Pitate li Gerarda Morena, ove nogometne reforme sada slobodno mogu uključiti i pravilo da napadači u igri smiju provesti tek sat vremena. Na utakmici protiv Granade ovog vikenda Villarrealov je napadač pomaknuo vlastite granice kada je u svega 63 minute na terenu uputio pet udaraca u okvir, od kojih je jedan odsjeo na gredi, a čak tri u suparničkoj mreži. Zapravo, više se ne zna što je teže; Morenu ne zabiti gol na utakmici ili pronaći podatak kada posljednji put nije sudjelovao u akciji za Villarrealov pogodak, bilo da asistira ili da sam zabije.
U 2021. se to, primjerice, dogodilo svega dvaput; jednom protiv Tenerifea u kupu sredinom siječnja i drugi put krajem veljače, u porazu 0:2 od Atlético Madrida. U preostalim utakmicama za Villarreal i španjolsku reprezentaciju, a pričamo o njih 14 ove kalendarske godine, Moreno je zabio 15 golova i asistirao čak šest puta, što ga je poguralo na diobu drugog mjesta strijelaca u La Ligi s četiri gola iza Lionela Messija. I ne samo to, već su revni kroničari zabilježili još jedan sumanuti podatak, onaj da je Moreno u karijeri barem dvaput zaigrao protiv 62 momčadi i da je pritom zabio barem jedan gol protiv njih 59.
Moreno to zna i vodi računa o tome, koliko god skroman tip bio.
Kada je ovog vikenda na taj popis dodao i Granadu, zahvalio se “svim svojim ljudima”, obitelji, klubu i “svima koji ga podržavaju”. Na licu obično uzgaja ono što nazivamo ‘kozjom bradicom’, ali je sada izjavu davao svježe obrijan, kao da se uslijed ovog sjajnog niza osjeća dovoljno samouvjerenim da ogoli ožiljak koji nosi na bradi, nevelik ali opet jasno vidljiv. On je ujedno i malo svjedočanstvo o njegovu karakteru; zaradio ga je još kao klinac, kada je igrajući na ulici pojurio svom silom na jednu ‘ničiju’, izgubljenu loptu pred suparničkim golom. Gol je uistinu i zabio, ali je tu svoju požrtvovnost platio tako što je tresnuo bradom o vratnicu i završio na šivanju.
Otkrio je da postoji život izvan šesnaesterca te pogled širi od okvira suparničkog gola i nije se samo mogao vratiti na stare postavke, niti je to želio
Ta zahvala klubu nakon još jedne sjajne partije je kurtoazna, ali je klub realno taj koji može slobodno zahvaliti nekome ili nečemu što su ispravili vlastitu pogrešku, barem kada je u pitanju Moreno.
U Villarreal je stigao još 2010. iz niželigaša Badalone, nakon neuspješnog perioda provedenog u Espanyolovoj akademiji. Ispast će kasnije da je Moreno dvaput tjerao prvoligaške klubove da se pospu pepelom kada je on u pitanju, jer je u profesionalnoj karijeri nastupao za samo tri kluba, od čega je jedan Mallorca u kojoj je proveo jednu sezonu na posudbi. U preostala dva, Espanyol i Villarreal, vraćao se da bi dokazao svoju vrijednost koju ovi prvi put nisu notirali, velikim dijelom i jer je on sam još nije bio svjestan.
Naglo otvaranje mozga
Prvu pravu prigodu je dobio kao član Villarrealove druge momčadi, u koju se probio nakon što je za Villarreal C zabio nevjerojatna 34 gola u 39 utakmica. Nastavio je s dobrom golgeterskom formom i na toj stepenici više, u periodu iz kojeg u klubu pamte anegdotu uoči susreta s Barceloninom rezervnom ekipom. Bila je to jako bitna utakmica za Morena i momčad, a on je odlučio da želi pozvati obitelj i sve prijatelje na nju. Međutim, interes je bio značajan, a Moreno sam preskroman, pa je, umjesto da pita ljude u klubu, naprosto otišao s djevojkom u red za prodaju ulaznica u kojem je proveo dva sata čekajući, sve dok ga netko od prodavača nije prepoznao i doveo nadređene. Otišao je tek kada su mu garantirali da će svi ‘njegovi’ imati svoje mjesto na tribinama.
