Najavljivana kao jedan od najspektakularnijih događaja na Svjetskom prvenstvu u Londonu, utrka atletičarki na 1500 metara imala je uistinu sve što jedan sportski događaj treba imati da bi bio spektakularan.
Imala je junakinju u Faith Chepngetich Kipyegon, olimpijskoj pobjednici iz Rija, koja je utrku od prvoga do posljednjeg metra otrčala u visokom ritmu i taktički uredno, cijelo vrijeme kontrolirajući događaje s jedne od vodećih dviju pozicija. U ponedjeljak navečer u Londonu Kipyegon je bila nepobjediva. Imala je utrka i antijunakinju u liku Genzebe Dibabe, najslavnijeg izdanka slavne etiopske dugoprugaške dinastije. Višestruka aktualna svjetska rekorderka, između ostalog i na 1500 metara, braniteljica naslova iz Pekinga otprije dvije godine, te Laureusova sportašica svijeta za 2015., završila je, prazna i poražena, na posljednjemu, 12. mjestu.
Amerikanka Jennifer Simpson ispala je mudrom glavom utrke, isprativši sve promjene na vrhu pravodobnim reakcijama i očuvavši se time u poziciji za uspješan napad na srebro u završnici.
Bilo je tu i škotsko hrabro srce, Laura Muir, velika uzdanica domaće publike koja je spremno preuzela nametnutu joj ulogu favoritkinje premda za to nije bila spremna. Buduća veterinarka, koja se tijekom Olimpijskih igara u Londonu svakodnevno budila u pola pet ujutro, pedalirajući potom 25 kilometara od svog Milnathorta do Pertha, kako bi na tamošnjoj farmi pomuzla krave i vratila se kući na vrijeme za cjelodnevno praćenje olimpijskoga atletskog programa, vjerojatno će ubrzo postati svjetska srednjoprugaška, a možda i dugoprugaška zvijezda. Zasad to još nije. Izgubivši brončanu medalju za sedam stotinki sekunde, Škotkinja koju sunarodnjaci zbog oniska rasta zovu ‘wee sparra‘ (vrapčić – točnije, vrapčica, da barem u duhu hrvatskog jezika i barem za potrebe ovog teksta budemo rodno korektni), zasad je samo moralna gubitnica jednoga veličanstvenog natjecanja. I to neprijeporni broj jedan.
Ali ni to, kako bi rekao Zdravko Mamić, nije sve.
Ulogu taktičkog samoubojice superuvjerljivo je odigrala Nizozemka Sifan Hassan, pretvorivši ultrasporu utrku kroz uvodnih 850 metara u turbobrzu kroz završnih 650. S posljednjeg mjesta u nekoliko je koraka stigla na čelo poretka krug i pol prije kraja. Svoje bi zlato Kipyegon trebala pretrgnuti popola i onaj veći komad velikodušno uručiti Hassan zato što joj je u presudnom trenutku pomogla razvući skupinu i udaljiti je od najopasnije suparnice. Od „zle čarobnice“, „vještice“ i najveće kvariteljice ženstvenosti u sportu. (Mogle su ovdje imenice s pratećim pridjevima stajati i u muškom rodu, ali sada već pomalo ulazimo na sklisko tlo spolno-rodne diverzifikacije.)
Od Caster Semenye.
Nepravedna prednost
Uranjeni napad u koprodukciji Hassan–Kipyegon bio je plan kako bi se onemogućila Semenyina superiorna završnica 800-metrašice, pri čemu bi kompaktna skupina i sporiji tempo doveli do sasvim izvjesnog rezultata. Dvije stotine metara prije cilja Semenya je bila duboko iza na osmom mjestu, s više od sekunde i pol zaostatka za vodećim tandemom. U ludoj završnici uspjela je prestići četiri konkurentice, uzevši medalju Muir ispred nosa. Trebalo joj je 50-ak ili koji metar više pa da pobijedi i Kipyegon.
Južnoafrička 26-godišnja atletičarka, inače ogromna favoritkinja za zlato na 800 metara u predstojećoj, nedjeljnoj utrci, nastupila je na 1500 metara u Londonu zapravo prvi put u ozbiljnoj konkurenciji. I trčala kao da joj je (pred)zadnji put.
