Nije to bila pretjerano lijepa utakmica. U prvih 30 minuta Roma je loptu kontrolirala samo četiri minute i 42 sekunde. Ostatak vremena je to bila ili mrtva igra ili je lopta bila u nogama Feyenoordovih igrača. Onda je Nicolò Zaniolo u 32. minuti iskoristio pogrešku obrane i zabio za 1:0. U drugom poluvremenu se praktički igralo na jedan gol. Feyenoord je imao 72 posto posjeda i dvaput je pogodio vratnicu.
Koliko je Roma u drugom poluvremenu bila povučena i kako se branila ne objašnjava ni činjenica da je za 45 minuta igre centar prešla samo 17 puta, koliko to da je Feyenoord imao 92 posto točnih dodavanja. Ljudi su točno dodali 268/292 lopte, a od 24 pogrešna dodavanja čak 14 su bili centaršutovi koje su dizali u kazneni prostor, gdje nisu imali nikoga tko se može nametnuti u skoku i zabiti gol.
Nije Arne Slot svoje igrače pretvorio u Xavija, Luku Modrića i Andreu Pirla da odjednom nisu mogli promašiti dodavanje. Riječ je urednoj, ali relativno limitiranoj ekipi u kontekstu europskih natjecanja. U Nizozemskoj je debelo iza Ajaxa i po postignutim golovima i po postotku posjeda lopte, a na kraju krajeva i zakasnila je 12 bodova za Ajaxom i 10 za PSV-om. Stvar je samo o tome da se Roma povukla u čisti bunker i nije stvarala nimalo pritiska na loptu. Slotovi su igrači imali dovoljno vremena na lopti da izaberu suigrača koji opet nije bio pod pritiskom, jer Roma je bila u bunkeru s desetoricom igrača unutar vlastitih 30-ak metara.
Ali to su utakmice u kojima José Mourinho dolazi na svoje.
“Za mene je predivno ne dati suparniku ono što želi“
Ovo je njegov svijet. On uživa u utakmicama koje nisu lijepe, a uživa jer je jedino bitno tko je na kraju pobijedio. Nema se što analizirati, jer ovo nije utakmica koja će se ikad više ponoviti. Ovo se događa samo jednom, nema dugoročnog aspekta u kojem će se nešto u konačnici obiti o glavu jer se nije popravilo. Ovo je kafanska tučnjava, nije sparing kojim se netko priprema za napad na naslov svjetskog prvaka. A onda je sve dopušteno.
“Nisam baš najpametniji lik kada treba izabrati klubove i zemlje u kojima igraju”, rekao je Mourinho nakon što je 2015. s Chelseajem osvojio Premier ligu, što je još uvijek zadnji naslov prvaka koji je u karijeri upisao. “Mogao sam drugačije. Mogao sam izabrati klub u drugoj zemlji gdje je puno lakše postati prvak, gdje je jedan klub uvijek prvak. Riskirao sam. Tako sam sretan jer sam treći put osvojio Premier ligu i to 10 godina nakon prvog naslova. Bio sam prvak u svakom klubu koji sam trenirao. Možda ću u budućnosti biti pametniji. Možda ću ići u zemlju u kojoj oružar može biti trener i osvojiti naslov prvaka. Možda trebam biti pametniji, ali još uvijek uživam u ovome. Mislim da sam na pravom mjestu.”
Mi protiv njih
Mourinho nije imenovao nikoga, ali referenca je bila prilično jasna — ciljao je na Pepa Guardiolu koji je u to vrijeme bio u Bayernu.
Cijela je priča bila suluda. Čovjek je upravo u tom trenutku osvojio naslov u Engleskoj, a umjesto na veselje sa svojim igračima Mourinho je emocije trošio na sukob s tipom koji je bio udaljen tisuću kilometara i koji ga godinama nije javno spomenuo. Ali to je José Mourinho; on živi iz inata i od inata. Čak i kad nema nikakvog realnog sukoba, on će pronaći povod koji će pokušati eskalirati do otvorenog konflikta. To je taj mali vražićak koji će mu uvijek sjediti na ramenu i koji mu nikad neće dati mira. Čak ni kada osvoji naslov s Chelseajem, njegov primarni užitak neće biti to što je prvak i što je sa svojom momčadi napravio nešto izvanredno nego će mu punu satisfakciju dati to da pokuša svoj uspjeh nabiti na nos svima drugima kako bi dokazao da je najbolji.
