Dvije sam stvari sebi uvjetovao prije nego sam počeo pisati ovaj Euro dnevnik za Telesport. Da niti jednom neću iskoristiti dva klišeja: Braveheart referencu u Škotskoj te da niti jednom neću prepričavati što o nečemu misle lokalni taksisti, izvori svih uličnih mudrosti na putovanjima.
No, kako je Hrvatska prvi put izgubila otvaranje turnira, prvi put dobila treću utakmicu kad je ona odlučivala o plasmanu, onda i ja na ovom Euru mogu protiv sebe.
Jer ovaj taksist je u 10 minuta vožnje od Hampdena do centra Glasgowa rekao jednu rečenicu koju ću nositi kući, a kasnije i na sve utakmice na koje budem išao. Nije nas ni pitao odakle smo, bilo ga je baš briga jesmo li Hrvati, Škoti, Francuzi ili samo dva tipa koja trebaju prijevoz. Čim smo ušli u taksi pitao nas je jesmo li gledali utakmicu i vidjeli taj gol.
– Gol?
– Da, Taj Modrićev gol. Govore već danima da je gotov, potrošen, da je njegovo vrijeme prošlo, da više nije klasa. But maaaan, class cannot vanish.
Class cannot vanish. Urezat će mi se zvuk te rečenice u glavu zauvijek. Pogotovo jer mi je podsvijest vratila pred oči scenu koju sam vidio odmah nakon utakmice.
Luka Modrić je bio prvi igrač koji je stao pred kamere nakon utakmice na super-flash intervju, TV formu koja traje tek jednu minutu i kod koje još vrući igrači izbace iz sebe sve ono što im kuha u glavi nakon utakmice. Ono što je Modrić rekao možete čitati posvuda, ali ja želim napisati što je napravio prije nego što se kamera upalila: stao je na poziciju, sagnuo se, svinuo prema sebi, stisnuo šake i pošteno se sam sebi u prsa zaderao: aaaaaaaaaaaaa!
Kad ti raspolozena #cro reprezentacija upadne u posljednji live dana #N1info na #EURO2020 pic.twitter.com/22RRxVX3Tb
— Antonio Zavada (@azavada) June 23, 2021
Ne znam kako vama, ali meni je tek taj urlik dao smisao Tom Golu večeras, značenje, boju, strast, želju, sve. Sve ono što se nije dalo vidjeti na terenu na prve dvije utakmice stalo je u jedan Modrićev krik. Vidjelo se sve, ne u tri gola Škotima, već u Modrićevim stisnutim šakama.
Zato hvala taksistu jer bez njegova savršenog opisa trenutka s nadrealno filmskom intonacijom vjerojatno bi u svom adrenalinu ove večeri zaboravio tu Modrićevu gestu koja u dvije sekunde opisuje ono što se na Hampdenu sinić zapravo dogodilo. Klasa, koja ne može nestati. Ili kako bi to savršeno naglasio naš vozač Škode sinoć: Class cannot vanish.
Iskoristio sam džoker-taksist, pa neću zaboraviti ni drugu klišej herezu — Hrabro srce. Škoti su u samo nekoliko dana prošli put od Bravehearts do Breakhearts, ali Tartan Army ih je svejedno s Hampden parka ispratio uz ovacije i pjesmu. A pljeskali su i hrvatskom hrabrom srcu.
Nikoli Vlašiću taj epitet baš nekako pristaje. Stajao sam u redu pored terena i čekao red da postavim svoja tri kratka pitanja Igraču utakmice sa Škotskom. Na prva dva je rutinski odgovorio, a na trećem se otvorio. Iskreno se razveselio na pitanje o stotinjak Hrvata koji su se cijelu utakmicu nadglasavali s euforičnih 12.000 domaćih navijača. Pa mi kaže da je slušao samo pjesmu malobrojnih s hrvatskog dijela tribine, a Škote nije ni čuo.
Pitao sam ga to zbog svih koji su potegnuli do Glasgowa s Otoka, ali i zbog onih šestoro navijača za koje znam da su kroz preskupu karantenu stigli iz Hrvatske. Ako se još pitaju je li vrijedilo, možda pomogne osjećaj da zbog njih Hrvatska ima igrača utakmice u meču koji je mogao označiti kraj jedne ere.
Ovako, više se čini kao novi početak.
Antonio Zavada reporter je N1 televizije koji u Engleskoj i Škotskoj prati Euro2020.
