Ima nešto prokleto i nepravedno u tom 13. gemu seta iliti tie-breaku, pa ima nešto i u onome kad kažu da je tu sve stvar lutrije. U prvo od ovoga mogli smo se itekako uvjeriti u onom finalu ovogodišnjeg Wimbledona. Roger Federer i Novak Đoković igrali su gotovo pet sati, odigrali preko 400 poena, odigrali su takoreći dva seta u posljednjem, da bi na koncu sve stalo u taj 25. gem petog seta i u tih pišljivih nekoliko poena.
Dobro, jebiga, meč se mora nekako dotegliti do kraja. U 1970-ima se na US Openu igrao se tzv. sudden-death tiebreaker — nakon 6-6 u gemovima pobjednik bi bio onaj tko se prvi dokopa petog poena, bez tzv. ‘dva razlike’. Zamislite gorčinu nakon takvog poraza.
Wimbledon je napravio dobar potez što je ukinuo igranje do preksutra, što je uglavnom ‘živjelo’ radi tradicije i dramatike koja bi se ponekad izobličila u psihofizičko silovanje igrača i smaranje publike. No, bilo bi bar mrvicu humanije da se već nakon 6-6 u petom setu igra tzv. super tie-break, onaj do 10 poena na dva razlike, što je već zaživjelo na Australian Openu. Nek budu bar ta pišljiva tri poena više, ali i manja psihofizička potrošnja…
“Nitko ne tretira tie-break kao svaki drugi gem. Jednostavno, nije isto kad servirate za meč ili kad igrate prvi gem meča. Ako vam netko tako kaže, taj laže”
Ako netko misli da bi Federer onda imao veće šanse, taj se grdno vara, kao i oni koji eventualno njegov poraz pripisuju tie-break nesreći, onoj činjenici da je sva tri (koliko je to moguće, prilično glatko) izgubio. Federer je u tom meču osvojio 14 poena više, a izgubio ga je — što je uistinu prava, ali baš prava teniska rijetkost. Događa se da to budu dva, tri poena plusa uz poraz, ali dobro, dosta su tome kumovala i za jedno finale dva nekarakteristično loša Noletova seta. Ali kako god da okrenete, Švicarac taj meč nije izgubio jer nije imao sreće i slično.
Zapravo u tenisu ni nema sreće. Ili ako je ima, onda se ona događa valjda svake prijestupne godine. Za sve ono što mu se događalo u meču, tj. za sve što je propustio, Federer si je uglavnom sam kriv. I s druge strane, nije to uopće tako loše za znati — ispada da je u tenisu neka pravda itekako dostižna…
Najbolji su najbolji
Eto, baš se neki dan, kakti, zajebavao — pekao je nekakav vražji roštilj i najavljivao turnir u Šangaju, kad je ‘priznao’ da je zbog roštilja nervozniji i od finala u Wimbledonu, na čemu mu stvarno treba skinuti kapu. Nije se lako tako zajebavati na vlastiti račun… Jer osim što ga je stres pojeo na meč-lopti, kad je prerano izašao na mrežu, baš u želji da se što prije riješi tog stresa, to se dogodilo i u sva tri tie-breaka, kad je svaki poen tzv. ‘veliki’ i kad je pritisak jači nego na 3-3, 15 oba i slično.
I to bi svakom trebalo biti jasno — Federer se na Grand Slamovima sad već prilično plaši Đokovića, nesiguran je u to može li ga slomiti, što za jednog 38-godišnjaka i nije tako čudno, i to se dobrim dijelom manifestiralo kao Đokovićeva psihološka i igračka nadmoć u sva tri tie-breaka, a ne kao nekakav nekontrolirani splet okolnosti.
Da, naravno da možemo pričati o tome da autsajderi imaju nešto više šansi u tie-breaku i katkad će taj splet okolnosti otići na njihovu stranu — bolji trenutak, inspiracija, višak samopouzdanja ili suparnikova slabija forma. Ali generalno i dugoročno gledajući, sve će sjesti na svoje mjesto i najbolji tie-break igrači zapravo su najbolji igrači na svijetu, bez da ih krasi neka posebna tajna igranja 13. gema ili da imaju neki čuveni skill, osim onog da su naprosto u većini stresnih situacija, pa tako i ovih iz tie-breaka, psihološki stabilni.
