Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Monfils, supertalent s ljudskim licem

Je li mogao i trebao napraviti više?

Zadnja izmjena: 2. svibnja 2020.

Kada pričamo ili pišemo o nestašnom Gaëlu Monfilsu, često se nameću dva suprotstavljena gledišta. Jedno je ono da se uistinu radi o showmanu koji se nema potrebe mijenjati — i koji se ne treba mijenjati, reći će neki — a drugo da se radi o budalašu i cirkusantu koji je protratio svoj enormni talent.

Po toj je liniji rastrgan i sam Monfils: to je tip koji će u istom intervjuu reći da mora više vjerovati u sebe da bi postao top igrač, a onda će koju minutu kasnije istaknuti da u životu postoje i druge stvari osim tenisa. To je tip koji će zapaliti publiku do razine nogometnog fanatizma, koji će pokazati strast i emociju kakvi se na terenu rijetko viđaju, ali i koliko mu je zapravo stalo otići neporažen, bez gorčine s terena, a onda će drugom prilikom gotovo pa istankirati polufinale US Opena, možda i svoj meč karijere.

Yep, dobrodošli u čudnovati svijet La Monfa.

No, upravo u tom grmu leži zec — u eri u kojoj su pojedinci gotovo pa dotaknuli pojam savršenstva, Monfils možda i najbolje utjelovljuje tenisača s ljudskim licem. Nekoga čije je nasmiješeno i zajebantsko lice, lice showmana, dobrim dijelom obrambeni mehanizam. Nekoga tko takoreći ne pristaje igrati po pravilima igre, buntovnog dječaka koji je ispod ove kože samo ranjiv. Kao i velika većina drugih.

“Oni su legende. Ljudi katkad ne vole čuti istinu. A istina je da su ti ljudi bili jednostavno bolji od mene”

Kada pričamo ili pišemo o Monfilsu, s jednim se možemo složiti apsolutno svi — taj tip djeluje kao da ga je istesala neka viša sila ili, ako hoćete, jedan od bogova koji su mu podarili i više od onoga što je potrebno jednom tenisaču. U atletskom smislu on je svojevrsno čudo prirode, netko tko je te nadljudske fizičke predispozicije upario s činjenicom da mu reket stoji u ruci kao da se s njime rodio. Baš zato, suviše je toga za ovog momka jednostavno bilo prelako. Od juniorskih dana, pa i na profesionalnoj razini, gdje je za pobjedu katkad dovoljno da se samo pojavi na terenu i zaigra po vlastitom guštu.

Istovremeno, taj dašak genijalnosti koji nosi u sebi postao mu je i uteg — što zbog pritiska, što zbog činjenice da ne možete na vrhunskoj razini na duge staze igrati po vlastitom guštu, Monfils je postao zarobljenik vlastitog talenta i mnogi će mu olako prišiti etiketu underachievera. Na neki način, Monfils je postao simbol igrača koji se nije ostvario.

Bezglavo na teren

Tenis je spot u kojem, ako niste Roger Federer, ne možete igrati stilski lijepo i atraktivno ili po vlastitom guštu te usto imati vrhunski rezultat. Naravno, ako ste Gaël, možete do određene razine, ali ne i više od toga. Ne radi se tu čak toliko o stilu, koliko o tome da treba postojati granica, granica koju je Monfils nerijetko prelazio.

Bez ikakve sumnje, La Monf je bog tenisa u estetskom smislu, možda i najaktraktivniji igrač u povijesti ove igre, pa i budala koja će izblefirati da je poen gotov. U smislu popularizacije tenisa, izuzev Trojke, vjerojatno je učinio najviše od svih ili je makar tu pri vrhu. Njegove sulude akrobatske poteze žele imitirati klinci, a njegove mečeve ljudi žele gledati i u svim fazama na svim razinama turnira. Zabava je naprosto zagarantirana, pobjeđivao ili gubio. No, kao što smo rekli, tanka je granica između genijalnosti i gluposti.

Naime, velika većina igrača na Touru ima game plan kojeg se uglavnom striktno drži; u njih postoji jasna strateška orijentacija na temelju vlastitih mogućnosti, a onda i obrasci u igri kojim nastoje izvući najviše iz vlastitih oružja, te iskoristiti mane u suparnikovoj igri. Postoji ta struktura igre koja je zbog same prirode pomalo dosadna, koja kao da je uklesana u kamen i koja zahtijeva golemi mentalni napor; napor da je se pridržava iz poena u poen, iz meča u meč, iz tjedna u tjedan. Naravno, nije naodmet ni da posjedujute određenu dozu taktičke lucidnosti, da čitate zbivanja na terenu — prepoznati način na koji vas ovaj preko mreže pobjeđuje nije nimalo lako i u tom je smislu zabrana coachinga u muškom tenisu hvalevrijedna. Sam si zagazio u blato, sam se iz njega izvuci.

Upravo je u tom smislu Monfils uvijek kaskao te bio većim dijelom poput vas ili poput mene. Poput amatera.

Velika većina nas dolazi na teren sasvim bezglavo. Nemamo neki plan igre, ne razmišljamo previše o supanriku i igramo po vlastitom guštu, gotovo pa instinktivno. Slična je stvar i s Monfilsom i nema ničeg toliko loše u tome, sve do onog trenutka kad počinje osjećati gorčinu nakon poraza. A netko tko toliko voli tenis kao što ga on voli, netko tko pokazuje takvu strast i emociju na terenu, taj naprosto mora osjećati gorčinu.

