Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Milanova agonija

Ceh je još jednom platio trener, ali to neće ama baš ništa promijeniti

Zadnja izmjena: 10. listopada 2019.

Iz naše perspektive teško je uopće pojmiti koliko talijanske televizije posvećuju vremena nogometu. Ne radi se ovdje o prijenosima utakmica jer oni su u velikoj mjeri — kao, uostalom, i kod nas i u ostatku svijeta — odavno preselili na specijalizirane sportske kanale. Poanta je u satima programa koje zauzimaju emisije u kojima se diskutira o nogometu i razinama koje ta diskusija nudi. Imate ozbiljne emisije u kojima novinari i treneri analiziraju taktiku, imate čitave emisije posvećene suđenju, jako puno emisija je u formi intervjua i u njima novinar koji barata materijom stvarno diskutira s trenerom ili igračem koji je ispred njega umjesto da ispituje nebitna klišejizirana pitanja. A opet, ima dobar dio programa koji je neozbiljan i čiji se sadržaj svodi na svađu, prepucavanje ili čistu parodiju.

U jednoj od takvih satiričnih nogometnih emisija zaključak teme o odluci AC Milana da odustane od igranja Europske lige bio je kako takav potez uprave nije fer jer trener Marco Giampaolo neće dobiti priliku da u tih šest utakmica porazima požuri svoj otkaz i tako se spasi iz ludnice u koju se upetljao prije nego što ga Amerikanci pošalju nositi kavu brokerima.

I tu je važan aspekt priče o otkazu. Koliko se god banaliziralo i ismijavalo odluku o odustajanju od Europske lige, ona jasno govori o dvjema stvarima koje imaju dalekosežne posljedice na sve procese u klubu.

Koliko god Boban i Maldini bili veliki igrači, toliko su početnici u poslu kojim se sada bave i za njega nemaju gotovo nikakve reference

Prva je da AC Milan ima problema s novčanim tokovima. U sezoni 2017./2018. klub je nabio 140 milijuna eura duga, a klupske financije su naprosto u takvom stanju da se ne može izgraditi iole konkurentna momčad bez da se ode u novi minus i na taj način ponovo probiju odredbe Financijskog fair playa. Svjesni situacije u kojoj se nalaze, Zvonimir Boban i Paolo Maldini su se nagodili sa UEFA-om i povukli potez kojim su odmah prihvatili ionako neizbježnu kaznu.

To nas dovodi do druge stvari. AC Milan je još uvijek AC Milan i ima određeni imidž, bez obzira na to što klub već šest sezona nije završio iznad petog mjesta. Barem u vlastitoj percepciji veličine, koja je za ovakve poteze jedino važna, Milanu Europska liga nije pretjerano atraktivna nagrada, tako da su se Boban i Maldini odlučili koncentrirati na domaću ligu i preko nje uhvatiti mjesto u Ligi prvaka sljedeće sezone. To je iznimno važno jer govori o ambicijama i realnosti — jer da je Milan spreman zadovoljiti se Europskom ligom, onda bi je naprosto igrao i ove godine, a ne bi kalkulirao s odrađivanjem kazne kako ga ona ne bi uhvatila kad se kvalificira za Ligu prvaka.

A manjak love, poremećena percepcija vlastite veličine i višak ambicije najbolji su recept za katastrofu.

Sporedni likovi

Giampaolov mandat je bio upravo to — katastrofa. Na Milanovoj klupi trajao je točno 111 dana, a tu ionako više od pola vremena otpada na odmor između sezona i pripreme koje je odradio s četvrtom najmlađom momčadi u Serie A i u koju je trebalo uklopiti nekoliko novih igrača. Boban i Maldini su negdje u tom razdoblju zaključili da čovjek ipak nije bio dobar izbor i dali su mu otkaz.

U sedam odrađenih utakmica Giampaolo je upisao tri pobjede. I to nije baš puno, ali za usporedbu — Jürgen Klopp je nakon prvih sedam utakmica u Premier ligi imao isto tako tek tri pobjede. Ne samo to, nego je nakon prvih 17 utakmica u Premier ligi upisao samo šest pobjeda. Međutim, u Liverpoolu su znali zašto su ga doveli, da čovjek vrijedi i pustili su ga da radi, a kao nagradu su dobili ovo što imaju sad.

Ne znači to da Giampaolo zaslužuje istu razinu strpljenja kao Klopp u Liverpoolu. Možda čovjek stvarno nije bio dobar izbor, možda su Boban i Maldini na vrijeme shvatili da su se prevarili oko razine njegova znanja kad su ga uzeli; možda je Giampaolo težak čovjek s kojim se ne može surađivati, možda je u klubu neki nepremostiv problem zbog kojeg nema smisla odgađati razlaz, a možda čovjeku samo smrde noge i nitko zbog tog ne može biti u njegovu uredu. Postoji 1.000 potencijalnih razloga zašto se ova smjena može pokazati kao stvarno dobar potez.

