Moj prvi nogometni heroj

Nakon 34 godine izbivanja Drago Dumbović navratio je u Zagreb. Razgovarao sam s njim

Zadnja izmjena: 1. kolovoza 2017. Borko Vukosav

Ni slutiti nije mogao Drago Dumbović, kad se rujna 1983. pod okriljem noći poput tata ukrcavao na avion za Toronto, da se u svoj Zagreb neće vratiti 34 godine.

Jednog jutra otvorio je oči. U snenom je stanju gledao u strop svoje spavaće sobe. Njegov mu se klivlendski dom činio nekako nedostatnim. Glavom su se rojile konfuzne misli. Pitao se gdje je bio i što je radio kroz protekle 34 godine. I kako je moguće da je prošlo toliko vremena. Pomislio je na svoj stari dom i osjetio snažan poriv da se vrati.

U petak, 7. srpnja ove godine, Dumbović je opet zakoračio na zagrebačko tlo. S ekipom hrvatskih iseljenika odazvao se pozivu za nastup na Hrvatskim svjetskim igrama. Došao je vidjeti ostarjelog oca, posjetiti prijatelje iz mladosti i pustiti na volju uspomenama koje, usput, nisu uvijek i isključivo bile ugodne.

“Sjeo sam s nekadašnjim prijateljima”, tumači na terasi jarunskog kafića, “s Mlinarićem, Deverićem, Popovskim i drugima, i učinilo mi se kao da sam ih jučer ostavio za stolom, da bih ih danas na istom mjestu opet pronašao.”

Za one koji ne znaju, Drago Dumbović bio je velika Dinamova nada generacije rođene 1960. Iz majstorske radionice Zdenka Kobešćaka izašao je s vršnjacima Markom Mlinarićem, Stjepanom Deverićem, Tomislavom Ivkovićem, Duškom Popovskim i Mladenom Munjakovićem. Paralelno s Mlinarićem prvi se među njima probio u seniorsku momčad Vlatka Markovića u sezoni 1979./80. Debitirao je 19. kolovoza 1979. u maksimirskoj pobjedi 4-1 protiv Vojvodine.

Vlatko Marković, koji je u zenitu karijere bio daleko bolji trener nego što je ikad prije bio nogometaš ili ikad kasnije funkcionar, iznimno je cijenio Dumbovića. Omaleni dribler, habitusom vezni igrač koji je zbog atletskih manjkavosti kroz seniorsku karijeru izguran na poziciju krila, postao je trenerov ljubimac. Polako ali sigurno Vlatkovo se povjerenje počinjalo isplaćivati.

Uoči uzvratne utakmice finala kupa protiv Crvene zvezde u Beogradu 14. svibnja 1980. Marković ga je iznenađujuće uvrstio na listu 16 igrača koji su konkurirali za nastup. Dao mu je priliku 15-ak minuta prije kraja. Zvezda je vodila 1-0, anuliravši Dinamovu pobjedu u prvoj utakmici i produžeci su činili sve izglednijima.

Onda se dogodio Dumbovićev prvi kontakt s loptom.

U akciji koju svaki navijač Dinama stariji od 45 godina lakoćom može evocirati probuđen u tri sata ujutro, Dumbović je prihvatio izvrsno dubinsko dodavanje Branka Tucka i odlučno ušao u šesnaesterac s lijeve strane. Uslijedila je košarkaška prednja promjena na nogometni način. Lažnjakom je u trenu prebacio loptu s lijeve na desnu nogu, pritom ‘slomivši kičmu’ Draganu Miletoviću, i nečim između špice i vanjskog dijela desnog stopala pored istrčalog Živana Ljukovčana zakucao u daljnje rašlje.

Bio je to haiku. Najjednostavnija, ogoljela poezija triju dodira. Gol vrijedan osvajanja Kupa maršala Tita. U Dinamovoj utakmici sezone, Zvezdi, na beogradskoj Marakani. Fenomenalno, rekao bi danas Drago na dobrom hrvatskom s natruhama američkog engleskog.

