Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Mit o Nogometnom ratu

Na današnji dan zaratili su Honduras i Salvador, navodno oko nogometa

Zadnja izmjena: 17. srpnja 2020. Ilustracija Vladimir Šagadin/Telesport

“Sprema se rat”, zaustio je listajući novinski izvještaj utakmice Luis Suarez, meksički novinar i dobar poznavatelj latinoameričkih političkih prilika, kako piše u svojoj navelike hvaljenoj knjizi Soccer War slavni poljski novinar Ryszard Kapuściński, čovjek koji je tijekom 1960-ih i 1970-ih u zemljama Trećeg svijeta bio svjedokom 27 revolucija i državnih udara.

Tog 8. lipnja 1969. u glavnom gradu Hondurasa, Tegucigalpi, domaćini su ugostili susjedni Salvador. Radilo se o prvoj polufinalnoj kvalifikacijskoj utakmici za Svjetsko prvenstvo u Meksiku, a obje su reprezentacije pokušavale izboriti svoj prvi plasman ikad. Velikog uloga bili su svjesni i domaći navijači, koji su gostujućima priredili vrstu psihološkog zlostavljanja, zapravo uobičajenog za ovo podneblje; proveli su cijelu noć ispred njihova hotela, gađajući kamenjem prozore te općenito stvarajući buku, sve u želji da suparnicima onemoguće miran san. Drugi dan Salvador je primio gol u sudačkoj nadoknadi; završilo je 1-0 za Honduras, u utakmici koju su obilježili navijački neredi, a gdjegdje se da iskopati i ono da je jedna od tribina bila zapaljena.

Pa ipak, svojevrsni prijelomni trenutak dogodio se u Salvadoru; taj pogodak u sudačkoj nadoknadi bio je previše za jednu mladu djevojku: 18-godišnja Amelia Bolaños istog se trena ustala, otrčala do stola, uzela očev pištolj iz ladice i – ustrijelila se u srce.

“Mlada djevojka nije mogla podnijeti da je njezina domovina tako ponižena”, pisao je salvadorski El Nacional. Njezin pogreb postao je prvorazredni politički spektakl – lijes omotan u nacionalnu zastavu nosila je Nacionalna garda, a iza njega su koračali ni manje ni više nego predsjednik države, general Fidel Sánchez Hernández, s njime i ostali članovi vlade, kao i sami reprezentativci. Pogreb je bio emitiran na državnoj televiziji, a spominje se da mu je prisustvovalo oko 100.000 ljudi. Bila je to nacionalna tragedija.

Priča o Nogometnom ratu priča je o tome kako pojedini povijesni događaji mogu zadobiti mitološku dimenziju. Način na koji se to dogodilo pomalo je nevjerojatan

Odnos Hondurasa i Salvadora u lipnju 1969. već je polako, ali sigurno dolazio do točke s koje nije bilo povratka; kamen smutnje bilo je 300.000 salvadorskih migranata koji su se godinama doseljavali u Honduras. Bježeći od gladi i siromaštva iz malenog i prenapučenog Salvadora stizali su obrađivati zemlju u puno prostraniju susjednu državu, boraveći ondje većinom ilegalno. Salvador je inače površinom velik otprilike kao Slovenija, a tih je godina imao nešto više od tri milijuna stanovnika; Honduras se, pak, prostirao na otprilike pet puta većoj površini, a nastanjivalo ga je dva i pol milijuna žitelja.

U suštini, s obje je strane problem bila raspodjela zemljišta, tj. u obje su zemlje veliku većinu bogatstva i zemljišta držali veleposjednici — u Salvadoru se to odnosilo na 14 velikih obitelji, tzv. latifundista, dok je u Hondurasu uz veleposjednike nositelj društvene moći bila i multionacionalna tvrtka United Fruit Company, koja je, između ostalog, posjedovala velike plantaže banana. Također, vlast su u obje zemlje držale vojne hunte koje su u sprezi sa spomenutima sprječavale bilo kakve opipljivije društvene promjene, pa tako i agrarnu reformu.

“Imali smo sreće što smo izgubili”

Tako je nezavidni ilegalni položaj salvadorskih imigranata postao adut u rukavu honduraških vlasti na čelu s predsjednikom pukovnikom Oswaldom Lópezom Arellanom, koji je vlast preuzeo državnim udarom 1963., i koji bi tobože već bio sproveo spomenutu reformu samo kad tzv. campesinos ne bi bili na toj zemlji. Domaće stanovništvo je usto smatralo da mu Salvadorci otimaju radna mjesta i vlast je ubrzo počela donositi zakone koji su im prilično neuvijeno poručivali da nisu dobrodošli; početkom 1969. donesen je i dekret prema kojemu više nisu mogli legalno posjedovati zemlju.