Nije, naime, nemoguće da nedjeljna utrka u njezinoj disciplini bude ujedno i njezin posljednji nastup.
Semenya je najzvučnije ime među malobrojnom skupinom atletičarki svrstanoj u kategoriju hiperandrogenizma. Riječ je o ženama čiji organizam prirodno proizvodi neprirodno visoku količinu muškog hormona testosterona. Do prije dvije godine, kada je Međunarodni sportski sud (CAS) po uloženoj žalbi indijske sprintašice Dutee Chand stavio dvogodišnji moratorij na odluku Međunarodne atletske federacije (IAAF) o nužnosti medicinskog tretmana sportašica s dijagnosticiranim hiperandrogenizmom, na snazi je bila obveza koja je dotične diskriminirala.
Atletičarke poput Semenye ili Chand bile su suočene s trilemom: a) podvrći se trajnoj terapiji lijekovima koji djeluju supresivno po razinu testosterona u organizmu, b) podvrći se operaciji koja bi trenutačno rezultirala padom testosterona ili c) prekinuti sportsku karijeru. Posljedice bilo koje od triju odluka bile bi, po IAAF-u, ujednačavanje uvjeta za sve natjecateljice. IAAF smatra, naime, da sportašice s poremećajem razine testosterona stječu nepravednu prednost, i to osjetnu, pred većinom konkurentica.
Jedina može ugroziti Kratochvilovu
Moratorij je upravo istekao i IAAF najkasnije do kraja rujna ove godine CAS-u mora dostaviti studiju koja će valjano argumentirati postavke o natjecateljskoj neravnopravnosti. Iako opsežan znanstveni rad, kojim je obuhvaćeno 2.127 krvnih uzoraka testiranih na testosteron između 2011. i 2013., očito nije donio rezultate kakve su u IAAF-u očekivali, Semenyi bi se moglo dogoditi da bude kažnjena zbog fizičkih osobina s kakvima je rođena.
Ima li jedna krovna sportska organizacija pravo presezati u urođeno tjelesno stanje sportaša zato da bi ujednačila njihove sposobnosti s većinom natjecatelja?
IAAF-ovi parametri razliku u fizičkim performansama između prosječnoga muškog natjecatelja i prosječne ženske natjecateljice drže u rasponu od 10 do 12 posto. Spomenuta sporna studija pokazala je da takve atletičarke u odnosu na suparnice s normalnom razinom testosterona najveću prednost imaju u bacačkim i skakačkim disciplinama. U kladivu je ta margina najizraženija i iznosi 4,53 posto. U skoku s motkom je 2,93 posto, a na jedinoj sprinterskoj disciplini zasad navedenoj, onoj na 400 metara, 2,73 posto. Kad je u pitanju Semenyinih 800 metara, margina iznosi 1,78 posto.
S obzirom na skromne pokazatelje istraživanja, nameće se pitanje ima li jedna krovna sportska organizacija pravo presezati u urođeno tjelesno stanje sportaša zato da bi ujednačila njihove sposobnosti s većinom natjecatelja. Bi li onda trebalo skraćivati Boltove noge da bi njegov korak bio u prosjeku većine ostalih sprintera? Ili stopala Michaela Phelpsa? Ne dobivaju li ta dvojica sportaša temeljem svojih ‘nenormalnih’ fizičkih osobina značajnu prednost pred ostatkom konkurencije?
“Mislim da su sva elitna natjecanja, na elitnoj razini, u suštini nepravedna, na ovaj ili onaj način”, rekao je nedavno, a referirajući se na temu hiperandrogenizma, dr. Myron Genel, profesor medicine na Yaleu i dugogodišnji savjetnik Medicinske komisije Međunarodnoga olimpijskog odbora.
Bude li Semenya na koncu ipak prisiljena na bilo koji od triju načina raskrstiti sa svojom sportskom izvrsnošću, odnosno budu li, u najgorem slučaju, londonski nastupi posljednji u njenoj karijeri, atletika će se paradoksalno odreći sportašice koja je jedina spremna ugroziti najstariji živući svjetski rekord u atletici, onaj androgine Čehinje Jarmile Kratochvilove iz 1983.
Borba za čistu atletiku nastavlja se na bojnom polju koje nije dopinško. I koje je za pogođene – pritom ni krive ni dužne – neusporedivo ružnije, bolnije i neugodnije.
