Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Morata: Na ledu

Što nosi budućnost za Chelseajeva mentalno krhkog napadača?

Zadnja izmjena: 30. prosinca 2018. Profimedia

S onom svojom stasitom pojavom i tim čistim licem koje izgleda gotovo kao nacrtano, kao i s tom svojom nageliranom crnom kosom, Álvaro Morata više se čini kao nekakav lik — da ne kažem poželjni mladić — iz sapunica. Zamišljam ga kao Álvara koji čisti bazen i zalijeva vrt neke vile u elitnom dijelu Madrida. I, naravno, u ljubavnom je klinču sa zgodnom suprugom vlasnika te vile…

Uglavnom, tog mladića mogu zamisliti kako nogometnu loptu šuta jedino nekako slučajno na travi koju je uokolo te vile baš on fino podšišao. Sigurno ga ne mogu zamisliti u dresovima Real Madrida, Juventusa ili Chelseaja. I nikako ne mogu shvatiti zašto takva šeprtlja poput njega uopće dobiva priliku promašivati prilike; nikako ne mogu probaviti kako je taj dugonogi i krakati konj profesionalni nogometaš.

Ali, daj, stanimo i razmislimo na tren. Zapravo, ajmo učiniti ono što ovaj 26-godišnji napadač čini gotovo svaki put kad uđe u veliku priliku. Onda kada vrijeme počne sporije teći, a po glavi mu se u tom zapravo djeliću sekunde izvrti mali milijun scenarija — naravno, u niti jednom od njih Álvaro ne zabija pogodak. I to je problem. Veliki.

“Jedan ili dva centimetra odlučuju o tome hoćete li uspjeti ili biti uništeni”

Kada je na ljeto 2014. godine u transferu vrijednom 20 milijuna eura Morata potpisao za Juventus bio sam baš ovako sprdalački raspoložen. Kao što se da primijetiti, nije da sam baratao nekim pretjerano dobrim argumentima zašto se takvo što ne bi trebalo dogoditi. Ne znam, taj krakonja mi se doimao kao jedan od mnoštva tipova iz Realove La Fábrice — nešto à la Borja Mayoral – koji ne mogu zaigrati na elitnoj razini, pa slijedom toga niti za dragi mi Juventus. Ali kako sam podcijenio Moratu, tako sam podcijenio i crnu i bijelu magiju koja je stanovala u Torinu.

I nije Španjolac te prve sezone u Juventusu zabio neki očaravajuće visoki broj pogodaka. Zabio je, međutim, nekoliko onih prijelomnih iliti ključnih. U nokaut fazi Lige prvaka zabijao je u pet od sedam utakmica, pa i u onom finalu, kada je u Berlinu Stara Dama pokleknula pred Barcelonom. Posebno mi je neugodno bilo kada je u polufinalu riješio svoj Real, a u jedinim dvjema utakmicama u kojima nije zabio — bili su to četvrtfinalni susreti protiv Monaca — jednom to nije učinio niti sam Juventus, dok je u drugoj asistirao za jedini pogodak na utakmici. I to je bilo to. Bilo je to dovoljno da na sebe preuzme teret očekivanja te da se obgrli pritiskom koji će ga naposljetku možda i ugušiti.

“Na ulici mi svašta govore”

Samo nekoliko mjeseci kasnije Álvaro će uskočiti u taj mod šeprtlje koji bolje kosi travu nego što igra nogomet na njoj; utonut će u svoju prvu golgetersku krizu koju će jedva razmrsiti nakon gotovo četiri mjeseca.  I kada je odradio jedan od najgorih treninga u svojoj karijeri, Španjolac je pukao i slomio se. Sav nikakav došao je na ruke klupskom fizioterapeutu, koji je pomislio kako je nekakva fizička bol uzrok toga što se nije mogao sastati s loptom. Álvara je, međutim, boljelo u glavi. Bio je tužan, priznao mu je, a potom se pred njim i pred Gianluigijem Buffonom rasplakao.

“Gigi me potom odveo sa strane i rekao mi da trebam plakati u svoja četiri zida”, prepričao je jednom Morata. “Rekao mi je još da bi me osobe koje mi žele loše htjele vidjeti kako plačem, a da bi oni koji mi žele dobro bili tužni.”

I možda nije bilo slučajno to što mu je baš Gigi rekao kako valja plakati u svoja četiri zida. Jer i on je bio taj tip, tip koji je svojevremeno bolovao od depresije. Morata takvo što nikada nije eksplicitno priznao, ali iščitavajući kako se otvoreno obraća novinarima kao da su psiholozi, ne bih se kladio da ne prolazi kroz paklene trenutke, trenutke u kojima želi iskočiti iz vlastite kože.

“Imao sam mentalnu blokadu i ni s kime nisam htio razgovarati”, izjavio je u kolovozu ove godine, tada pomalo ekstatično sretan jer je njegova žena Alice bila rodila blizance. “Nikoga nisam htio slušati i htio sam samo biti doma”, nastavio je. “Vjerojatno se nije radilo o depresiji, ali je nešto slično tomu”, zaključio je oprezno.

Referirao se tada Španjolac zapravo na svoju drugu golgetersku krizu — onu iz Chelseaja, kad je prošle sezone nakon 10 prvenstvenih pogodaka do Boxing Daya u nastavku prvenstva upisao još jedan jedini. Sezonu je okončao kao četvrti u rubrici promašenih velikih prilika, upropastivši njih 17. Više su promašivali Harry Kane i Mohamed Salah, ali oni su, dakako, puno više takvih i realizirali.

