“Moje kopačke su najvažnija stvar kad izlazim na teren”, rekao je jednom Toni Kroos, čovjek koji nosi iste kopačke od 2013. “Moram igrati u bijelim kopačkama, to je moj mali tik. Čak me i najmanja naznaka prljavštine uznemiruje. Zato ih i sam čistim i brinem se za njih. Neki ljudi misle da mi nisu sve na broju, ali kad pogledam dolje, želim vidjeti bijele kopačke. Inače se ne osjećam dobro.”

Sjećam se i tog trenutka kad ulazite u dućan i dolazite do police s kopačkama. Nekakav klasični šoping inače je stvarno tlaka, ali ovo je nešto drugo. Ovo je, neka nitko ne zamjeri, kao da ulazite u harem i morate odabrati samo jednu od mnoštva prekrasnih djevojaka; hodate, promatrate, dirate ih i osjećate toplinu u prsima koju potiču i prepoznatljivi mirisi… Sjećam se i da odabirete bijele Predatorice sa zlatnim jezikom, a zbog toga što, jebiga, imate oca koji će dobiti popust, crne Predatorice — bez jezika, s retro štihom te tri zlatne crte — uzimate za trening… I da, ove bijele uvijek idu na plave ili bilo kakve šarene štucne, dok ove crne idu samo na bijele štucne ili, još bolje, čarape… Jep, važno je osjećati se seksi na terenu.

“Svi bismo se hvatali za glavu jer je jezik bio cool. Ne možeš mi odrezat jezik”

Kopačke, dakle, mogu nešto govoriti i o vama samima; mogu reći jeste li, eto, mali nadobudni šminkerčić koji se licka za svaki trening, a o utakmici da i ne govorimo; trakica za kosu, tejpovi za kostobrane… Dakako, mogu govoriti i o tome jeste li kakav nostalgični pizdopatnik ili pak seljačka šminkerčina koja vrlo vjerojatno sluša cajke (a znamo svi da je takvih napretek…); mogu govoriti i o tome jeste li beskompromisni drvosječa ili pak profinjeni tehničar koji živi za to da bi pimplao loptu…

Naravno, bez obzira na sve ove za mene očigledno očaravajuće karakteristike, kopačke imaju i svoju praktičnu namjenu.

10 bodova na krampone

Neki će čak otići toliko daleko pa će reći da su kopačke odlučile finale Svjetskog prvenstva 1954., kad je Zapadna Njemačka kao potpuni autsajder svladala Laku Konjicu. Doduše, zbog kišom natopljenog terena Mađari toga dana nisu mogli uspostaviti svoju poznatu pas-igru, ali kao jedan od detalja koji su izvršili utjecaj mogle su biti i nove, revolucionarne Adidasove kopačke u kojima su igrali Nijemci. Radilo se o prvoj nogometnoj kopački koja se okrenula postulatima koji vrijede i danas.

Ranije su kopačke primarno bile zamišljene tako da zaštite stopalo — bile su potpuno kožne, tvrde, teške i visoke. Kopačka Adolfa Dasslera, čelnog čovjeka kompanije, bila je neusporedivo lakša i fleksibilnija kako bi omogućila bolji osjećaj u kontaktu stopala s loptom. Također su, uz kožu, korišteni i sintetički materijali. Još važnije, njeni su kramponi bili izmjenjivi — bilo je moguće u sasvim kratkom vremenu i uz pomoć jednog običnog ‘ključa’ zamijeniti postojeće i staviti, primjerice, duže krampone koji su bili primjereniji kišom natopljenom terenu. I dok su druge momčadi imale izbor između igranja u svojoj regularnoj obući u kojoj su se igrači najbolje osjećali ili, pak, u posebnim, rijetko nošenim kopačkama za teške vremenske uvjete (ako su ih uopće imale), Nijemci su imali iste na kojima je samo trebalo promijeniti čepove.

Jedan od onih koji bi poraz Mađara pripisivao kopačkama vjerojatno bi bio kultni Dinamov trener Ivan Đalma Marković, čovjek koji je svojedobno — točnije, kad je 1980. preuzeo prvu ekipu — govorio da će Plavi na krampone osvojiti 10 bodova (uzmite u obzir i da je pobjeda tada vrijedila dva boda…). Đalma je bio poprilično osebujan, pa i neshvaćen tip — za što je u dobroj mjeri bio sam kriv — koji je svoju trenersku svlačionicu pretvorio u radionicu za ‘prvu pomoć’ igračima, u kojoj ste mogli naći drvene uloške za proširivanje kopački, taj ključ koji se upotrebljava za mijenjanje čepova, a onda i brdo raznovrsnih krampona i čepova, za sve vremenske uvjete i vrste terena.

