Pojavio se na vratima, ogroman i širok, zaklonio je svjetlo koje je dolazilo iza njega i na vratima se opcrtala silueta kojoj je lijevo rame bilo veće od desnog. Dok smo mi gledali tog rukometnog poluboga, Zlatan Saračević je vjerojatno vidio hrpu dječurlije koja skamenjeno i široko razjapljenih očiju i usta gleda u svog idola.
“Dobar dan, djeco, šta se radi?”, upitao je s osmijehom ali naišao je na tišinu dječaka koji su ga netremice promatrali i bili potpuno nesposobni za bilo kakav odgovor. Bio je to dječji rođendan, jedini kojeg se sjećam jer sam na njemu doživio prvi susret s pravom, pravcijatom sportskom zvijedom. Dakle, s nekim tko u imaginariju 10-godišnjaka spada među mitološka bića. Nikad neću zaboraviti taj osjećaj i to ushićenje dok ga gledam kako prolazi kraj mene i osmjehuje mi se jer ono će polako nestajati s mojim odrastanjem i shvaćanjem kako život ima više sivih nijansi nego što sam očekivao.
“Stvarno će doći?”, u nevjerici smo ispitivali slavljenicu Natašu, frendicu iz razreda. “Joj, jeste dosadni. Rekla sam da će doć. On mi je rođak”, govorila je to zastrašujuće mirno, kao da se radi o običnoj stvari.
Biti dječak polovinom 1980-ih u Banjoj Luci značilo je da njegovo ime izgovaraš punim imenom i prezimenom, nikako nadimkom. Čuj, nadimkom!? Jer tada, tih godina, rukometaši Borca su za nas bili neupitni bogovi. Naši zlatni momci. Naši zajebani fajteri koji su bili jedina zaštita od onog monstruma Veselina Vujovića iz mrske Metaloplastike.
Jednom je Saračević rekao da onaj tko ne misli dobiti batina, ne treba igrati rukomet. Tako je to i u životu, zar ne?
Voljeli smo tih godina rukomet u Banjoj Luci bezglavo i svim srcem. Zapravo, toliko jako da bi najnormalnija stvar bila iscrtati crte na ulici i zaigrati tri-na-tri divlji rukomet na betonu na kojem bismo derali koljena i laktove, zabijali se jedni u druge svom snagom i pokušavali fintom proći dok te netko s objema rukama hvata oko struka i baca na asfalt, a potom se beskrajno svađati je li lopta ušla u gol koji su tvorila dva kamena. Mislite da je boljelo? Vjerojatno jest, ali s obzirom na to da smo mi naše heroje gledali uživo, i na treninzima i na utakmicama, nije to zapravo bilo ništa strašno. Stisnuo si zube i trpio. Jer sva suština poznavanja i voljenja rukometa dolazi u jednostavnom pitanju.
Jeste li vi uživo, iz pristojne blizine, neometano i pri punoj svijesti, vidjeli šut Zlatka Saračevića!?
Ako jeste, onda niste.
U njegovu je šutu sve u vidljivoj zoni — i zalet, i skok, i izvijanje onim lijevom ramenom, i ispaljivanje lopte, i koprcanje mreže s plijenom u njoj. Nedostaje samo onaj let lopte, onaj strašni hitac za kojeg si utvarate da ste ga vidjeli. Jer niste. Jer je to let smrtonosne kugle ispaljene iz topa koji se među civilnim stanovništvom zvao lijeva ruka Zlatana Saračevića. Na prvi pogled sam znao da bi tako ispaljena lopta mogla doslovno usmrtiti nekog ako bi ga pogodila u glavu, recimo. Bio sam potpuno uvjeren u to.
Kasnije ću shvatiti da ga nisam volio zato što je bio ‘naš’, već zato što sam u onom šutu vidio nešto što nije od ovoga svijeta. Zbog čega je Saračević postao jedan od najboljih rukometaša na svijetu. Bilo je nešto u tom šutu što je bilo poput prirodne nepogode — ili pogode, ovisi na kojoj strani je igrao. Taj njegov šut ljevicom, kao trajna amajlija na našoj strani. Čarobno oružje koje ćemo potegnuti, znali smo i mi, znali su i ovi s druge strane.
Za svo vrijeme igračke karijere u Borcu, Medveščaku, pa u 1990-ima u francuskim Nîmesu, Bordeauxu, Créteilu i Istresu — kao dio vala rukometaša koji će zbog zbivanja u bivšoj državi nastaviti karijeru u Francuskoj, što će biti jedan od razloga uspona francuskog rukometa do danas — i u Badel 1862 Zagrebu, Fotex Veszprému i Zametu, gdje je završio karijeru, ta je ljevica postizala bezbrojne golove zbog kojih je osvajao titule najboljeg strijelca u nizovima gdje god je igrao.
Projektili s njegove lijeve strane dolazili su i kad je s reprezentacijom Jugoslavije osvojio juniorsko zlato u Portugalu 1981. kao i u onoj svemirskoj generaciji koja je uzela zlato na Svjetskom prvenstvu u Švicarskoj 1986., pa srebro na Igrama u Seoulu 1988. Niste mogli zamisliti reprezentaciju Hrvatske bez njega na Europskom prvenstvu u Portugalu 1994. (bronca), na SP-u na Islandu 1995. (srebro), a pogotovo na vrhuncu na Igrama u Atlanti 1996., kad je postao olimpijski prvak.
I ovdje ću zastati s nabrajanjem jer ovo nije tekst o faktografiji igračke karijere Zlatana Saračevića, siguran sam da će ovih dana, nažalost, biti dovoljno tekstova koji će to obaviti bolje od mene.
Ovo je samo podsjećanje na jedan dječji rođendan kad sam vidio njega i tu njegovu lijevu ruku koja je bila isklesana iz nešto većeg lijevog ramena. I podsjećanje na taj njegov šut koji je meni ostao u zoni vječnih artefakata divljenja prema sportu uopće, ne samo rukometu. Ta kratka vizualna memorabilija jednog ćelavca koji gegajući i poskakujući nekako sporo uzima dva koraka u lijevu stranu, nakon čega slijedi obznana božje srdžbe u obliku šuta na gol, ostat će zauvijek u loopu onoga što ću biti, bez obzira gdje bio.
Jednom je Saračević rekao da onaj tko ne misli dobiti batina, ne treba igrati rukomet. Tako je to i u životu, zar ne? Pogotovo ovih dana kada odlaze ljudi za koje ne pomišljaš da će ikada otići i koje uvijek gledaš kao onaj dječak, mali ulični rukometaš poderanih koljena i laktova koji šutke trpi bol. Dječak na jednom rođendanu koji još ništa ne zna i ne vjeruje da na svijetu tuge ima.
