Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Moral, Hopp i idioti

U čemu je suština navijačkih prosvjeda u Bundesligi koji se tiču Hoffenheimova gazde?

Zadnja izmjena: 5. ožujka 2020.

Moral je po definiciji oblik društvene svijesti koji se manifestira kao skup nepisanih pravila, običaja, navika i normi koji su prihvaćeni u životu neke zajednice. Ta pravila određuju kako se ljudi koji pripadaju toj zajednici trebaju ponašati i što je društveno prihvatljivo. Moral, dakle, ne mora nužno biti i pravedan, on samo oslikava temeljne vrijednosti zajednice po kojoj je ona spremna živjeti.

Upravo zato što moral nije univerzalna pravda i razlika između dobra i zla, on se razlikuje od kulture do kulture. Ono što je moralno u Saudijskoj Arabiji ne mora biti moralno u Japanu ili ono što se smatra moralnim u Švedskoj ne mora biti dio društvenog ugovora u Argentini. Različite zajednice imaju različite vrijednosti i sasvim različite prioritete.

Baš zato je teško očekivati da Hrvat shvati zašto prosječni njemački navijač ima problem s Dietmarom Hoppom i njegovim Hoffenheimom, te s Dietrichom Mateschitzom i njegovim RB Leipzigom.

Naš manifest je: Snađi se! Upravo je zato Hrvatska danas država milijuna tranzicijskih gubitnika. Naša svakodnevica su ljudi na rubu života, roditelji bez nade koji napuštaju zemlju, starci koji su cijeli život radili da bi životarili, branitelji koji su riskirali sve i dobili ništa. Te ljude možete vidjeti kraj sebe. Međutim, postoji i par stotina onih koji su postali tranzicijski pobjednici. Dok su ljudi ginuli i dok je veći dio zemlje trpio izravne posljedice rata koji je trajao, gologuzi hohštapleri su postajali uspješni poduzetnici, bogati i utjecajni pripadnici elite. Profiteri koji su bili mulj društva postali su dio elite i to je nekako postalo općedruštveno prihvaćeno jer su se ljudi — snašli.

Zamijenite Hoppovo ime Mamićevim, Bandićevim, Vidoševićevim ili Sanaderovim i dobili ste nešto što ste već dovoljno puta čuli jer to je tipični hrvatski narativ

Nismo mi loši ili nemoralni ljudi, dapače. Skupit ćemo milijune kuna za operaciju djetetu kad god to zatreba jer međuljudski odnosi su i dalje vrlo jaki, a socijalna kohezija u društvu je vrlo visoka. Stopa zločina je generalno vrlo niska, ponašamo se prosocijalno, visoka je stopa empatije i puno ljudi kao svoju profesiju odabire pomagačka zanimanja, a kod Hrvata je Genovese efekt (paradoks koji se ogleda u tome kako je, što je više promatrača, manja šansa da će pomoći žrtvi ili osobi u problemu) po nekim istraživanjima osjetno niži od prosjeka Europske Unije.

Međutim, u nekim stvarima smo svoju perspektivu sustava vrijednosti pomakli u granice perverzno iskrivljenog shvaćanja onoga što je dopušteno u snalaženju.

Čemu Regel 50+1?

Izravna posljedica toga je da Hrvatska danas ima bivšeg premijera koji je osuđen ili kojem se sudi za nekoliko afera. Hrvatska danas ima apsolutnog šefa nogometa koji je izvan zemlje jer bježi od zatvora na koji je osuđen zbog kriminala u nogometu, ali još i dan-danas upravlja klubom i Savezom, što njegovi najbliži suradnici svakom prilikom ponosno ističu. Hrvatska Vlada danas ima nekoliko ministara koji su bili prisiljeni podnijeti ostavke zbog korupcije, afera ili čistog bezobrazluka. U Hrvatskoj danas možete u prometu ubiti četvero ljudi i nećete u zatvor niti jedan dan, a tu i tamo će se naći neka sutkinja koja će vas i osloboditi krivnje. U Hrvatskoj odlučuju oni gologuzi hohštapleri koji su preko noći postali elita i čiji ugled i autoritet ne dovodimo u pitanje, iako je svima jasno kako su došli do svoje moći i pozicija.