Dapače, u mlađim bi kategorijama prije svake utakmice čekao da mu pokažete je li koji krampon dotrajao… To je, međutim, samo dio priče. Kad biste nabavili nove kopačke — a tada se to uglavnom svodilo na Copa Mundial ili World Cup ili pak Puma King — morali ste ih prvo dati Đalmi; on bi zatim odmah odrezao jezik.

“Svi bismo se hvatali za glavu jer je jezik bio cool, naravno”, rekao mi je još na intervjuu Igor Bišćan. “Ne možeš mi odrezat jezik”, kaže, dok suosjećate s njim. Osim toga, na adidaskama bi odrezao i dvije bijele crte, a potom bi izbrusio petu, sredinu đona i vrh kopačke gdje se skupljalo blato… Inače, kao trener seniora dobio je otkaz nakon samo tri mjeseca jer je ušao u sukob s cijelom ekipom, a za cijelo vrijeme bivanja u klubu mnogi su ga smatrali, u najmanju ruku, čudakom.

Kiselkasti i ustajali miris

Također, koliko vam god kopačke bile pri duši, one mogu postati i vaš najveći neprijatelj.

Pitajte Stevena Gerrarda koji ih i dan-danas proklinje, ili pak Johna Terryja, tog beskompromisnog lika kojeg su izdale njegove prilično obične i neupadljive Umbro kopačke. Kopačke su inače bile neprijatelj i dinamovcima u kultnoj pobjedi na Amsterdam Areni iz 1998.; barem u prvom poluvremenu. Naime, Ajax je dva tjedna ranije dobio novi travnjak, a zbog toga što se još uvijek nije bio sasvim ‘primio’, pojedini su dijelovi terena bili iznimno skliski; nije to mogao primijetiti ni dugogodišnji Dinamov oružar Livio Cvrk koji će igračima pripremiti kopačke s gumenim čepovima.

Svega nekoliko minuta nakon početka počelo je kolektivno klizanje, a Cvrk će ovima iz prvih 11 na poluvremenu stići napraviti kombinaciju gumenih i željeznih čepova — danas se velika većina kopački prodaju u takvoj kombinaciji — dok će isto krenuti činiti zamjenama nakon početka drugog poluvremena; svima osim golobradom Josipu Šimiću za kojeg se pretpostavljalo da ga Velimir Zajec neće stavljati u igru. Njemu je Cvrk stigao samo na jednoj kopački zamijeniti čepove, a ni dan-danas se ne zna je li baš ta kopačka zabila legendarni lob ili je poslužila kao oslonac…

Bilo kako bilo, nekih 30-40 godina nakon što je gospodin Đalma u svom ‘laboratoriju’ bešćutno i grubo eksperimentirao s kopačkama, one su postale uglavnom sintetske te teške svega 270 grama. Pa eto, iako nije na krampone osvojio 10 bodova, čini se da dotični nije bio baš toliko lud; naime, njegova se filozofija bazirala na tome da skine težinu s kopački koje su tada bile i kožne, pa bi bile još i teže kad bi se natopile vodom. Jezik je, kažu, i bez vode težio 5-10 deka…

Pa ipak, bez obzira na te tehnološke blagodati kojima sam i sam bio svjedokom, s vremenom čovjek shvati neke stvari; s vremenom i taj šminkerčić u vama sazrije, što ipak nije značilo da više nisam imao potrebu osjećati se seksi na terenu. Dapače, s vremenom sam shvatio da se tako mogu osjećati upravo u legendarnim Copa Mundialkama, daleko najboljim kopačkama na svijetu.

I eto, sad kad sam već nadrobio toliko toga, nećete mi valjda zamjeriti ako vam kažem da mi fale moje Kopice. Da mi fali njihov kiselkasti i ustajali miris kad ih skorene od blata tek dan nakon utakmice izvadite iz jednako ustajale torbe; da mi fali i onaj zvuk udaranja dok ih idete čistiti; da mi fali i to da ih pedantno mažem Niveom — da, to se tako radi — pa kasnije poliram pastom za kožu. Da ih onda ugledam takve, teško crne kako me čekaju u kutku sobe; sad već u svlačionici, vadim ih iz torbe te uredno razvezene, s isplaženim već žućkastim jezikom, nataknem ih na nogu; vežem ih onako kako to rijetko tko čini; tako da zavežem i jezik, da ne pleše, pa čvor uspijem nataknuti ispod njega. Potom se ustanem, s dresom nataknutim u gaćice, pogledam dolje i shvatim da je sve na svom mjestu.

Shvatim da se osjećam kao punokrvni nogometaš.