Na kraju krajeva, čovjek je vodio Manchester United i dvaput u dva tjedna provocirao suparničke navijače istom gestom. Prvo je Chelseajevim navijačima pokazao tri prsta kao simbol triju naslova koje je osvojio na klupi londonskog kluba, a onda je u Ligi prvaka došao Juventus čijim je navijačima pokazivao tri prsta kao simbol triplete osvojene s Interom. U obje utakmice mu je momčad bila izdominirana na terenu, ali nekako je našao način za izokrenuti priču i u sukobu sa suparničkim navijačima zauzeti superiornu poziciju.
U tom kontekstu, kup natjecanja su idealan poligon za Mourinhove metode.
Prvenstva su komplicirana priča o nogometu koji se taktički razvija i u kojem nije dovoljno samo ne izgubiti, jer veliki uzorak utakmica na kraju bude neumoljiv. Ali kup natjecanja su sasvim drugačija perspektiva, pogotovo u europskim okvirima. Roma se sastala s Feyenoordom sad i tko zna kad će opet. Tu ne postoji institut analize, iduće utakmice, novog dana, napretka i popravljanja onoga što nije dobro. Postoji samo sukob dviju momčadi u ovom trenutku. Mi protiv njih, pri čemu je sve dopušteno, uključujući i igrati bunker u kojem posložiš desetoricu igrača ispred svojih vrata i čekaš da te slabiji suparnik pokuša probiti. Donese li rezultat, to je u toj jednoj utakmici sasvim legitimna taktika.
“Gledao sam osam Ajaxovih utakmica”, ispričao je Mourinho za portugalski Tribuna Espresso, objašnjavajući kako se pripremao za finale Europske lige protiv Ajaxa vodeći Manchester United. “U Engleskoj gledam zadnje dvije ili tri utakmice, jer već znam suparnika, ali u Europi mi treba više vremena. Za mene je analiza suparnika ključna jer sve što treniram i igram je pod izravnim utjecajem analiziranja suparnika. Želim suparniku uzrokovati nestabilnost. Pustili smo Ajax da igra iz zadnje linije blokirajući Matthijsa de Ligta i puštajući da izlaze kroz Davinsona Sáncheza koji je imao mnogo više problema, a onda smo zarotirali naš vezni red i stavili Paula Pogbu ispred Andera Herrere i Marouanea Fellainija, jer smo željeli biti viši i dominantniji u toj zoni. Svi su rekli da Ajax igra divan nogomet, ali za mene je predivno ne dati suparniku ono što želi.“
Pobjednička aura
Za Mourinha je pobjeda samo nuspojava toga da si u sukobu bio bolji od nekoga drugoga i da mu nisi dao ono što želi. Ona je manifestacija superiornosti koja se vidi u tome da si ti izašao na nogama, a suparnik nije. Nije dovoljna nagrada sama po sebi, mora imati i element sukoba. Zato Mourinhu nije dovoljno osvojiti Premier ligu, on mora iskoristiti situaciju u kojoj će istaknuti da je bolji od Guardiole.
Nigdje to nije lakše iskorištavati nego u kup natjecanjima, a to je Mourinho ponovo pokazao pripremivši momčad tako da ne da Feyenoordu na travnjaku ne dopusti ništa od onoga što Slot želi. Mogao je Feyenoord držati loptu, ali Roma je zatvorila prilaz golu i to je grčevito branila jer su igrači vjerovali u ono u što ih je uvjerio trener — da moraju ostati zajedno jer u svijetu u kojem su svi protiv njih imaju samo jedni druge.
Ne znači to da se José Mourinho vratio na razinu najboljeg na svijetu na kojoj je bio tamo 2005. ili 2006.. Na kraju krajeva, čovjek je osvojio Konferencijsku ligu, a ne Ligu prvaka. Ali ju je osvojio i novim trofejom je zadržao auru pobjedničkog trenera.
Je li to samo iluzija relevantnosti, to nije ni bitno. Suština je u tome da je mit o Mourinhu živ ondje gdje je jedino bitno — u njegovoj percepciji samog sebe. Tamo gdje će ovo biti iskorišteno za neki novi sukob i gdje je vražićak koji mu nikad neće dati mira. Ali to i je ono što ga čini Posebnim, sa svim njegovim manama.