Sve to je nekako postalo normalno. Društvena nepravda je postala dio svakodnevnog života, pravila shvaćamo vrlo fluidno, a lopovluk, nemoral i rad na štetu drugoga shvaćamo kao legitimni način snalaženja i građenja uspjeha. Ne čini nas to lošim ljudima, ali koliko god bili individualno dobri, toliko nas to čini korumpiranim društvom.

Nijemci su u puno stvari hladniji i Njemačka je u stotinu međuljudskih aspekata teže mjesto za život od Hrvatske, ali Nijemci pravila shvaćaju puno ozbiljnije od nas i puno manje su voljni tolerirati one koji im se rugaju u lice kršeći ta pravila.

Upravo zato su njemački navijači toliko aktivni u prosvjedu protiv Hoppa.

Dietmar Hopp nije jedan od onih koji su do svog bogatstva i utjecaja došli na mutan način. Nakon što je završio fakultet, zaposlio se u IBM-u i već 1972. osnovao vlastitu tvrtku koja je proizvodila softverska rješenja. Danas je njegov SAP, nakon Microsofta i Oraclea, treća po veličini svjetska IT kompanija; po DAX indexu burze u Frankfurtu zauzima prvo mjesto po vrijednosti tvrtki u Njemačkoj. Za usporedbu, Volkswagen je peti, Bayer deveti, BMW 10., a Adidas drži 11. mjesto. Dakle, Hopp je iznimno pametan, bogat i uspješan čovjek. Međutim, to mu ne daje za pravo da krši pravila.

Osnova njemačkog nogometa je Regel 50+1 ili pravilo o tome da 50 posto plus 1 glas u izboru uprave ide navijačima, odnosno članovima kluba neovisno o vlasničkoj strukturi. Takvo pravilo postoji iz dvaju razloga.

Prvo, potiče socijalnu vrijednost nogometa jer povezuje klubove s lokalnom zajednicom. Drugo, sprječava se opasnost da privatni vlasnik uđe u klub i naglo izađe iz njega te ga tako financijski upropasti, zbog čega je baš njemački nogomet bio model prema kojem je UEFA sastavila svoj Financijski fair play. Pravilo je doneseno kao garancija da će nogomet usprkos konzumerizmu ostati izvorna zabava lokalne zajednice i otvoreno okruženje dostupno svima, a ne samo onima koji imaju dovoljno novca. Rezultat tog pravila je Bundesliga kakvu imamo danas. Tribine su konstantno pune i atmosfera je daleko najbolja od svih liga Petice, klubovi nemaju ozbiljnih financijskih teškoća.

Pitanje principa

Pravila, baš kao i moral, ne moraju nužno biti i pravedna, ali tu su u funkciji očuvanja reda po vrijednostima zajednice koja ih je postavila.

Pravila onemogućuju Hoppu da postane Hoffenheimov vlasnik. Možda nije baš svakome pravedno da čovjek sa svojim novcem ne može raditi što želi, ali Regel 50+1 dopušta samo povijesne iznimke poput Wolfsburga i Bayer Leverkusena, koji su i u trenutku kad je pravilo usvojeno bili u vlasništvu tvornica VW-a, odnosno Bayera.

RB Leipzig nije prekršio nijedno pravilo. RB u imenu ne znači Red Bull nego RasenBallsport, koliko god to besmisleno zvučalo (doslovno: sport koji se igra loptom na travi), a i Regel 50+1 se poštuje. Dok Borussia Dortmund ima 140.000 članova, a Bayern 270.000, a godišnje članarine se, ovisno o vrsti članstva, kreću između 30 i 70 eura, RB Leipzig ima članarinu od 1.000 eura i samo osam (!) članova, mahom članova obitelji Mateschitz i njenih najbližih suradnika. Ako imate 1.000 eura viška i odlučite se učlaniti u RB Leipzig, posebni odbor ima pravo odbaciti prijavu bez ikakvog objašnjenja.

Međutim, nitko ne voli da ga se čini budalom i u Njemačkoj malo drugačije gledaju na one koji se ‘snađu’ nego kod nas. Ondje oni nisu pametni i sposobni, nego su šupci koje javnost neće podržati. Hopp je odlučio iskriviti pravila te suprotno svakoj tradiciji i moralu njemačkog nogometa pokušati preuzeti vlasništvo nad Hoffenheimom.