Druga strana pak, ionako prenapučena siromašnim seljaštvom te u strahu od revolucije, dijelom i zbog povijesti seljačkih buna u toj zemlji, stala je optuživati Honduras za etničko čišćenje i genocid. Do trenutka kad je Amelia povukla okidač, već je oko 10 ili 20 tisuća Salvadoraca bilo prebjeglo ili protjerano u svoju matičnu domovinu. Upravo je zbog toga Suarez smatrao da se sprema rat i sugerirao svom kolegi da se zaputi u Tegucigalpu.

Tjedan dana nakon prve utakmice te samo koji dan nakon Amelijina sprovoda, uzvrat se igrao u glavnom gradu San Salvadoru.

Naravno, mnogi domaći navijači shvatili su to kao priliku za osvetu, s još krvavijim potpisom. Besanu noć ovaj put su iskusili nogometaši Hondurasa, a bijesna rulja, držeći Amelijine fotografije, porazbijala je prozorska stakla hotela, gađala ih pokvarenim jajima, pa i mrtvim štakorima, piše poljski autor. Drugi dan Hondurašani su u oklopnim vozilima vojske stigli na stadion, a da ta ista vojska nije osiguravala utakmicu, vjerojatno bi bili linčovani. U takvoj atmosferi prepunoj mržnje, kad su se palile i honduraške zastave, gosti gotovo da nisu smjeli pobijediti — završilo je glatkih 3-0 za Salvador.

“Imali smo sreće što smo izgubili”, reći će po završetku iskreni gostujući izbornik Mario Griffin, implicirajući valjda da u suprotnom ne bi izvukli živu glavu. Po završetku utakmice nastavili su se sukobi s gostujućim navijačima — njih dvojica su poginula, a zapaljeno je i 150 automobila s honduraškim registracijama.

Dana 26. lipnja Salvador je prekinuo diplomatske odnose s Hondurasom. Bilo je to na dan treće utakmice; naime, igralo se tada po bodovnom sustav,u pa je u majstorici na neutralnom terenu, na slavnom stadionu Azteca u Ciudad de Mexicu, Salvador slavio 3-2 nakon produžetaka, a nereda nije bilo valjda isključivo zato što nije doputovao veći broj navijača. Nekoliko sati kasnije zatvorene su i granice. Svega koji tjedan kasnije, na današnji dan prije 51 godinu, salvadorske su zračne snage bombardirale četiri honduraška grada, a kopnene snage prodrle su na teritorij susjedne države, zauzimajući glavnu cestu koja spaja dvije zemlje, ujedno i sanjajući da će Salvador imati izlaz i na Tihi i na Atlatnski ocean.

Počeo je Nogometni rat.

Na granici stvarnosti i fikcije

Volio bih da ovdje stanemo, pobrojimo ratne žrtve i slično, te zaključimo nešto u stilu kako rat, eto, nikome nikad ništa dobrog nije donio. Pa ipak, priča o Nogometnom ratu priča je o tome kako pojedini povijesni događaji mogu zadobiti mitološku dimenziju. U ovom konkretnom slučaju, način na koji se to dogodilo pomalo je nevjerojatan, da ne kažem spektakularan.

Spomenuti Kapuściński, kao što smo istaknuli, slovi za jednog od najuglednijih reportera, pa možemo reći i 20. stoljeća. Bio je, inače, jedini dopisnik iz komunističke Poljske, a zahvaljujući Suarezu, bio je i prvi strani novinar koji je izvijestio o početku rata koji se zapravo i ne bi trebao zvati Nogometnim; između ostalog bogatog opusa, autor je i iznimno hvaljene knjige Car, koja obrađuje vladavinu etiopskog cara Hailea Selassiea. Njegovu knjigu Soccer War mnogi su ocijenili kao vrhunac ratnog izvještavanja, a njeni su dijelovi ujedno i dio literature u sklopu jednog kolegija na studiju povijesti koji sam i sam polagao; mnogi povjesničari uzimaju njegove radove kao hvalevrijedne i relevatne povijesne izvore.

Što je zapravo fascinantno; naime, postoje prilično snažni dokazi da Kapuściński piše na granici stvarnosti i fikcije, pa i da tu granicu nerijetko prelazi te piše, kako to neki opisuju, u okvirima magičnog realizma. Pojednostavljeno rečeno – da čovjek tu i tamo izmišlja događaje i likove.

