Postoje klubovi koji su planetarno popularni zbog svoje duge tradicije, presvučene nizom uspjeha na globalnoj razini. A onda postoje i oni koji tih uspjeha i nisu vidjeli puno, ali njihovo ime bez obzira na to veoma lako može izazvati reakcije i asocijacije puno dalje od njihova stadiona ili grada.
Najbolji primjer takvog jednog kluba je Millwall.
Millwall F. C. je u natjecateljskom smislu trenutno ondje gdje je povijesno uglavnom i obitavao, u donjem dijelu Championshipa. Gostujuća pobjeda kod Bristol Cityja prošlog tjedna bila mu je prva u čak 12 utakmica; zadnje slavlje prije ovog momčad je ubilježila još krajem listopada, protiv Preston North Enda. No, Millwallovo ime je posvuda po otočkim medijima, i to iz nenogometnih pobuda. Nakon što su tamošnje vlasti nakratko dopustile povratak iznimno ograničenog broja gledatelja na tribine u Engleskoj, Millwallovi su navijači izazvali velike kontroverze kada su — iako malobrojni — glasno negodovali protiv onog sad već tradicionalnog klečanja igrača uoči početka utakmica, u ovom slučaju Millwallove domaće s Derby Countyjem.
Po običaju je uslijedio niz prebacivanja odgovornosti i nemuštih priopćenja, kako klupskih tako i ovih navijačkih, uglavnom svedenih na rubno shizofrene zaključke o “urotama kulturalnih marksista” protiv “tradicionalnih vrijednosti”. Oni su postali i predmet šaljivih, satiričnih uradaka. Ipak, u čitavoj toj priči zapravo nema puno toga smiješnog; osim što na nekoj općoj skali takav slučaj pokazuje svu širinu, odnosno dubinu relativiziranja ozbiljnih pitanja kroz prizmu tobožnjih ‘kulturalnih ratova’, na nešto užoj razini to opet postaje priča o Millwallu, klubu-slučaju i njegovim navijačima čiji je slogan o tome kako ih “nitko ne voli, ali njih nije briga” postao jedna od poznatijih svjetskih pop-kulturnih referenci u nogometnom svijetu.
Izgleda da granica na kojoj mitovi o Millwallu prestaju, a počinje realnost, nije više jasna ni klubu ili njegovim navijačima
Još otkako je tada 17-godišnji Jasper Sexton, sin vlasnika poznatog puba The Islander — u kojem su se, nakon bezbrojnih radnih sati na traci za proizvodnju konzervi, okupljali radnici tvrtke J. T. Morton’s — 1885. obukao u majicu s natpisom MRFC, Millwall je na drugačiji način plijenio pozornost. Nakon niza seljenja u nešto više od 25 godina, uglavnom zbog ograničenih mogućnosti širenja navijačke baze, Millwall se 1910. i službeno preselio u svoju ‘jazbinu’ zvanu The Den, ali nasilje nije počelo na njenim stajanjima, dapače.
Čuveno rivalstvo s West Hamom, kasnije ekranizirano u nizu više ili manje uspješnih filmova poput serijala Green Street — koji je praktički prodavao fenomen huliganizma kao ‘trend’ — od samih je početaka definirao klupski imidž, ali je poslužio i kao temelj za izgradnju silnih negativnih stereotipa.
Krvoločne mase
Njihov ogled je zapravo bio ogled za čast i dokazivanje tvorničkih i lučkih radnika sa suprotnih strana Temze. Ti su se dokeri i nadničari uglavnom borili za posao u istim tvrtkama, a to dokazivanje se uglavnom provlačilo kroz nogomet, pogotovo nakon što je Arnold Hills, vlasnik Thames Ironworks and Shipbuilding Companyja, deset godina nakon J.T. Morton’sa, na insistiranje radnika osnovao nogometni klub. Već u rujnu 1906. su zabilježeni prvi incidenti na međusobnom ogledu, pa je tako East Ham Echo s Dokerskog derbija izvještavao o “mnogobrojnim otvorenim tučnjavama” između dviju grupa radnika koji su podržavali svoje momčadi.
Taj izvještaj lokalnog lista bila je preteča narativa o “navijačkoj vrućici”, kako je to nasilje novinar tada opisao; onog narativa koji će pratiti Millwall do dana današnjeg.
