Rujan je 2017. i Arkadiusz Milik, poljski napadač koji je doveden u Napoli da zamijeni odbjeglu zvijezdu Gonzala Higuaína, ponovno nervozno čeka nalaze. Umjesto da pomogne navijačima na San Paolu da zaborave Argentinca i njegovu neviđenu izdaju, Milikova se karijera u Serie A spletom okolnosti pretvorila u beskonačno čekanje pred ambulantama i rehabilitacijskim centrima. Samo pola godine ranije vratio se na terene nakon višemjesečnog izbivanja uslijed pokidanih križnih ligamenata lijeve, snažnije noge.
Kao i svaki nogometaš, nadao se da ne može biti toliko nesretan pa da mu se u tako kratkom roku dogodi ista, teška ozljeda. Ali Milika ubrzo zatiče potvrda najgoreg: ovog su puta ‘otišli’ prednji križni na desnoj nozi i izvjesno je kako je još jedna sezona propala. Da ne govorimo o stigmi koju nogometaš s takvim zdravstvenim kartonom nalijepi na sebe: on efektivno postaje ‘roba s greškom’.
Ali za Milika stigme ne postoje, ili ga barem ne dotiču — jer on je uspio unatoč tome što su ga pratile od samog rođenja.
Milik zabija u prosjeku svakih 114 minuta, što je osam minuta u prosjeku manje od njegova idola Cristiana Ronalda
U zloglasnom Bloku N, dijelu brutalističkih blokovskih naselja u gradu Tychyju na jugu Poljske perspektiva ne cvijeta. Promjenom sistema ti su dijelovi grada u svakom smislu ostavljeni na marginama, bez ulaganja ili pažnje lokalnih vlasti, a iako su prvotno osmišljeni da svojom gustoćom i prostorom između zgrada privuku ljude što bliže jedne drugima, efekt je krenuo u sasvim drugom smjeru. Otuđenje je postajalo sve veće, a jedini vid okupljanja bio je onaj lokalne mladeži, koja bi najčešće beskrajno dugo visila na zidićima uz cigarete, alkohol i droge.
Arek, kako glasi Milikov naglasak još iz djetinjstva, jedan je od klinaca iz tog bloka N. Njegova priča slična je mnogim drugim pričama iz tog dijela grada, ali i iz mnogih drugih poljskih obitelji. Otac alkoholičar je nakon učestalih svađa s majkom jednog dana prelomio i nestao iz njihovih života, ostavivši ju da sama odgaja Arkadiusza i Łukasza, njegova sedam godina starijeg brata. Arek je bijeg iz svakodnevnice našao u još tamnijoj nijansi sive, dijeleći dane s djecom u kvartu koja također bježala od svojih problema. Nije dugo trebalo da počne upadati u probleme.
“Bio sam užasno divlji”
“Doživio sam to dosta drugačije od brata”, pričao je iskreno puno godina kasnije Arkadiusz. “On je sve to razumio puno bolje, čak je imao i bolji odnos s ocem. Situacija kod kuće nije bila ružičasta, ali ja nemam problema pričati o tome. Ne sramim se ničeg u svom životu”.
Jedna od rijetkih uspomena na oca je ta da ga je kao dijete vodio na utakmice lokalnog nogometnog kluba, GKS-a. Nogomet je možda i jedina stvar koja ga je vezala uz oca, pa nije čudo da je svakodnevnicu ispunjavao igranjem između zgrada. Ostatak dana je, po vlastitom priznanju, kratio delikvencijom: nije ogrezao u drogu i alkohol, ali je generalno bio derište sklono sitnim krađama i učestalim sukobima.
“Kada nešto ne bi bilo po mom, psovao bih, bio sam užasno divlji”, priča Milik u tom istom intervjuu. “Vjerojatno je ta nervoza imala izvorište u situaciji kod kuće, iako je moj brat ‘mekušac’; ne znam, doduše, na koga”.
U nedostatku očinske figure njegova se majka, zabrinuta za Arekovu budućnost, obratila obiteljskom prijatelju koji je živio u blizini. Činjenica da je nogomet bila jedina stvar koja je Milika odvraćala od nepodopština samo je dodatno pripomogla jer je taj čovjek bio Sławomir ‘Mok’ Mogilan, veteran poljskog niželigaša KS Rozwój Katowice koji se potkraj igračke karijere počeo posvećivati radu u tamošnjoj omladinskoj školi. Milikova majka nije ga trebala puno nagovarati da uzme Arkadiusza pod svoje, jer je Sławomir redovito obilazio ta lokalna betonska igrališta kako bi probrao nove talente.
Arek, tada tek 10-godišnjak, odskakao je od drugih svoji sposobnostima. Volio je gledati Cristiana Ronalda i njegove projektile u dresu Manchester Uniteda, pa ga je često pokušavao imitirati na igralištu. Arkadiusz bi s entuzijazmom svakog dana putovao autobusom više od 25 kilometara u jednom smjeru kako bi prisustvovao treninzima; kako Rozwój nije imao kategoriju prilagođenu njegovu godištu, redovito je trenirao sa starijom djecom, ali i u toj je konkurenciji bio sasvim ravnopravan, ako ne i bolji. Napominje kako odmak od društva i nije najbolje legao njegovim prijateljima sa zidića, ali je fascinacija igrom bila prejaka, a pomoglo je i što mu se s vremenom u klubu pridružio i stariji brat, koji je pomagao s organizacijom utakmica.
