Najveličanstvenija sportska rivalstva ona su među bivšim prijateljima, ljudima koji su počeli ili u nekom trenutku nastupali i djelovali zajedno, a potom se razišli. U sezoni 1928. dva su talijanska motociklistička asa, Achille Varzi i Tazio Nuvolari, odlučili preći u svijet autoutrka. Osnovali su zajedničku momčad, kupili dva Bugattija… i do kraja iste sezone razišli se zauvijek. Zapravo nije posve jasno što se dogodilo među njima, ali do kraja karijere obojici će najveći cilj biti pobijediti onoga drugog. No, bez optužaba i teških riječi, uvijek su u istupima birano govorili jedan o drugom i isticali veličinu oponenta.
Godine 1930-e su bile jedno od najuzbudljivijih razdoblja u povijesti utrka, bremenite velikim vozačima. Rudolf Caracciola, možda i najbolji vozač kišnih utrka u povijesti, oduševljavao je za upravljačem Mercedes-Benza; Bernd Rosemeyer, možda i najbolji vozač bilo kakvih utrka u povijesti, isto je činio za Auto Union; Louis Chiron svako bi im malo oteo poneku veličanstvenu pobjedu; René Dreyfus je to činio nešto rjeđe, ponajviše zato što ga kao Židova nikada nisu pozvale dominantne njemačke momčadi; Guy Moll je u nekoliko odvezenih utrka pokazao raskoš talenta koju će Enzo Ferrari mnogo godina kasnije usporediti s Gillesom Villeneuveom…
Pa ipak, Nuvolari i Varzi bili su Ona Velika Priča, rivalstvo koje se pratilo i koje je dijelilo navijače u suprotne tabore.
Na utrci Mille Miglia 1930. bili su u direktnoj borbi za pobjedu, Varzi je startao ranije i mirno kontrolirao utrku. Duge ravnice uz jadransku obalu (sjetite se scena iz Amarcorda u kojima trkaći automobili prolaze kroz Rimini) bile su osvjetljene samo mjesečinom i svjetlima Varzijeva Alfa Romea, a s pučine se polako počela pomaljati i zora. Nuvolarija nije bilo nigdje u Varzijevim retrovizorima, nikakvih svjetala drugog automobila.
A tada je najednom druga crvena Alfa čarobno izronila, naizgled niotkuda, pretekla ga. Mrski protivnik mahnuo mu je, upalio svjetla i odjurio prema dominantnoj pobjedi. Desecima kilometara vozio je bez svjetala kako ga Varzi ne bi uočio, prateći stazu po putanji njegovih stražnjih svjetala i mjesečini…
Poput Prosta i Senne
Osveta je stigla u Monacu 1933. Znate onu usku gradsku stazu na kojoj nije moguće pretjecati? Njima dvojici to su očigledno zaboravili reći. U drugom je krugu Nuvolari, koji je nakon starta bio četvrti, sustigao Varzija. Tijekom sljedećih 97 krugova nikada nisu bili udaljeni više od duljine automobila, vodstvo se mijenjalo svakih nekoliko krugova. Nuvolarijev je Alfa Romeo bio brži na ravnicama, pa ga je bilo nešto teže preteći, vodio je u 66 krugova spram Varzijevih 34. No, ni Bugatti nije bio za baciti, nadoknađujući manjak boljim ponašanjem kroz zavoje — kojih se ondje, vjerujem da znate, može pronaći nekoliko.
U predzadnjem, 99. krugu, na usponu prema Casinu, obojica su u konačnom obračunu natjerali svoje motore u visoke okretaje, preko limita. Niti jedan nije popustio, bilo je to pitanje časti. Bugattijev je motor izdržao, Alfa Romeov nije. Nuvolari je završio utrku s autom u plamenu, kasnije diskvalificiran jer mu je mehaničar pomogao guranjem. Varzi je nakratko uživao u trijumfu prije nego što će mu se karijera, ali i život, raspasti u komadiće.
No, vratimo se prvo malo unatrag. Achille Varzi rodio se 1904. u obitelji bogatog pijemontskog trgovca tekstilom. Nakon lijepih uspjeha u motociklističkim utrkama vrlo se brzo pročuo i nakon prelaska na četiri kotača. Godina 1929., 1930. i 1934. bio je prvak Italije, a međunarodnu slavu mu je donijela neočekivana pobjeda na Targa Floriju 1930. ispred favoriziranog Chirona. Potkraj utrke vozio je s probušenim rezervoarom, te je njegov mehaničar u vožnji dosipao gorivo iz kante — na momente bi čitav stražnji kraj Alfa Romea bio u plamenu od onoga što bi se prosulo preko vrućeg auspuha!