Momčad je tijekom jesenskog dijela iduće sezone preuzeo Ćiro Blažević. Dumbović bira riječi kad govori o tom razdoblju, jednome od najslavnijih u povijesti Dinama, koje je, međutim, proveo u drugom planu. Rečeno eufemistički, Ćiro je imao druge ideje i preferirao je druge igrače. Iako je bio dijelom šampionske momčadi iz 1982., kao i one pobjedničke u Kupu maršala Tita godinu dana kasnije, Dumbović je bio u sjeni i stagnirao.

“Sreli smo se na zagrebačkoj špici”, opisuje Dumbović događaj iz Bogovićeve prije nekoliko dana. “Ćiru je za naš stol dozvao Ivan Cvjetković ‘Tarzan’. Rukovao se i pozdravljao sa svima za stolom. Kad je došao do mene, prepoznao me u sekundi. Rekao mi je: Sine, tebe sam uvijek osobito volio. Zato sam ti morao jebati sve po spisku.”

Oficiri su jako dobro znali tko sam. Znali su i za gol kojim sam Dinamu donio Kup u Beogradu. Maltretirali su me, činili sve da me psihički slome

Diplomatičan kakav jest, Ćiro je zaobišao temu Dumbovićeva kontroverznog bijega u Ameriku – vrlo vjerojatno najkontroverznijeg poslije bijega Slaviše Žungula iz Splita i Hajduka na isto odredište, premda ni blizu toliko skandaliziranog. Dumbovića je na drastičan i nezakonit potez, jer Fudbalski savez Jugoslavije nije odobravao odlaske nogometaša mlađih od 27 godina, nagnala opora mješavina gorčine i paranoje. Gorčinu je osjećao jer se nije do kraja uspijevao nametnuti Ćiri – barem ne u mjeri u kojoj je želio, odnosno mislio da zaslužuje. Jer skupio je tijekom posljednje sezone u Dinamu solidnih 18 nastupa.

Paranoju je donio iz JNA.

Na odsluženje vojnog roka odlučio se relativno rano, 1981. Zbog toga je sudjelovao samo u proljetnom dijelu Dinamove šampionske sezone. Računao je, misleći pritom na buduću karijeru, da će biti bolje ako se mrske obveze riješi čim prije. Otišao je najprije u Postojnu, a potom u Kranj, i proživio najgorih godinu dana u životu. Dok govori o neugodnoj epizodi, u glasu mu se osjeća nelagodno uzbuđenje.

“Oficiri su jako dobro znali tko sam. Znali su i za gol kojim sam Dinamu donio Kup u Beogradu. Maltretirali su me, činili sve da me psihički slome. Na meni su gradili autoritet za ostatak grupe.”

Dumbović je zamrzio komunizam i komuniste. Od jugooficira se nije uspio oporaviti još godinama poslije. Razočarao se i u Dinamo, iz kojega nisu učinili baš ništa da mu pomognu. Iako je odslužio vojni rok, Zagreb je u rujnu 1983. napuštao u paničnom strahu. Izabrao je najkasniji let koji je mogao. Imao je sve papire uredne, ali svejedno je strahovao da mu ne oduzmu putovnicu. Za plan bijega znale su ukupno četiri osobe: otac, majka, sestra i bliski prijatelj Mario Barić.

Bijeg je uspio. Potvrdio je to definitivno telefonski poziv iz Pittsburgha, gdje će Dumbović uskoro početi karijeru dvoranskog nogometaša nastupajući za više momčadi iz Major Indoor Soccer League (MISL). Kratki telefonski pozivi poput toga iz Pittsburgha ostat će 34 godine jedinom dodirnom točkom odmetnutog nogometaša i otuđene mu domovine.

“Isprva, za trajanja Jugoslavije, nisam se ni pomišljao vraćati jer sam se bojao kazne. Danas mi je jasno da je taj strah bio pretjeran, s obzirom na to da sam bio odslužio vojni rok, ali u ono vrijeme nisam to shvaćao. Nakon tih uvodnih 10 godina tri tjedna godišnjeg odmora ljeti činilo mi se uvijek nekako premalo. Odgađao sam povratak, a godine su prolazile.”