Zaobilaznim putem do Ajaxa
Prva momčad bi ga redovito vikendima povela i na svoja gostovanja, gdje bi u poluvremenu pomagao rezervnom vrataru pri zagrijavanju, testirajući ga svojim udarcima. Na tim su ga putovanjima primjetili i skauti nekih većih momčadi, koji su ga onda počeli i pratiti na utakmicama mlađih kategorija. Ubrzo su, kako to obično biva, na vrata malenog kluba počeli kucati menadžeri s ponudama za tog visokog i agilnog klinca s brojem 99 na leđima i natpisom “Aro” iznad njega. Iako je pristao otići na turnir u Italiju s juniorima varšavske Legije, oni mu nisu mogli garantirati da će dobiti prostor u momčadi pa je odbio potpisati ugovor. To je bio jedini savjet koji mu je mentor Mogilan u tom pogledu dao, želeći ga zaštititi od stagniranja na velikoj sceni; Arek mu je toliko vjerovao da je naknadno odbio i ponudu Tottenhama, u kojem je također bio na probi.
Górnik mu je pristupio kao 17-godišnjaku. Iako je riječ o jednom od najtrofejnijih i najpopularnijih klubova u zemlji, tadašnji trener Adam Nawałka nije imao problem dati mu mjesto i u prvoj momčadi, iskoristivši i kao olakotnu okolnost to što je Arkadiusz želio ostati u Šleskoj, blizu kuće.
Prelazak na veliku scenu i nije bio lagan, i baš kada se činilo da navijači gube strpljenje s talentom koji je doveden da zabija a koji se muči iz utakmice u utakmicu, Milik je uz Mogilanovu pomoć i s Nawałkinim povjerenjem konačno proigrao. Prva dva seniorska gola koja je zabio Koroni iz Kielca posvetio je upravo Mokiju. Na ta dva gola došlo je još njih 10 i baš kako su nekad dolazili veliki poljski klubovi po njega, tako su sada počeli dolaziti i europski skauti, pogotovo jer je u međuvremenu postao i jedan od najmlađih poljskih reprezentativaca u povijesti, debitiravši sa 18 godina i 227 dana. Za njega je već tada bio zainteresiran Ajax, ali se Milik ponovno vodio mišlju da će ondje biti ugušen u koncentraciji talenta, pa je odlučio prihvatiti ponudu Bayera iz Leverkusena, u koji je 2013. prešao za više od 2,5 milijuna eura.
Ali nogomet je vječna igra rizika; Bayer mu je obećavao prostora u prvoj momčadi, pogotovo jer je te sezone igrao i Ligu prvaka. Međutim, nakon ispadanja iz Europe i njemačkog kupa Bayer više nije imao potrebe za tolikom rotacijom, a u vrhu napada imao je Stefana Kießlinga, koji je pretendirao i na vrh liste najboljih bundesligaških strijelaca. Milik je formu morao tražiti posudbom u Augsburg, a zatim i u Ajax, u koji je tako došao zaobilaznim putem, baš onim koji se nadao izbjeći.
Zabija češće nego Cristiano
U Amsterdam ga je doveo Marc Overmars, koji ga je pratio još iz juniorskih dana, ali ga je ondje pod svoje, osim trenera Franka de Boera, uzeo ni manje ni više nego veliki Dennis Bergkamp.
Pod njim je usavršio svoju tehniku i igru s obje noge, ono što mu je Moki ispravljao od prvog dana i na što mu je uvijek stavljao naglasak, svjestan vrijednosti koju će mu igra s obje noge donijeti. U Ajaxu je i više nego uspješno zamijenio dotadašnju ‘devetku’, Islanđanina Kolbeinna Sigþórssona, a potvrdu statusa dobio je kad je otkupljen njegov ugovor od Bayera, što mu je samo dodatno podignulo samopouzdanje. U 75 utakmica za Ajax a zabio je 47 golova i dodao 21 asistenciju. Postalo je jasno: Poljska ima novog velikog napadača.
A onda je uslijedio i transfer u Napoli za 32 milijuna eura.
Bez obzira što se radi o klincu iz Šleske, u njegovu karakteru je nešto što odgovara onom suludom, često i mračnom napuljskom mentalitetu. Nakon što vratio od ozljeda, nametnuo se i ondje, prvenstveno golovima: u svim natjecanjima ove sezone odigrao je 41 utakmicu i zabio 21 put, od čega 17 u Serie A. Uz to mu treba i najmanje vremena za postići gol — zabija u prosjeku svakih 114 minuta, što je osam minuta u prosjeku manje od njegova idola Cristiana Ronalda.
Kada se za 35. godišnjicu otvaranja njegove osnovne škole vratio u stari kvart, strpljivo je dijelio autograme i pozirao za fotografije s klincima iz bloka N. I njima je prepričao svoju priču, nadajući se kako će nadahnuti neke nove klince da se odmaknu od ulice i počnu baviti sportom. Njegov primjer poslužio je kao živi dokaz da je sve moguće.