Marcelino mu je povjerio i debi u prvoj momčadi nakon sezone dokazivanja u Mallorci, u kojoj je — zajedno s mladim Marcom Asensiom i također posuđenim Thomasom Parteyjem — izravno sudjelovao u 19 golova te sezone, ali dugoročno na El Madrigalu nije mogao pronaći stalno mjesto. Trener Marcelino je preferirao iskusnija imena poput Ikechukwua Uchea i Giovanija dos Santosa, koji su, uostalom, više i odgovarali eksplozivnijem, tranzicijskom stilu igre u tom razdobolju. Moreno je želio igrati, a poziv mu je uputio ‘njegov’ Espanyol, koji ga je doveo za svega milijun i pol eura, ali uz klauzulu koja Villarrealu omogućava zadržavanje polovine vlasničkog udjela.
Za Morena je spasonosni detalj bio dolazak Quiquea Sáncheza Floresa na Espanyolovu klupu nakon turbulentnog perioda u kojem je klub smijenio dvojicu trenera u šest mjeseci. Moreno je dotad viđen kao klasična devetka, igrač vrlo dobre realizacije ali podosta ograničenog radijusa kretanja. Nije to bilo njegovom voljom, već ga je naprosto pratila takva percepcija. Flores je sa sobom donio i drastičnije promjene u pogledu stila igre, u kojem je Moreno bio zadužen za pokrivanje sekundarnih pozicija u napadu.
“Imao sam osjećaj kao da mi se mozak naglo otvorio”, izjavio je Moreno u intervjuu za časopis Panenka. “Bilo mi je ugodnije igrati i počeo sam raditi stvari koje nikad nisam radio na terenu, otkrivao sam dijelove terena u kojima te braniči nisu tako lako ispraćali, a što sam više imao dodira s loptom, više sam i uživao”.
Uživao je i Flores, ali i Espanyol. S Pablom Piattijem i Leom Baptistãom u napadu, Moreno je te sezone postao ne samo najbolji klupski golgeter nakon legendarnog Raúla Tamuda, već i ključna spona u igri, čovjek koji svojim kretanjima i spuštanjem otvara prostor za ostale suigrače. Bio je to njegov novi početak, nadogradnja na okvir koji ga jest činio talentiranim napadačem, ali i onim iz kojeg je tek trebalo izvući ono najbolje.
Podizanje letvice
Villarrealu je sada Moreno ponovno trebao i u klubu su se nadali se da ondje može ponoviti ono što je doživio s Espanyolom, s tim da je Žuta podmornica poznata po tome da dobrano važe iznose koje će dati za igrača, a posebno ako je već jednom bio otpisan. Tih 20 milijuna eura, koliko je iznosilo pola Morenove otkupne klauzule uslijed 50 posto prava koje je Villareal i dalje držao, predstavljalo je rizik, a taj je teret inicijalno najviše utjecao na samog Morena.
Opet je bio izgubljen i opet se mučio u rudimentarnoj, jednodimenzionalnoj ulozi. U Espanyolu je otkrio da postoji život izvan šesnaesterca te pogled širi od okvira suparničkog gola i nije se samo mogao vratiti na stare postavke, niti je to želio.
“Patili smo”, iskreno je priznao muke koje su mu vratile neke stare dvojbe. “Platili su 20 milja za mene i stvari nisu išle po planu, a tada ne igraš sa jednakom količinom slobode i sigurnosti”.
