Etiketa Splita kao ‘najluđeg grada na svitu’ često je potvrđena i primjerima iz prakse, ali usto je Split i grad u kojem ‘sve se zna’. Obje su etikete jučer samo još jednom potvrđene.

U trenutku kada je Hajduk još uvijek bio na osam bodova zaostatka za vodećim Dinamom za utakmicu protiv Cibalije prodano je više od 7.000 ulaznica, u što nije uračunat i broj sezonskih pretplatnika koji se kreće negdje malo ispod 8.000. Sam je klub mobilizirao navijačku populaciju kampanjom u kojoj se tvrdi da je Poljud blizu rušenja još jednog rekorda, onog iz sezone 1998./1999. u kojoj je Hajduk imao najveću prosječnu gledanost kod kuće otkako je samostalne lige.

Naravno, situaciji je pripomogla i kazna Hrvatskog nogometnog saveza, koji je za ovu utakmicu zatvorio sjevernu poljudsku tribinu. Svaka će odluka nogometnog establišmenta u ovakvoj situaciji dodatno potencirati osjećaj revolta, koji se onda iskazuje kao i jučer – tako što će, primjerice, ogromna populacija navijača s pretplatom radije kupiti karte po simboličnoj cijeni. Namjera je jasna: taj čin nije bio isto tako simboličan, već je njime vrlo vjerojatno pokrivena i novčana kazna koju su nadležni ‘zaklamali’ uz onu o zatvaranju tribine.

Temelji ‘narodnog’ kluba

Doktorske disertacije mogu se ispisati na principu priča o ‘dišpetu’, euforiji i često negativnom, pa i pogubnom životu u krajnosti kod Hajdukovih navijača, ali kada se sve to izmjeni u jednom danu – i to ne radi rezultata kao takvog – onda možemo pričati čak i o novoj dimenziji starih navika.

Kada već pričamo o etiketama, postoji i ona u kojoj je Hajduk i kružok oko njega iz mulja u kojem se nalazio izašao kao klub ustrojen po načelima borbe za čist nogomet. Na temelju tog stava razvijena je gotovo čitava ideologija koja je nadišla granice klubaštva i prerasla u društveni pokret. I upravo je zato u satima prije utakmice top tema postalo Torcidino priopćenje u kojom se predsjednik kluba Ivan Kos optužuje da je, recimo to tako, prilikom domaćinstva službenim osobama izašao izvan protokolarne domene.

Split je grad u kojem se sve zna, a svjesni su toga i ljudi iz kluba. Ako se pod njihovom ingerencijom odvijalo nešto što se možda ne kosi s legalnošću, ali sasvim sigurno s moralnošću utkanoj u koncept ‘narodnog’ kluba, onda je jasno da će to poput šibice potpaliti ionako uvijek vruću atmosferu u gradu.

Ni sinoćnja uvjerljiva predstava nije ona zbog koje će “miris titule” biti išta jači

Odjednom se više pričalo o tome nego o nogometu; euforična lica na splitskim ulicama zamijenila su ona zabrinuta i frustrirana. Odluka navijača da javno plasiraju takvu optužbu protiv vrhuške vlastitog kluba, u trenucima kada on nakon tolikih godina ulazi u samo završnicu sezone s barem primislima o dvostrukoj kruni, samo govori u prilog tome koliko su oni spremni daleko otići i malo kalkulirati kada su u pitanju etički temelj sustava koji su sami pokrenuli. Primjer je to koliko su demokratski mehanizmi i korektiv vlasti bitne stvari za takav klub kakav Hajduk nastoji biti. Toliko bitne da ne ovise ni o rezultatu, iza kojeg se u navijačkim krugovima često može sakriti fleksibilnost načela. Naravno, ukoliko se dokaže konkretna krivica Hajdukova službenika, princip narodnog kluba podrazumijeva da postoje i konkretni mehanizmi koji članovima omogućuju da smijene odgovorne.

Hajdukova Laka konjica

Na dvije najveće tribine poljudskog stadiona natiskalo se i preko 14.000 gledatelja. Jedni do drugih stajali su Torcida, optuženi predsjednik Kos, kao i mala grupa gostujućih navijača u kavezu pri kutu zapadne tribine. Unatoč naelektriziranoj atmosferi, koju nije do kraja primirila ni informacija o Dinamovu porazu, ni u jednom trenutku nije postojao dojam da se tenzije dodatno podižu. Informacije su puštene, proces istrage i utvrđivanja činjenica je pokrenut, pa se uz poruku navijača o tome kako klub mora ići do titule “i bez sudaca, i bez milijuna” ipak moglo posvetiti nogometu.

A on je zapravo bio i dobar.

U moru slavodobitnih tablica koje pokazuju kako je Hajduk pod Željkom Kopićem stigao do toliko željenog rezultatskog iskoraka krije se i subjektivni dojam kako je taj iskorak fascinantniji ako uzmemo u obzir da momčad sistemski još očigledno ima puno prostora za napredak. Hajduk je i pod Kopićem nerijetko djelovao nedorečeno, pogotovo u onom segmentu koji je ključan kada su u pitanju momčadi s pravim šampionskim ambicijama. Legitimni kandidat za vrh ljestvice mora biti ekipa koja je sposobna prelamati i najteže utakmice u kojima suparnik svojim postavljanjem ne dopušta prostor za potrebnu kombinatoriku i razvoj napadačkih mehanizama.

Dok Cibalia svakako jest primjer takvog suparnika, ni sinoćnja uvjerljiva predstava nije ona zbog koje će famozni “miris titule” biti išta jači. Hajduka tek čekaju krucijalne utakmice u kojima će se pokazati koliko je ove sezone ova ekipa zaista u kontinuitetu poprimila konture pravog izazivača, bez obzira na to kako će taj izazov na kraju rezultatski završiti.

To da su ljudi u Splitu nakon takvog dana – dakle, nakon Dinamova kiksa i zaista uvjerljive partije na krilima Hajdukove ‘Lake konjice’, Ádáma Gyurcsa i Márka Futácsa – pričali isključivo o potencijalnom kršenju etičkog kodeksa i o demokratskim mehanizmima, dovoljno govori samo za sebe.

U Split sam došao gledati nogomet i razvijati dojmove na temelju igre i rezultata, a dobio sam priču o sustavu vrijednosti. Demokracija naglo postaje fleksibilan pojam u trenucima kada se njen sud kosi s pozitivnim trendovima, a to dovodi do situacije da se na već dugotrajnim i dokazanim primjerima u našem nogometnom okruženju može braniti čak i kriminal, sve ako iza njega stoje nekakvi rezultati.

Kako god se ova situacija na kraju razvila, sinoć je bila značajna večer u gradu krajnosti, kao i u općoj priči o demokratskim principima u nogometu. Štoviše, svi novi udari na koncept narodnog kluba u budućnosti će biti dodatno diskreditirani ovakvim primjerima u kojima su navijači i konkretno rizikom pokazali da za njih rezultat, ma koliko bio dobar, na kraju dana predstavlja samo trend.

Ideal je taj koji zaista mora biti vječan.