Oči mu se pune suzama svaki put kad spominje uspomene iz zagrebačkih dana. Pokušava da se to ne primijeti, ali ga odaje rukav majice kojim se koristi da bi pobrisao oči. Svo vrijeme razgovora časti me širokim osmijehom. Kaže da više nikome ništa ne zamjera. Na istom onom simpatičnom hrvatskom, otvrdnulom od američkog naglaska, ponavlja da je danas “vrlo pazitivna osoba”.

“Od ranog djetinjstva volio sam sjevernoameričku kulturu. Iako sam maštao o europskoj nogometnoj karijeri konkretno u Francuskoj, koja mi se najviše sviđala kao odredište za profesionalnog nogometaša, u trenucima opredjeljivanja nisam imao previše dvojbi.”

U Americi, kamo ga je još početkom 1980-ih vabio skaut koji ga je gledao kako za Contru igra mali nogomet na Kutiji šibica – a Dumbović je kao najbolji strijelac vodio slavnu momčad do dvaju finala i jednog naslova pobjednika – bilo je sve samo ne jednostavno. U počecima se teško snalazio – što zbog jezika, što zbog neuklapanja u nacionalne klanove koji su bili vladali u momčadima za koje je nastupao. U Pittsburgh Spiritu nabasao je na Poljake, u Wichita Wingsima na Dance, a u Minnesota Strikersima na Engleze. Niti jedan stil igre nametnut od dominantne većine nije mu odgovarao, pa je promijenio četiri kluba u nepune četiri sezone. Dok to možda i ne bi bilo čudno za kakvog veterana u potrazi za zadnjim ugovorom karijere, mlada zvijezda u naponu snage, koja je zarađivala između 80 i 90 tisuća dolara godišnje – što za ondašnje nogometne prilike uopće nije bilo loše, ne samo u Americi – poslodavcima je postajala sve sumnjivijom.

Pa ipak, Dumbović je imao neospornu klasu.

Prosjeci od 37 utakmica i 24 gola po sezoni bili su dovoljna referenca za interes ponajboljih momčadi lige. Pokušavali su ga dovesti San Diego Sockersi, najbolja momčadi u povijesti američkoga dvoranskog nogometa, i to kao zamjenu za tada već vremešnog Žungula, najveću zvijezdu lige koju su Sockersi 1986. prodali u Tacomu. Da je došao, Dumbović bi činio jedan od najubojitijih tandema lige s tada najboljim igračem, hrvatskim Kanađaninom Brankom Šegotom, koji se danas može pohvaliti s devet prstena MISL prvaka.

On sam navijao je da ode u Baltimore Blast, gdje je bila najbrojnija zajednica igrača iz bivše Jugoslavije.

Na koncu, za odštetu od 20.000 dolara, Dumbovića je moćnijim ponuđačima oteo trener Chicago Stinga Willie Roy, Nijemac koji je obožavao nogometaše poteza i mašte. Razočarani Dumbović, kojeg je prodaja u Chicago strahovito pogodila, isprva je odbijao ideju preseljenja u svoju novu momčad. Tada je Roy osobno otišao po njega i uvjerio ga da će postati nositelj igre. Prvi put u tri i po godine u Americi napustio je hotelski smještaj i uselio u vlastiti stan, a na korištenje je dobio i automobil. Vižljasti dribler s Kvaternikova trga ponovno je počeo lupati svoje neobranjive lažnjake. Zabio je do kraja sezone 31 gol u 25 utakmica, te izborio poziv na All-Star utakmicu.

“Bio sam u to vrijeme istinski dobar”, prisjeća se sa sjajem u očima. “Ništa mi nisu mogli.”

