S tek 19 godina, Kean je dobio šansu početi utakmicu u dresu talijanske reprezentacije i odmah je pokazao kako je spreman tu šansu u potpunosti iskoristiti. Uostalom, ima sve alate da postane veliki igrač. Brz je, ima ubojitu desnu nogu i odličan dribling, moćan je u duelima, ali njegova daleko najbolja karakteristika je to što se kreće nevjerojatno pametno.

“Učim od Cristiana Ronalda na treningu, kradem njegove tajne“, odgovorio je Kean na primjedbu da je njegov gol Fincima sličan onome što je njegov sadašnji suigrač iz Juventusa radio u Real Madridu. “Uvijek pokušavam biti spreman i treniram redovito tako da sam spreman kad dobijem priliku. Mogu samo učiti od njega, svaki dan.”

Mancini je dobio je čudo koje je trebao, a talijanski nogomet simbol nade u bolje sutra, na više različitih razina

Međutim, Cristiano Ronaldo je napadač postao tek kasnije u karijeri, kako se prilagođavao situaciji. U početku karijere je bio krilo koje je često mučio potez viška. Za tako mladog igrača Kean je fantastično racionalan u svim kretnjama, konkretan i bez nepotrebnog petljanja. Konstantno čita igru i opterećuje suparnika čak i kad nema loptu, nevjerojatno je koncentriran i pokazuje ogromnu razinu discipline. A uz sve to, ima taj urođeni osjećaj za prostor koji mu omogućava da krene u pravom trenutku i da pokaže puni obujam svoje brzine i tehničkih sposobnosti.

Rezultat urođenih karakteristika i posvećenosti radu je debitantski gol Finskoj, savršen prikaz svih njegovih sposobnosti koje su ga učinile drugim najmlađim strijelcem u povijesti talijanske reprezentacije. Jedini mlađi od njega bio je Bruno Nicolè, koji je još 1958. zabio dva gola Francuskoj. I to je jako važan dio ove priče, Kean je simbol novog vala talijanskih talenata koja je spremna skidati stare rekorde, generacije koja budi nadu.

Rizik koji se isplatio

“Nije teško vidjeti koliko su Kean i Nicolò Zaniolo talentirani, tako da i nije neki rizik pozvati ih u reprezentaciju”, objasnio je Roberto Mancini svoj potez nakon što je Italija pobijedila Finsku u prvom kolu kvalifikacija.

Međutim, nije baš bilo skroz tako kao što je ispričao Mancini nakon što se Kean ubacio između stopera i probušio Lukáša Hrádeckog. U prvih pet utakmica na talijanskoj klupi, Mancini je dobio samo Saudijsku Arabiju, a i to na jedvite jade rezultatom 2:1. Igra je bila loša, a osim Gianluigija Donnarumme, koji je naslijedio reprezentativnu jedinicu nakon što se povukao Gianluigi Buffon, nijedan igrač mlađi od 24 godine nije imao status nositelja igre. Italija prvo nije otišla na Svjetsko prvenstvo, a onda se u Ligi nacija u grupi s Poljskom i Portugalom bez Cristiana jedva spasila od ispadanja u niži rang.

Ni stanje u Serie A nije bilo nešto bolje. Trojica najviše plaćenih talijanskih nogometaša igraju u inozemstvu, Juventus je pregazio konkurenciju, a u prvih pet strijelaca lige su četiri stranca i Fabio Quagliarella kojemu je 36 godina. Doduše, to je već postao standard, jer u zadnjih 10 godina je Ciro Immobile bio jedini Talijan mlađi od 30 koji je osvojio titulu najboljeg strijellca lige. Stvari su izgledale prilično loše i Mancini je trebao čudo koje će probuditi nadu nogometne Italije; nadu koja se počela lagano gasiti.

Baš kao Isabella, to čudo je našao u Moiseu Keanu.

On je, doduše, jako talentiran igrač i konkurencija nije nešto velika, ali njegove su reference za prvu postavu talijanske reprezentacije bile prilično mršave. Prošle je sezone zabio četiri gola u 20 utakmica za Veronu koja je glatko ispala u Serie B, a ove je za Juventus skupio tek 98 minuta u Serie A i još 22 u Ligi prvaka. Objektivno, to nije statistika igrača za prvih 11 talijanske reprezentacije i nije baš da Mancini nije riskirao kad ga je stavio u prvu postavu protiv Finske. Da je slučajno izgubio protiv Finske s tipom koji je odigrao smiješnih 120 minuta ove sezone, sve kritike koje se grade zbog lošeg početka bi se srušile na njega. Međutim, Mancini je bio u takvoj situaciji da je naprosto morao riskirati. Stavio je sve na Keana, kladio se na njega da mu pobriše sve kritike zbog loše igre, loših rezultata i starih momčadi i na kraju je pogodio.

Moise Kean je u svom debiju u početnoj postavi zabio Finskoj, a onda je tri dana kasnije strpao gol glavom Lihtenštajnu i Mancini je dobio svoje čudo, a Italija nadu koja joj je trebala.

“Kao svaki Talijan”

Ta poruka nade u bolje sutra talijanskog nogometa koju Kean nosi svojim golovima još više dolazi do izražaja zato što postoji dodatni aspekt u kojem je njegova afirmacija toliko važna. Rasizam postaje sve teži problem talijanskog nogometa, a sjena fašizma se nadvija nad Serie A. Kontroverzni ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini više je puta javno komentirao nogomet tako što je iznosio negativne stavove prema crnoputim igračima i dovodio u pitanje lojalnost Italiji među potomcima imigranata.

“Ja sam Talijan rođenjem“, izjavio je Kean iziritiran propitkivanjima. “Moji roditelji su tu već 30 godina i žao mi je što moram razgovarati o tome, ali ako živimo u istoj državi onda svi moramo biti tretirani jednako. Ako živim ovdje, moram biti tretiran kao svaki Talijan.”

Moise je time pokazao stav. Jasan, čvrst i hrabar stav. Pokazao je kako je psihički jak, kako je ponosan što je Talijan i kako se neće povući pred rasističkim uvredama i pritiscima. A svakim svojim golom pokazuje kako ga Italija zapravo treba.

Zanimljivo, najmlađi talijanski strijelac Nicolè nakon svoja dva gola u utakmici protiv Francuske nikad više nije zabio za Italiju. Za Keana se možete kladiti da neće biti tako, njegov put tek počinje. Uostalom, Mancini se već kladio na njega, stavio je klinca sa 120 minuta nogometa ove sezone u prvu postavu i to mu se itekako isplatilo. Dobio je čudo koje je trebao, a talijanski nogomet simbol nade u bolje sutra, na više različitih razina.