Pomalo paradoksalno, Monfils je nedovoljno radio na sebi, ponajviše na profesionalnim mečevima, a izvan terena nikad nije slovio za nekoga tko je baš toliko sklon zajebanciji i onom ‘lako ćemo’. Naravno, kao posljedica toga, gomilali su se porazi od nemilosrdnih gadova u vrhu, a onda se gomilao i manjak samopouzdanja; kao posljedica toga pak, gomilali su se anksioznost i negativna emocionalna iskustva, poglavito u kritičnim trenucima tijekom mečeva, a to je onda plodno tlo i za choke.

Visoko podignuta letvica

Vjerujem da Monfilsu uistinu nije lako; kad se takvi rodite, s takvim igračkim karakteristikama, teško je ne težiti showu i atrakciji. Zapravo, u njemu je oduvijek postojao taj umjetnik i showman, netko tko je volio tražiti dramu ondje gdje je možda ne bi trebao tražiti, netko tko bi se zbog toga osjećao živim. Poglavito se to ocrtavalo u defenzivnom stilu igre kojem je pogotovo u prošlosti previše težio.

Tip udari forhend iz sredine terena i automatski se povlači dva metra iza osnovne linije, takoreći zove suparnika da ga napadne. Da ga iskuša. Da ga rastegne po cijelom terenu, samo da bi ovaj uzvratio još jače.

Možemo reći i da je Monfils vjerojatno jedan od rijetkih igrača čiji stil govori puno o tome kakav je u glavi, kakav je psihološki.

“Cijelu karijeru mi govore — moraš biti agresivniji, moraš više dolaziti na mrežu”, rekao je prije nekoliko godina, a onda ustanovio da se ne misli mijenjati zbog trenera. Stvar je opet vrlo jednostavna — biti u defenzivi je puno lakše. Agresivnija igra iziskuje i da preuzimate inicijativu, da preuzimate odgovornost. Ona znači rizik. A upravo su odgovonost, pa i rizik nešto što Monfils baš i ne voli. Oduvijek je njegova zona sigurosti bila daleko iza osnovne linije i to je nešto gdje je odlazio u krajnost, prepuštajući ogromni komad terena i kontrolu suparnicima. Osim toga, reaktivni stil igre bio je glavnim uzrokom što se Monfils toliko često ozljeđuje; takvo brutalno raubanje, proklizavanje i na hardu, taj golemi fizički napor jednostavno je došao na naplatu i u tom pogledu.

Pa opet, koliko god mu sad pronalazili mane, čini nam se da se zanemaruje nešto prilično očigledno.

“Igrao sam French Open 12 puta”, rekao je jednom za mjesto gdje je dohvatio jedno polufinale i tri četvrtfinala — triput je ispadao od Federera, jednom od Andyja Murraya. “Devet puta Rafa je taj koji osvaja. Federer je upravo osvojio svoj 19. Slam. Oni su legende. Ljudi katkad ne vole čuti istinu. A istina je da su ti ljudi bili jednostavno bolji od mene.”

I to je to. I ne radi se o tome da je Monfils izvijesio bijelu zastavu i pokunjio se poput kakvog manje vrijednog psa. Jednostavno, ljudi zaboravljaju koliko je letvica visoko podignuta — doslovno gledamo trojicu tipova kakvi će se pitajboga kad opet pojaviti na sceni. Trojicu čiji su živci hladni i mrtvi poput čelika, koji katkad djeluju kao da ih ni nemaju, koji su veliku većinu ostalih učinili svojim podanicima. Trojicu tipova koji emitiraju jednoumlje kakvo normalni ljudski um teško može shvatiti.

Konačno skinuo masku

Naravno, na taj način i nastaje plodno tlo da se manje-više većinu ostalih naziva pizdama i chokerima koji nisu ostvarili svoj potencijal, dok su oni zapravo standard; standard koji je uvijek prevladavao i uvijek će prevladavati. To su tenisači s ljudskim licima.

Da je tome uistinu tako, uvjerili smo se po tko zna koji put u onom polufinalu Dubaija, posljednjem turniru prije izbijanja pandemije koronavirusa. Monfils je imao tri vezane meč lopte kad ga je dohvatio choke; svatko tko je mrvu pozornije gledao taj meč, mogao je primijetiti da Novak Đoković nije odigrao tri spektakularna poena. Bila je dovoljna samo činjenica da je preko puta mreže on, monstrum koji ga je savladao u svih prethodnih 16 mečeva…

Bez obzira na taj poraz koji je u pamćenju ostavio ožiljak koji nikad ne zarasta, Monfils već neko vrijeme emitira drugačiju energiju, što je valjda posljedica toga što je ostario, ali i toga što se zasitio tog osjećaja gorčine poraza.

“San je osvojiti Slam i dosegnuti Top 5, makar na jedan tjedan. Jako puno igrača je talentirano, ali se muči baš poput mene”, rekao je nakon što je osvojio Rotterdam, drugi turnir u nizu, što mu nikada u karijeri nije uspjelo.

I nije uopće toliko bitno hoće li u tome uspjeti. Bitno je to da je La Monf konačno skinuo masku. Masku koja je dobrim dijelom bila obrambeni mehanizam nekoga tko je shvaćao kakvo je mračno mjesto potraga za samoostvarenjem u ovoj eri.

Ne propusti top članke