Nije samo u nogometnom smislu Millwall nakon Drugog svjetskog rata odbačen u debelu sjenu, koja se protegnula prvo do ponora treće lige 1948., a onda i četvrte 10 godina kasnije. Svijet i društvo se kretalo ubrzano, a s njim se rapidno mijenjala i ekonomska os. Gašenjem brodogradnje i tvornica, kao i rastućom gentrifikacijom, radnički dijelovi grada ostali su na margini u svakom smislu; Millwall i njegovi navijači su se zapravo pronašli u istom problemu i samim tim je i klub počeo prihvaćati svoju autsajdersku ulogu. Kako je to kasnije objasnio Garry Robson u svojoj knjizi naslovljenoj, a kako drugačije nego No One Likes Us, We Don’t Care, Millwall je “postao sinonim za, uz druge pojave, nasilnu masu, sirovi maskulinitet”, kao i “mračnu i nepropusnu urbanu kulturu”.
“Arhetipski status Millwallovih navijača je izrazito kompleksan”, zapisao je dalje Robson. “To je onaj u kojem su mitovi i realnost postali toliko ispremiješani, da su čak i oni koji su umiješani u sve to nesigurni gdje je granica jednog i početak drugog”.
Bunt radničke klase ogledao se kroz kontrakulturu i prihvaćanje nametnutih stereotipa o ‘krvoločnim masama’, koje se, eto, jednostavno ne mogu prilagoditi društvu, a ono ih takve ne želi. Za te dokere i radnike iz Bermondseyja, Deptforda i New Crossa nogomet je bila jedina stvar oko koje su se i dalje mogli okupljati i izražavti svoj identitet. Problem je taj što je Millwall kao klub pratio njihovu analogiju, ili obrnuto: kao što je i Robson rekao, granice su u tim slučajevima bile teško utvrdive.
Analogija je, doduše, bila nešto jasnija: Millwall je kao klub gledao na Anfield, Old Trafford, Villa Park — ma, čak i na londonske rivale iz Arsenala, West Hama i Tottenhama — kao na nešto što je tu, nadohvat ruke, a opet daleko i nedostižno. Baš kao što su njihovi navijači gledali na elitni londonski Mayfair i viktorijanske rezidencije kao nešto što je ‘tu negdje’, ali su istovremeno znali da ih ondje nitko ne želi.
Umjesto želje za prihvaćanjem, bili su odlučni dati im barem ‘pravi’ razlog za takav animozitet.
Harry Pas i Bobby Vuk
Koliko je engleski nogomet bio ogrezao u klasnim podjelama najbolje ilustrira priča iz studenog 1965. Millwall se te sezone vratio iz četvrtoligaškog ponora u solidnu trećeligašku formu, a na The Den je stigao Brentford. Millwallov Hugh Curran je upravo bio izjednačio na 1:1 kada je pred gostujućeg vratara, Chica Brodieja, iz gomile domaćih navijača iza gola doletjela ni manje ni više nego — ručna granata.
Netko bi možda pobjegao, ali Brodie je ponovio ‘pogrešku’ koju je još 1920. na istom travnjaku napravio njegov kolega iz Newport Countyja. Doduše, taj se naivac krenuo mlatiti s publikom nakon što mu je doletio novčić i razbio glavu, dok je Brodie samo zavitlao granatu natrag među njih. Nitko nije siguran je li Brodie zaista shvatio da granata nije bila u funkciji, ali naslovi nisu mirovali: “Ručna bomba zasramila je nogomet” i “Nogomet postaje rat”, bili su samo neki od naslova koji su nakon tog incidenta demonizirali Millwall i njegovu publiku.
Incidenti su svoj vrhunac doživljavali kroz 1970-e i 1980-e, što je period u kojem se britansko društvo sve više stratificiralo. Još 1972. se grupa najozloglašenijih Millwallovih navijača organizirala u skupinu zvanu F-Troop, poznatu po brojnim nasilnim ispadima. Kada je to nasilje postalo toliko rašireno da je 1977. BBC-jeva TV ekipa iz emisije Panorama radila podužu reportažu o huliganizmu zvanu Treatment & The Half-Way Line, bila je prvotno oduševljena otvorenošću s kojom je dočekana u samom klubu, kao i među tim ozloglašenim navijačima. Međutim, njena je inicijalna namjera, u kojoj su ih željeli dodatno ocrniti, spektakularno propala: glavni sudionici, popularno znani kao Harry Pas i Bobby Vuk postali su zapravo svojevrsni (anti)heroji, oni s kojima su se mnogi mladi odbačeni na margine vrlo brzo poistovjetili i smatrali ih svojim uzorima.
https://www.youtube.com/watch?v=wko197t1zEc&ab_channel=ThisIsMillwall
Bila je to slika Britanije koja se na sve načine trudila prišiti tim ljudima najgore epitete, ali joj se to redovito odbijalo o glavu. I baš su kroz te 1970-e i 80-e kolovođe bunta protiv establišment bili ti Millwallovi huligani, kao i kolege im iz West Hamova Inter City Firma. Njihovo stavljanje na udarne naslovnice i u dnevnike dalo im je novi identitet i život u mitovima koje su sami hranili do dana današnjeg.