U nogometu je dobro to što je nekad i trenutak dovoljan da ispravi pogrešku i ‘oslobodi’ igrača. Za Morena je taj trenutak došao kada je, nakon tri gola u pet zadnjih kola na proljeće 2019., s Villarrealom stigao na Santiago Bernabéu, gdje je Real Madridu uvalio gol i asistirao za još jedan Jaumeu Costi. Nije to pritom bio njegov prvi gol Realu, dapače; u plavo-bijelom dijelu Barcelone mnogi se sjećaju one golčine koju je zašiljio Madriđanima za pobjedu u posljednjim sekundama. Iako ovaj put njegov gol i asistencija nisu pomogli Villarrealu da se spasi poraza, Moreno je ponovno osjetio onaj ‘klik’ u glavi. Bio je to trenutak njegova novog oslobođenja i vraćanja osjećaja slobode na terenu.
Prošle sezone ga ni pandemija koronavirusa nije mogla izbaciti iz forme, i osim što je u ‘produženoj’ sezoni sa 18 postignutih golova završio kao najbolji Španjolac-golgeter u La Ligi, Moreno je lani s 27 godina dobio i svoj prvi poziv za španjolsku reprezentaciju. No što je najfascinantije u njegovoj priči, ta njegova evolucija nije ni tada dosegnula svoj maksimum.
Uostalom, nije Moreno nikad bio baš onaj klasični late bloomer, barem ne u onom smislu koji obično veženo uz taj pojam. Gerard je od probijanja u Villarrealovu prvu momčad 2014. u samo jednoj sezoni zabio manje od 10 golova, a u tri sezone uoči ove aktualne zabio je redom 19, 13 i 20 u svim natjecanjima. Stvar je u tome da je dugo čekao na okolnosti u kojima će pokazati svoj puni potencijal; kada je Flores stigao u Espanyol i pokazao mu novi način igranja nogometa, bilo mu je već navršenih 26, a sada je, pod Unaijem Emeryjem, na pragu sutrašnjeg 29. rođendana, još podignuo letvicu svojih igara i sada definitivno u svakom smislu igra nogomet života.
Ključ uspjeha za Dinamo
Vidljivo je koliko Emeryjev stil igre odgovara onoj definiciji koju je Moreno davao Panenki kada je objašnjavao koliko uživa dok ima posjed, a baš je posjed ono što Villarreal pod Emeryjem voli. Tu Moreno dobiva prostora birati mjesto u onim zonama koje je ‘otkrio’ pod Floresom, samo što mu sada ne predstavlja problem ni kada ga braniči prate, jer je savršeno sposoban primiti loptu s igračem na leđima u uskom prostoru i svejedno odabrati odličnu opciju — bilo za odigravanje pasa prema suigračima, uglavnom Carlosu Bacci ili Pacu Alcáceru, ili za samostalni juriš na protivnički gol. U tom smislu se profilirao kao jedan od najzanimljivijih napadača na elitnoj razini, koji podjednako dobro zabija i kreira prigode za suigrače.
Moreno će prekosutra prvi put u svojoj karijeri zaigrati protiv Dinama. Šteta je što nije izgledno da će se s druge strane na terenu pojaviti ozlijeđeni Bruno Petković u svom najboljem izdanju, pošto su njegova i Morenova priča u dosta elemenata slične. U oba slučaja se radi o napadačima koji su oduvijek imali svoje jasne kvalitete, ali kojima se tek u kasnijoj fazi karijere neočekivanim trenerskim odlukama omogućilo da na zadani okvir dodaju širi dijapazon igračkih odlika u sustavu koji im odgovara, a to ih je naknadno dovelo sve do mjesta u reprezentaciji.
Za Dinamo je ključ uspjeha u tome hoće li njegovi braniči moći ispratiti i zatvoriti Morena, čime bi ugušili dobar dio Villarrealovih napadačkih opcija, pogotovo kada i ako zbiju Dinamove igrače duboko ispred njihova gola. S druge strane, ako u tome Rasmus Lauritsen, Joško Gvardiol i Kévin Théophile-Catherine ne uspiju i Moreno nastavi svoj show, sa sigurnošću bi mogao reći kako je ove sezone konačno u potpunosti spoznao sebe i svoje limite.