Jasno, zbog spomenutog taj postotak uspješnosti kod nikoga nije vrtoglavo visok; od aktivnih igrača najbolji je upravo Federer sa 65 posto osvojenih TB-ova, pa Đoković sa 64 posto, a zanimljivo je promotriti da se ti postoci mijenjaju u Noletovu korist kako raste renking suparnika. Slijede ih oni koji su također u posljednjih 10-15 godina među najboljim igračima općenito, s tek pokojom iznimkom, što je vjerojatno rezultat manjeg uzorka i spleta okolnosti, da ne kažemo sreće. Svi na Touru zapravo se uglavnom kreću u postocima od 40 do 60 posto uspješnosti, a oni koji takvo što u godinu-dvije debelo nadmaše, kroz određeno će se razdoblje vratiti u taj prosjek. Vrijedi istaknuti kako su oni koji idu preko 60 posto još i Andy Murray, Miloš Raonić, Rafael Nadal i John Isner.
Veći pritisak
Tu dolazimo do još jednog mita o tie-breaku, a to je da je dobar servis velika prednost i da će dobri serveri bolje prolaziti u tie-breakovima.
“U tie-breaku općenito osjećate jako puno adrenalina”, rekao je jednom Isner pa stao otkrivati svoju ‘tajnu’. “Stvar je samo u tome da zadržite svoje servise, da pokušate zadržavati tu prednost i da konstantno vršite pritisak na suparnika. Mislim da, ako pogledate moj stil igre, imam to nešto za tie-break.”
OK, Isneru takvo što možda uspijeva, ali kad bi to bilo generalno lako izvedivo, zašto su onda Ivo Karlović (50,2 posto), Sam Querrey (48,9 posto), pa i brojni drugi serveri, prilično prosječni, pa i loši u tie-breaku?
Ponovno se logičnim čini zaključiti kako su Raonić i Isner naprosto bolji igrači. Ne govorimo pritom, primjerice, o Raoniću posljednjih godinu-dvije; tip je od aktivnih igrača šesti po postotku pobjeda na Touru. Zapravo, jedna prilično opširna statistička analiza ATP Toura pokazala je kako brojke na servisu u tie-breaku padaju u odnosu na servis-brojke izvan tie-breaka. Postotak osvojenih poena na servisu pada za 6,5 posto — što, naravno, znači da broj osvojenih poena na reternu raste za isto toliko. Pada i broj asova za 6,1 posto, iako raste broj ubačenih prvih servisa (1,3 posto). Oni na reternu, međutim, vraćaju 8,3 posto više servisa u igru, a pomalo je nevjerojatno da dužina izmjena raste za 18,9 posto.
Drugim riječima, oni na servisu u tie-breaku vjerojatno osjećaju nešto veći pritisak, moguće i zato što pridaju takvu važnost servisu, ili jednostavno žele ubacivati više prvih servisa, pa to rade koristeći manje brzine. Također, moguće je da im je i teže pronaći pravi ritam sa samo dva uzastopna servisa, a reterneri, pak, nemaju puno toga za izgubiti — Svaki poen igraju 200 posto, ‘grizu’ svaki servis, što ne rade na 40-0 u trećem gemu i slično.
Ovaj podatak o dužini izmjena samo sugerira koliko je toga na ulogu i koliko se igra konzevativnije. A ako i želite nešto nazvati tajnom uspješnijih tie-break igrača, onda je to činjenica da uglavnom zadržavaju brojke na servisu i neki od njih drastično popravljaju igru na reternu. Vidljivo je to i kod Federera, i kod Murraya, i kod Isnera, Đokovića itd. Oni naprosto ubacuju u višu brzinu u tie-breaku i za nijansu podižu ‘stanje pripravnosti’.
“Nitko ne tretira tie-break kao svaki drugi gem”, rekao je jednom Nadal. “Jednostavno, nije isto kad servirate za meč ili kad igrate prvi gem meča. Ako vam netko tako kaže, taj laže.”
Upravo je zato tie-break posebna sorta, vrlo težak i zahtjevan, dobrim dijelom psihološki — svaki je poen ‘na nož’ i nema više puno mjesta za popravak. Pa koliko god ovisio i o tom spletu okolnosti, oni bolji — ili, ako hoćete, najveći — u onim kritičnim trenucima će već nekako isplivati.
Uostalom, pitajte Rafu: u polufinalu US Opena protiv Mattea Berrettinija gubio je u tie-breaku prvog seta 4-0 i 6-4; što mislite, je li se ‘iščupao’?