“Prije je to bilo zapravo bilo viđeno kao mladenačka budalaština”, pisao je Merv Payne u svojoj knjizi Because My Dad Does: Me, Dad & Millwall. “Millwall je nakon tog pojavljivanja u Panorami postao prva momčad koja se punopravno vezala uz navijačko nasilje, i toga se nikada nije riješila.”
Prikladna vješalica
A otvoreni rat između vlade Margaret Thatcher, za koju je Payne rekao da je samo tražila povod za ekstremne mjere nakon što su joj “rudari dali nogu u dupe”, i navijača samo je pospješio taj stav, identitet koji je Millwall paralelno gradio. Toliko su ga prisvojili da su i u trenucima povijesnih uspjeha, poput toliko željenog ulaska u najviši rang 1988. ili u finale FA Cupa 2004. i dalje bili u sjeni nasilja i te kontrakulture. Osim onih nereda u Lutonu 1985., kada je otprilike 10.000 Millwallovih navijača stiglo na ogled FA Cupa kako bi se obračunalo sa svime što hoda, njihov jedini nastup u Europi, u Kupu UEFA 2004. kada su poraženi od mađarskog Ferencvárosa, također je bio obilježen huliganskim i rasističkim ispadima.
Klub je zbog učestalih napada na suparničke navijače nakon gradnje novog stadiona 1993. dodao i posebni ograđeni koridor, koji se proteže od stanice kojom dolaze gostujući navijači pa do ulaza na gostujuću tribinu, a koje Millwallovi navijači pogrdno zovu “kukavička aleja”. Realnost je ta da Millwall nije zapravo baš toliko odskakao po količini devijantnog ponašanja dijela njegovih navijača kroz vrhunac uličnih pokreta 1970-ih i 1980-ih, ali jest u izostanku značajne prilagodbe i nogometne gentrifikacije kroz koju su u eri Premier lige prošli gotovo svi klubovi, pa tako i najveći rivali iz West Hama. Kako je Payne to sažeo, Millwallovi navijači su se oduvijek ponosili time što su njihovi suparnici “vrlo ljubomorni na činjenicu da oni nisu dopustili da ih proguta nogometni establišment”, nazivajući sebe “posljednjim bastionom punkerskog nogometa”.
Njihovo negodovanje protiv klečanja može se s jedne strane gledati kao još jedan način da se hrane mitovi koji ih drže relevantnima kao nekakav pop-kulturni relikt borbe protiv agresivne nogometne komercijalizacije. Oni možda vide taj čin kao još jednu stvar koju im nameće politički establišment, onaj koji ih je uvijek odbacivao. Međutim, tu dolazi do problema da time brišu i granice vlastitog identiteta, jer klub agresivnim i nesuvislim obrazloženjem tog stava zapravo negir i svoju povijest. Onu koja ga podsjeća da su pripadnici F-Troop, kasnije puno poznatiji kao Millwall Bushwackers, krajem 1970-ih batinama tjerali i neonacističke organizacije poput National Fronta, koje su iskorištavale krizu da bi išle pred The Den s namjerom da te pogubljene mlade buntovnike pretvore u svoje krvoločne vojnike.
BLM UK, udruženje koje se javilo kao lokalni promotor vrijednosti pokreta Black Lives Matter, koje Millwallovi navijači vide kao tobožnjeg inicijatora akcije koja se proširila po engleskim stadionima, marginalna je udruga koja nema ni formalne veze s ligom ni klubovima. Igrači to ne rade zbog njega ni u suradnji s njim, već zato što su prepoznali kako su rasne razlike i demonizacija dosegnule razinu kakva je uvelike nalik baš onoj kojom se demonizirao radnički pokret iz kojeg su i Millwallovi navijači izrasli.
A opstali su baš iz razloga što dolaze iz jedne takve heterogene zajednice, u kojoj je i danas 47 posto stanovništva onih gorenavedenih dijelova Londona miješanog rasnog porijekla. Izmišljati neprijatelje ondje gdje ih zbilja nema znači stjecati neprijatelje među svojima, onima koji su ti davali podršku i kada je tadašnji klupski predsjednik Reg Burr 1993. rekao da je Millwall “prikladna vješalica”, na koju “društvo i nogomet vješaju svoja zla”.
No one likes us, we don’t care postao je i slogan tog “pankerskog”, antiestablišmentskog pogleda na svijet, često i romantičnog, unatoč svom silnom nasilju. Međutim, izgleda da granica na kojoj mitovi o Millwallu prestaju, a počinje realnost, nije više jasna ni klubu ili njegovim navijačima.