“Kapuściński je eksperimentirao s novinarstvom”, rekao je autor njegove biografije Artur Domoslawski, koji se družio s njim zadnjih devet godina njegova života. “Nije bio svjestan da je prešao liniju između novinarstva i književnosti. I dalje mislim da su njegove knjige predivne i dragocjene. Ali u konačnici one pripadaju fikciji”, zaključio je. I sam je autor između redaka znao govoriti da zapravo ima prilično bujnu maštu…

Radi se o tome da, kako piše Sports Illustrated, 18-godišnja Amelia Bolaños nikad nije postojala, kao što se ni njen sprovod nikad nije dogodio. Kao što ne postoje ni novine koje citira Kapuściński. Jednostavno, previše je indicija koje upućuju da je tome tako; svojedobno su se poljski novinari zaputili u Salvador te došli do istog saznanja — gotovo svi sugovornici, od običnih prolaznika do tadašnjih reprezentativaca, sportskih novinara i povjesničara ne sjećaju se sprovoda na kojem je prisustvovao “cijeli grad”, kao ni same Amelije, tobože ratnog simbola: “Ako mi platite 100.000 dolara, mogao bih reći — da, jesam, bio sam na Amelijinu sprovodu”, kazao je Salvador Mariona, kapetan ondašnje ekipe Salvadora.

U suštini Kapuściński i nije bitno izmijenio kontekst — htio je naglasiti nogometni fanatizam Latinoamerikanaca, kao i to koliko su mutne granice između politike i nogometa — ali je izmišljanjem ovakvog spektakularnog događaja Nogometnom ratu dao mitološku dimenziju i zamutio granice stvarnosti i fikcije.

Igračka dnevne politike

S obzirom na to da je bio jedan od citiranijih autora kad je ovaj rat u pitanju, nije lagano procijeniti koliko je narastao taj mit, odnosno koliko se može ići daleko u onoj tvrdnji da su nogometne utakmice bile dobar povod za izbijanje rata, kako bi se iz onako uobličenog kronološkog prikaza možda dalo zaključiti. Doduše, ne treba u demistificiranju ići u drugu krajnost; bez ikakve sumnje, jer postoje i drugi izvori, neredi su se uistinu događali te su vjerno ocrtavali pukotine u društvu, a nogomet je po tko zna koji put iskorišten u političke svrhe — oba vojno-nacionalistička režima htjeli su zaoštriti odnose, mobilizirati i homogenizirati javnost i pripremiti je za ratna zbivanja.

Tri dana prije treće utakmice salvadorski je parlament donio rezoluciju u kojoj se ističe kako je “sasvim moguće” da Hondurašani protjeruju Salvadorce, a spominje se i riječ “genocid”, zbog nedavno odigranih utakmica. Radio Tegucigalpa je nakon druge je utakmice izvještavao o hrpi pretučenih Hondurašana u San Salvadoru, pa i o ženama koje je na ulici silovala pobješnjela rulja, a što se po nekim svjedocima uopće nije događalo. Općenito su mediji, a pogotovo radio kao masovni medij nepismenog stanovništva, odigrali ogromnu huškačku ulogu, preuveličavajući i falsificirajući stvarnost, kako to nerijetko i biva, sve u službi Države.

Rat je inače trajao svega četiri dana — zovu ga i 100-satni rat — a prekinut je jer su salvadorske snage ostale logistički odsiječene, kao i zbog intervencije i prijetnje sankcijama Organizacije američkih zemalja (OAS-a). Za sobom je ostavio, ovisno o izvorima, od 2.000 do 6.000 mrtvih, većinom Hondurašana i većinom civila, kao i teške društveno-ekonomske posljedice po obje zemlje. Bez doma je ostalo gotovo 50.000 ljudi, a jedna trećina Salvadoraca vratila se u Salvador koji će kroz nekoliko godina zahvatiti građanski rat. Oni koji su ostali nisu naišli na bolji prijem, a Honduras će u idućem periodu zapasti u još veće siromaštvo.

Priča o Nogometnom ratu priča je o tome kako pojedini povijesni događaji, kroz suptilno falsificiranje povijesti, u javnosti stječu mitsku dimenziju; o tome kako nastaju mitovi i priče u kojima više nije jasno što je stvarnost, a što fikcija. A kad je tako, kad jedan povijesni događaj preraste u mit, barem bismo ovdje toga trebali biti svjesni, tada on postaje predmet i igračka dnevne politike ili ako hoćete, sredstvo manipulacije masama. Ujedno je neizbježno primijetiti ili samo podsjetiti da je priča o Nogometnom ratu i priča u kojoj se ocrtava ona uvriježena sociološka teza da su nogometni stadioni uvijek prilično vjerodostojni društveni barometar. U vremenima kad svijet iščekuje teška ekonomska, a onda i duboka društvena kriza, i kad su ekstremno-desne i razne populističke opcije već digle glavu nakon recesije iz 2008., takvo što treba imati na umu.

Na koncu, možda ćete skrolajući po izvještaju kakve utakmice i sami moći predosjetiti što bi nam se moglo spremati.

Ne propusti top članke