Još jedno ozbiljno razočaranje u Americi Dumbović je doživio odmah u prvoj sezoni, jer se NASL (North American Soccer League), skupa s karijerama ocvalih zvijezda iz Europe koje su ga predvodile, ugasio baš 1984. godine, odnosno u trenutku Dumbovićeva stupanja na američku nogometnu scenu. Iako je volio mali nogomet, želio je nastaviti karijeru i na velikom travnjaku, što bi mogao jer, barem prema njegovim saznanjima, FSJ od FIFA-e nije tražio njegovu suspenziju.

Bilo mi je šest godina kada sam počeo gledati nogomet.

I, razumije se, navijati za Dinamo. Dumbović je bio prvi nogometaš kojeg sam uočio, a time i prvi kojeg sam zavolio. Nije u tom procesu bilo ništa specijalno. Vjerujte mi na riječ, uočio bi ga svatko. Dumbović je, naime, bio prvi čovjek obrijane glave kojeg sam vidio u životu.

Kao djetetu njegov mi je izgled bio s jedne strane zastrašujući, a s druge egzotičan i fascinantan. Pitao sam roditelje da mi objasne zašto čovjek nema kose. Nije se tada u nas znalo, sve dok Drago nije otišao u Ameriku, niti ime očito urođenog poremećaja. U medicinskoj je terminologiji poznat kao alopecia areata, a uzrokuje mjestimični gubitak kose u korijenu. To stanje predstavljalo je još jedan šok za mladog nogometaša inače bujnog vlasišta.

“Pomirio sam se ja osobno s time bez problema”, priznaje mi iskreno najveličanstveniji ćelavac mog djetinjstva. “Nije mi bilo lako podnositi poglede ljudi. Jebiga, bio sam mlad i neiskusan.”

Kad je Dinamo ranih 1980-ih otišao na zimske pripreme u Kostariku, Dumbović je prvi put obrijao glavu upravo u toj srednjoameričkoj državi.

“Hodao sam ulicom, a lokalna su djeca hitala za mnom. Nikad nisu vidjeli obrijanog čovjeka. U ono se vrijeme još ni Michael Jordan nije brijao”, priča dalje Dumbović, prisjećajući se mnogobrojnih detalja. “Kad smo u tropskom pojasu trebali igrati utakmice, domaćini su nas upozorili na moju frizuru. Složili su mi turban ispunjen ledom i stavili na glavu. Tako sam igrao čitavo poluvrijeme.”

U Americi je Dumbović, odnosno Drago, kako si je dao ispisati na dres zbog za Amerikance nespretnog prezimena, zamalo pokrenuo biznis s maramama koje je omatao oko obrijane glave. Navijači, kojih se ponekad na utakmicama znalo okupiti i do 25.000, zvali su ga da ih baca u publiku nakon svake utakmice. Šteta pa na kraju ipak nije pokušao realizirati poduzetničku ideju.

“Nosio sam maramu s razlogom. Bio sam bez kose i sav mi se znoj s glave spuštao u oči. Bilo mi je u ono vrijeme čudno što će ljudi s mojim oznojenim maramama.”

Već 30 godina, što znači da je počeo još za igračke karijere, Dumbović radi kao sportski pedagog. Trenirao je od 2002. do 2013. godine sveučilišne momčadi i ekipe u Ohiju i Michiganu. U posljednje četiri godine direktor je programa Cleveland United SC, nogometne akademije za djecu i mladež do 18 godina starosti. Riječ je o jednoj od 16 najboljih nogometnih škola u SAD-u. U programu koji ukupno broji 3.000 djece, on brine o 100-tinjak nogometaša i nogometašica.

Kaže da će odsad redovito svraćati u domovinu. Ovaj put je ponovno zaigrao s Markom Mlinarićem na Maksimiru, u svome premijernom nastupu za Dinamove veterane. Kaže da bi želio nastupiti i u revijalnoj utakmici na svome omiljenom malonogometnom turniru, Kutiji šibica. Dođite ga pogledati ondje, ako ga niste vidjeli sada u Maksimiru. Prepoznat ćete ga po ćelavoj glavi i širokom osmijehu. Možda i po nogometnoj prednjoj promjeni, ako je još može izvesti.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.