U suštini, radi se o principima. Jednako kao što Mateschitz upravlja Leipzigom, Hoffenheim u praksi ionako vodi upravo Hopp i on je taj koji donosi ključne odluke i imenuje ključne ljude, a skupština kluba ionako potvrđuje njegove odluke. To što će on postati vlasnik neće ništa konkretno promijeniti u načinu funkcioniranja kluba. No, Hopp se želi upisati u povijest i zato je odlučio pokušati iskriviti pravila te suprotno tradiciji i moralu njemačkog nogometa preuzeti vlasništvo nad klubom. Sa svojih 79 godina, on ima svoje motive, a navijači — i to ne samo Hoffenheimovi navijači, nego praktično cijela Bundesliga – žele se držati utvrđenih principa i ne žele dopustiti da se pravila zaobilaze zato jer netko ima višak love i višak vremena. Upravo zato su oštri prosvjedi navijača.

Međutim, Hopp je iznimno pametan čovjek koji zna kako odigrati svoje karte.

Još 2007. je Hopp prijavio Christiana Heidela etičkom povjerenstvu DFB-a. Čovjek koji je ‘izmislioJürgena Kloppa i Thomasa Tuchela tada je radio u Mainzu i javno je kritizirao Hoffenheim te način na koji Hopp savija pravila i prilagođava situaciju izvan moralnih odrednica njemačkog nogometa. Hopp je reagirao i prijavio Heidela za rasizam, iako ga ovaj nije vrijeđao, nego samo kritizirao. Prijava je odbačena, ali s vremenom je taj narativ postao dominantan: Hopp je kritiku predstavljao kao rasizam i to se ‘primilo’.

Dvostruki kriteriji

Upravo zato je sudac prekinuo utakmicu kad su Bayernovi navijači na transparentu Hoppa nazvali “kurvinim sinom”. To je — u očima Saveza, zbog načina na koji to sam Hopp interpretira već 13 godina dok je razvijao utjecaj unutar tog istog tijela — protumačeno kao rasizam i utakmica je zaustavljena. Istovremeno, kad je Herthin nogometaš Jordan Torunarigha bio rasistički vrijeđan, sudac nije odlučio zaustaviti utakmicu, a DFB je novčano kaznio Herthu nakon što je njena U-16 ekipa napustila utakmicu protiv VfB Auerbacha pri vodstvu nakon ponovljenih rasističkih ispada prema igraču.

Dakle, DFB-ova praksa pokazuje kako rasizam nije razlog za zaustavljanje utakmice. Osim ako se ne vrijeđa milijardera s jakim vezama u Savezu.

Uostalom, kada je Vice, inspiriran slučajem u kojem je Portov napadač Moussa Marega napustio teren nakon rasističkog ispada navijača, kontaktirao Hoffenheim i pitao što bi klub napravio kad bi navijači rasistički vrijeđali igrača, dobio je odgovor da sve ovisi o situaciji. S druge strane, Bayern je bio jedan od četiriju klubova koji uopće nisu odgovorili na upit.

Nemojmo biti naivni, novac svugdje otvara posebne kriterije. Hoffenheim je puno osjetljiviji kad se vrijeđa gazdu; Karl-Heinz Rummenigge i Uli Hoeneß se puno više poistovjećuju s Hoppom nego s običnim navijačem na tribini, a DFB-ov predsjednik Fritz Keller bolje razumije probleme koje ima Hopp nego navijač ili igrač U-16 momčadi.

Jedna od najboljih ilustracija cijele priče je to što Bayern smatra kako je uvredljivo i apsolutno neprihvatljivo kad navijači napišu Hoppu da je kurvin sin, a istovremeno nije uvredljivo da u službenom priopćenju navijače nazovu idiotima. Ako su u Bayernu već odlučili biti dvolični, onda bi bilo u redu da se pobrinu da oba lica budu umivena. Ako je neprihvatljivo vrijeđati i ako se to smatra razlogom za prekid utakmice, zašto onda sam klub sebi dopuštao vrijeđanje ikoga u priopćenju? Ako ne žele čuti mišljenje navijača, zašto onda uzimaju novac koji im ti navijači daju?

Kad su Rolling Stones 1998. došli u Zagreb održati koncert, demolirali su sobe u hotelu Westin, partijali su, ignorirali sve dogovorene obaveze prema medijima i na pitanje kako se može tako ponašati, Mick Jagger je odgovorio kako on nema obavezu ni prema hotelu ni prema medijima, nego samo prema onima koji su platili 200 kuna za njegov koncert jer on od njih živi. Kad je koncert počeo, Jagger je pozdravio na hrvatskom, bend je odsvirao dva sata i 20 minuta i pokazao koliko ozbiljno shvaća obvezu prema onima koji su platili da ga slušaju.

