su počeli igrati update vlastite košarke, verziju 2.0. Njegova suradnja s Webberom usporediva je s onom Johna Stocktona i Karla Malonea, a u kombinaciji s iskusnim Divcem na postu savršeno je koristio njihove blokove i prostor koji se otvarao. Bibby nije insistirao na lopti i šutu, ali niti sekunde nije prezao ako se stvorila prilika. S Peđom na poziciji krila koji je čekao svoju priliku na trici, zatim i pozdanim Dougom Christiejem surađivao je nesebično, što je postao trademark cijele momčadi.

S prosječno osam asista u Grizzliesima, Mike je ‘pao’ na pet u Kingsima; ali ono što je žrtvovao u osobnoj statistici, izronilo je u momčadskoj. Nerijetko su po trojica Kraljeva imala preko pet asista u utakmici, a u konstruktu igre u kojem je frontman bio Webber, Bibby se pokazao kao pravi čovjek za ključne situacije. Bio je rasni clutch igrač, na njega se moglo računati.

Najbolja ilustracija Sacramentove igre bila je naslovnica Sport Illustrateda iz veljače 2002. na kojoj je pisalo da su Kingsi “najveći show na parketu”. I zaista su bili. Nije trebalo puno da navijači zaborave na šokantni trade. Možda je to nepravedno prema Williamsu, ali naprosto nije bilo vremena za bilo kakva prisjećanja jer je u prezentu ćelavi Mike nesmiljeno udarao u pobjednički ritam. Imali su najbolji omjer u ligi, a ta 61 pobjeda u sezoni ostat će rekord franšize do danas. Doma su izgubili samo pet utakmica.

Posljednji playoff do danas

A kako su igrali u regularnom dijelu, tako su ušli u playoff.

Prvo su riješili Jazz, potom i Maverickse, pri čemu su Stocktonu i Maloneu, odnosno, Dirku Nowitzkom dopustili po jednu pobjedu u seriji. Goropadni Kingsi su se tako našli u finalu Zapada, a ondje su ih čekali mrski Lakersi, njihovi krvnici prethodnih godina u doigravanju. Bio je to vrhunac rivalstva rođenog prethodnih sezona.

Konferencijsko finale Zapada odigrano u svibnju i početkom srpnja 2002. u sedam utakmica između Lakersa i Kingsa ostat će evergreen NBA playoffa. Bila je to epska bitka u sedam činova, sraz koji je Lakerse natjerao da se izgrade kao šampionska dinastija i megdan o kojemu će se zauvijek voditi spor o navodnoj sudačkoj krađi u šestoj utakmici. Osobno, mene nitko do dana današnjeg neće uvjeriti da Kingsi nisu teško oštećeni. Još pamtim tu ogorčenost nakon što su Kraljevi ispali nakon produžetaka u sedmoj, ali i konačnu spoznaju da je tada Shaquille O’Neal bio važniji za titule od Kobeja Bryanta.

U galeriji heroizama iz finala posebno mjesto zauzima Bibbyjev šut za pobjedu u petoj, sekvenca koja će u najkraćem opisati kakav je to bio igrač. Bio je to moment za vječnost, jer Kingsi nikada prije niti poslije neće biti tako blizu velikog finala i titule. Zbog tog je slavnog šuta Bibby nagrađen masnim ugovorom s Kingsima (80 milijuna na sedam godina), a gorak okus zbog poraza ispiran je pogledom u bolju budućnost.

Ipak, ispostavit će se da je to bilo to.

U iduću 2002./03. ušli su samopouzdano i u regularnom dijelu ostvarili omjer 59-23, ali Webberova je ozljeda koljena u polufinalu protiv Dallasa značila kraj playoffa za Kingse i postala onaj punkt nakon kojeg je cijela priča krenula prema dolje. Sve češće izbivanje glavnog igrača bilo je presudno. Bez Webbera se nije moglo do titule, ma koliko se ostatak momčadi trgao da popuni rupu. Prije svih Bibby, kojemu je prosjek koševa konstantno rastao is sezone u sezonu (u 2001./02 je imao 13,7, da bi 2005./06. dosegao 21,1) pri čemu se eFG kretao oko 50 posto, uz konstantnih pet ili šest asista, tri ili četiri skoka i preko jedne ukradene lopte. U sljedeće četiri sezone Kingsi su ulazili u playoff, ali domet im je bivao sve kraći. Prva sezona bez Webbera 2005./06. bila je posljednja u playoffu do danas.

Bibby je u Sacramentu ostao do 2008. a potom je tri sezone proveo u Hawksima, te u 2011./12. promijenio tri franšize (Wizards, Heat, Knicks) prije povlačenja s parketa. Bio je igrač koji nikada nije osvojio naslov, koji nikada nije izabran u All-Star, niti će biti primljen u Hall of Fame. Ipak, ostat će nezaboravan jer je njegova važnost za momčad koju je učinio boljom i definiranijom nešto drukčije prirode. Bibby je dokazao da je put do srca nepredvidljiva relacija o kojoj ne odlučuje nikakva reklama ili statistika. Zato je prvi u svakom sjećanju na neokrunjene Kraljeve koji su prije 20 godina igrali divnu košarku.