Međutim, Giampaoli je bio šesti Milanov trener nakon što je 13. siječnja 2014. otpušten Massimiliano Allegri. Nakon sedam trenera u nepunih šest godina, misli li još itko normalan da je problem u treneru?

Pa čak i ako uzmemo pretpostavku da je stvar isključivo u treneru i da je svaki od njih šestorice — jer iz poštovanja iz računice moramo izuzeti Allegrija, koji je u međuvremenu osvojio pet prvenstava i postao trener s najvećim postotkom pobjeda u Juventusovoj povijesti – brutalno nesposoban, postavlja se pitanje tko je birao takve trenere i tko je birao ljude koji su birali takve trenere.

Upravo zato je u cijeloj priči Giampaolo — kao i njegov nasljednik Stefano Pioli — sporedni lik, prolaznik čijim otkazom se neće riješiti ama baš ništa. Pioli ima reputaciju trenera koji donosi trenutačni rezultat, a Giampaolo je svoju igru gradio kroz sustav koji se manifestirao na duge staze, ali ovo je zamjena koja to zapravo i nije. Apsolutno se ništa neće promijeniti novim imenom jer sama logika donošenja odluka je utemeljena na krivim pretpostavkama.

Jedinstvena situacija

AC Milan je nakon Allegrija na klupi nizao bivše igračke legende. Pozadina takvih odluka bila je u nekakvom simboličkom povezivanju današnjeg Milana s onim nekadašnjim, kroz ljude koji razumiju kulturu. Od toga se s vremenom odustalo jer se praksa pokazala neuspješnom i sada tu poveznicu i imidž velikog kluba koji cijeni svoju tradiciju AC Milan pokušava nastaviti imenovanjem igračkih legendi na menadžerska mjesta.

I koliko god Boban i Maldini bili veliki igrači, toliko su početnici u poslu kojim se sada bave i za njega nemaju gotovo nikakve reference.

Možda ljudi imaju vrhunske ideje i možda će u jednom trenutku u budućnosti stvarno postati vrhunski operativci, ali sada se tek uče poslu koji je stavljen pred njih samo na račun igračke karijere. I to se, o čemu najbolje svjedoči 111 dana Giampaolova mandata, uče isključivo na principu pokušaja i pogrešaka. A ako takvo stanje u menadžmentu dodamo u jednadžbu s manjkom love, poremećenom percepcijom vlastite veličine i viškom ambicije, onda katastrofa prelazi u trajno stanje agonije.

Agonija dolazi od grčke riječi agon, a označava stanje umiranja. Međutim, agonija nije pasivno stanje u kojem se čeka konačni čin umiranja; to je muka i napor, aktivna borba da se smrt izbjegne. Problem je jedino što u tom stanju najčešće ovisite o nekome tko vam može pomoći i spasiti vas nekim medicinskim ili božanskim čudom.

Tu se opet vraćamo na satiru i nošenje kave Amerikancima. Vlasnici AC Milana su klub dobili slučajno — ne kao dio dugoročnog plana, nego kao iznimno jeftinu opciju u tuđim financijskim poteškoćama, baš kao što obično lešinarski hedge fondovi rade. U Elliottu imaju gotove love, ali ne pada im na pamet ulagati u AC Milan jer to nije njihov model rada. Njih klub ne zanima, nemaju nogometni know-how i nemaju ga namjeru razvijati, jer ni banka koja uzme stan radi neplaćene hipoteke ne adaptira stan kako bi ga prodala za veću cijenu. Da je banka imala namjeru trgovati stanovima, radila bi to za gotovu lovu, baš kao što bi Elliott napravio da je u upravljanju klubom vidio prostor za zaradu.

Time dolazimo u jedinstvenu situaciju. Vlasnika u suštini nije briga za klub i puno mu je važnije tko nosi kavu brokerima nego tko vodi trening. Menadžment služi da simbolički poveže ovaj i onaj Milan, ali još se uči poslu koji treba obavljati i njegove su odluke opterećene poremećenom percepcijom vlastite veličine po kojoj ne može uzimati igrače koje želi, kao i nerealnim viškom ambicije.

Agonija u AC Milanu traje i na vidiku nema nekoga tko bi je prekinuo jer vlasnike nije briga, a menadžment ne zna kako. Jedini tko je platio svoju krivicu je trener, a to — dokazao je to Milan već šest puta — neće popraviti ama baš ništa.

loading...
Ne propusti top članke