Ista je stvar s nogometašima.

“Idioti” su većina

U Hrvatskoj je odnos prema publici najčešće smiješan, jer kod nas — ruku na srce — publika u globalu niti ne plaća igrače. Prodanih ulaznica je malo, marketing gotovo i ne postoji i onda je sasvim logično da igrači imaju obavezu i odanost prema Gazdi, jer on je taj od kojeg igrači žive. U tom kontekstu jasno je da je iz ove perspektive teško razumjeti ono što se događa u Njemačkoj.

“Nije mi jasno zbog čega tolika ljubomora i ljutnja suparničkih navijača“, komentirao je Andrej Kramarić situaciju u intervjuu za Sportske novosti. “Rekao bih da se o tome dogovori 50 idiota koji to žele nešto inscenirati s plakatima, cilj im je očito da pridobiju pozornost javnosti. Trebali bi mu se zahvaliti koliko je svog novca uložio. I sad se sve ovo događa zbog idiota koje ne razumiju neke stvari i liječe svoje komplekse. Mislim da smo napravili dobar protest, a sad je na njemačkim vlastima kako će riješiti da se to ne ponavlja. Očito da novčane kazne i zabrane dolaska na stadion nisu dovoljne. Svi su svjesni koliko je dobrih stvari napravio. To što neki ne shvaćaju njegovu veličinu, to je njihov problem.“

Zamijenite Hoppovo ime onim Zdravka Mamića, Milana Bandića, Nadana Vidoševića ili Ive Sanadera i dobili ste nešto što ste već dovoljno puta čuli jer to je tipični hrvatski narativ.

“Idiota” je u Njemačkoj ipak nešto više od 50 jer ondje su standardi ponašanja nešto drugačiji i na poštivanje pravila i snalaženje se gleda nešto drugačije. Čak velika većina navijača u Njemačkoj smatra kako treba zadržati Regel 50+1 u punom obujmu, te kako Hoffenheim i Leipzig nisu poželjne iznimke jer ozbiljno narušavaju tradiciju njemačkog nogometa. Ti “idioti“ su većina, bez obzira što je Hopp iskoristio svoj utjecaj i što je DFB stao na njegovu stranu.

Bayernovi navijači se bune zbog toga što su njihovi rivali koji podržavaju Borussiju Dortmund dobili dvije godine zabrane dolaska na gostovanje kod Hoffenheima — ne zbog toga što su oni takvom odlukom na gubitku, nego zbog toga što to nije moralno i zbog toga što nije u skladu s vrijednostima njemačkog nogometa. Princip kolektivne krivnje i izbacivanja navijača sa stadiona naprosto nije nešto što u Njemačkoj može proći bez reakcije. Osim Bayernovih, prosvjedovali su navijači Mainza, Kölna, Borussije Mönchengladbach, a utakmica između Union Berlina i Wolfsburga je zaustavljena jer su Unionovi navijači razvili transparente na kojima su kritizirali DFB. Kritizirali, a ne vrijeđali. DFB, a ne Hoppa.

Dakle, DFB i uprava Bundeslige spremni su po svaku cijenu stati na kraj prosvjedima protiv Hoppa, čak i kad ti prosvjedi spadaju u sferu slobode govora bez vrijeđanja bilo koga. To je ozbiljan problem jer se kosi sa svime onime na čemu je izgrađen njemački nogomet i njemačko društvo općenito. Na kraju krajeva, pitanje je i ekonomije jer Bundesliga je proizvod na kojem se zarađuje najviše novca, a upravo su navijači ti koji proizvode novac. Dakle, oni prema kojima su se svi dužni ponašati onako kako se ponašaju Stonesi prema ljudima na svojim koncertima. Postoji odgovornost prema njima i mora se barem čuti mišljenje tih navijača kad je već očito da neće biti uvaženo.

U Njemačkoj nije društveno prihvatljivo zaobilaziti pravila, koliko god imao novca. To često čak može i proći zakonski nekažnjeno, jer novac je svugdje moćan alat, ali ne možeš očekivati da će obični ljudi to prihvatiti. Naprosto zato jer su puno manje voljni tolerirati one koji im se rugaju u lice kršeći pravila nego što smo to mi u Hrvatskoj.

Ne propusti top članke