“Kad sam na početku sezone zabijao, svi su me voljeli”, podsjećao je ogorčeno kako je u prvih šest kola postigao šest pogodaka. “A sad mi na ulici ljudi svašta govore, iako ne znaju kroz što sam sve prolazio.”

“Glava je najvažnija stvar”

Kroz što je sve prolazio za vrijeme te prve suše u Juventusu?

Španjolac je pomalo konfuzno pojašnjavao kako ga je dohvatilo svašta pomalo, ali i da je dobivao manju minutažu jer je bio na uzici Kraljevskog kluba, koji je mogao aktivirati klauzulu o povratnom otkupu od 30 milijuna eura. No, bilo je iz tih njegovih riječi kristalno jasno kako se radi o izuzetno emotivnom tipu, ali i o tipu koji o nogometašima promišlja kao o prilično nevažnim figurama u cijeloj industriji.

“Mi smo više kao nekakve rock zvijezde”, pričao je nekako sramežljivo, a onda opet progovorio o tom pritisku koji napadača može dovesti do ludila. “Život ti se može promijeniti u trenutku, ovisno o tome hoće li lopta ući u gol ili neće.”

Taj je pritisak postao ponešto blaži baš kad je Real aktivirao tu klauzulu te kad je uglavnom prilično dobro nastupao iz drugog plana, vječno čekajući svoju priliku iza Cristiana Ronalda, Garetha Balea i Karima Benzeme. U 26 ligaških nastupa zabio je 15 pogodaka i kada je za 66 milijuna eura u ljeto 2017. sletio u Chelsea, došlo je vrijeme da sav taj silni novac opravda.

Već smo vidjeli kako je u početku bilo naznaka da neće završiti kao flop, kao Fernando Torres, prije njega najskuplje pojačanje u povijesti Bluesa. Ali Morata je nakon tog prošlogodišnjeg Boxing Daya ispario kao Djed Božićnjak nakon Božića. U siječnju ove godine u automobilskoj nesreći poginuo mu je dobar prijatelj, ali u svojim javnim nastupima pričao je ponajprije o oštroj i iznenadnoj boli u leđima, čiji uzrok nisu mogli otkriti ni engleski ni njemački liječnici. Da, baš je puno pričao o toj misterioznoj ozljedi, a potom bi se uvijek vraćao na tu svoju glavu.

“U nogometu je fizička sprema vrlo važna, ali glava je najvažnija stvar”, ponavljao je takvo što kao mantru, a zatim bi opet progovorio o kompleksu koji nezaustavljivo raste u toj njegovoj glavi. “Kada vidim te promašene prilike, jednostavno ne mogu vjerovati — kako sam to mogao promašiti?”, pitao se. “Jedan ili dva centimetra odlučuju o tome hoćete li uspjeti ili biti uništeni”, zaustio je pomalo apokaliptično.

“Zabijati, zabijati i još zabijati”

Početkom kolovoza ove godine Morata je u prijateljskoj utakmici protiv Arsenala promašio penal, a prije toga i jednu od velikih prilika. Već sam tada posumnjao kako polako, ali sigurno ulazi u svoj šeprtljasti mod. Izgovarao se tada kako je nekoliko noći prije utakmice probdio s Alice koja je tada upravo bila rodila blizance, a pomalo je naivno pomislio kako bi mu oni mogli dati dodatnu snagu te kako će početi “zabijati, zabijati i još zabijati!”. Zbog njih je čak promijenio broj na dresu iz 9 u 29, a možda zato i da skine dio tereta koji sa sobom nosi devetka. Tu je poziciju pak u posljednje vrijeme sve češće počeo igrati Eden Hazard te se čini da Maurizio Sarri polako otpisuje Španjolca.

“Teško je”, progovorio je Sarri koji je bio strpljiv koliko je to bilo moguće, ali Morata je dosad zabio pet prvenstvenih pogodaka. Promašio je i one velike prilike, njih 10, čime ponovno drži visoko četvrto mjesto u toj rubrici. “Trenirao sam već jednog fantastičnog igrača koji je bio mentalno krhak”, nastavio je Talijan, misleći na Milanovu nesuđenu zvijezdu Riccarda Saponaru. “Ma, ako nakon gola on želi plakati, nadam se da će plakati sve češće!”, pokušao je sve nekako okrenuti na šalu.

No, Morati baš i nije bilo do šale, pa je prošlog mjeseca priznao da redovito razgovara s psihologom.

“U početku mi je bilo neugodno pričati s njim o svojim problemima”, progovorio je o toj tabu temi u svijetu nogometa. Potom je onako brže-bolje istaknuo da je konačno sretan te da igra bez pritiska. Ali ne znam, nekako mi se čini da će za takvo što trebati više vremena, a u Londonu tog vremena više baš i nema. I možda mu je zapravo najbolje da se makne od te londonske vreve i buke. Možda mu je najbolje da si da malo vremena, da malo stane i razmisli. Da ode u neku nogometnu okolinu u kojoj će prihvatiti samog sebe, gdje će prihvatiti to da i on smije griješiti. Baš kao što je razmišljao učiniti ljetos.

I možda će si baš na taj način pružiti priliku koju ne može promašiti.

Ne propusti top članke