Između 1929. i 1934. Varzi je barem po jednom osvojio većinu značajnih europskih utrka, a na vrhuncu je bio 1934. kada je postao prvi koji je u istoj godini pobijedio i na Targa Floriju i na Mille Miglia — to će nakon njega uspjeti još samo Clemente Biondetti (dvaput!) i Stirling Moss. Stilski je bio sušta suprotnost Nuvolariju, čovjeku koji je izmislio proklizavanje kroz zavoje i čiji je svaki krug izgledao dramatično. Varzi je bio miran, proračunat, strahovito brz, ali ne i pretjerano atraktivan, uvijek ostavljajući dostatnu sigurnosnu marginu. Današnjoj publici razumljivijim rječnikom, Nuvolari je bio poput Senne (mada u vremenu kada je takav stil još uključivao i niz spektakularnih udesa i slomljenih kosti), a Varzi poput Prosta.
Buknula je strast
Na vrhuncu snage, Achille Varzi je 1935. potpisao za ambicioznu njemačku momčad Auto Union. Iskustvo vožnje revolucionarnog bolida sa središnje iza vozača smještenim motorom nije mu najbolje leglo. Ostvario je nekoliko pobjeda, ali načelno je bio u sjeni momčadskih kolega, Hansa Stucka i nove mlade nade, koja će 1936. procvjetati u najveću svjetsku zvijezdu, Bernda Rosemeyera.
No, momčadski kolege nisu bili njegov najozbiljniji problem.
Jedan od momčadskih kolega bio je Paul Pietsch, čovjek koji će kasnije pokrenuti časopis Auto Motor und Sport i postati najmoćniji europski magnat automobilističkog izdavaštva. No, nije ni on bio Varzijev problem — to je bila Pietschova supruga Ilse. Strast je buknula odmah po upoznavanju, a postala javna tijekom VN Njemačke 1935., upamćene po ekstremno žestokom dvoboju Pietscha i Varzija na stazi, ali i neočekivanoj pobjedi Nuvolarija u performansama inferiornom Alfa Romeu. Ta je pobjeda bila toliko neočekivana da organizatori nisu imali spremnu niti talijansku himnu, sve dok im sam Nuvolari nije dao gramofonsku ploču s koje su je reproducirali.
Na kraju sezone Pietsch je bijesan otišao iz momčadi, a Ilse i Achille su uživali u romansi. Nakon što se tijekom čitave prethodne sezone mučio s povremenim upalama slijepog crijeva, Varzi ga je napokon dao izvaditi, a tijekom bolnog oporavka od operacije Ilse mu je ponudila sredstvo za ublažavanje bolova koje je i sama učestalo koristila.
Morfij.
Prvi znak da nešto nije u redu bila je VN Tunisa 1936. Na stazi na kojoj je ranije briljirao i pobjeđivao, Varzi se pojavio neobrijan, rastresen i šutljiv. Na brzom dijelu staze izletio je, a nakon niza spektakularnih okreta Auto Union se smirio naslonjen na kaktus. Nije posve izvjesno je li izlijetanje bilo posljedica pucanja ovjesa ili vozačke greške, ali nakon gotovo desetljeća nastupanja Varzi je doživio prvu nesreću u karijeri, vrlo vjerojatno s organizmom punim morfija od prethodne večeri. Pukom srećom iz nje je izašao neozlijeđen.
Uslijedile su godine lutanja i borbe protiv ovisnosti, koja je postala javno poznata. Propuštao je utrke bez najave, nastupao sve manje, a početkom 1939. zbog problematičnog ponašanja i problema s drogom ukinuta mu je trkaća licenca. Navodno po osobnoj naredbi Benita Mussolinija (Il Duce je bio vrlo involviran u automobilizam i održavao bliske odnose s talijanskim ekipama i najboljim vozačima, tako da ne bi bilo veliko iznenađenje da je taj podatak točan, ma koliko ‘osobne naredbe’ kroz povijest uglavnom treba uzimati s rezervom) Ilse je zabranjen ulazak u Italiju. Ljubavnici su se još neko vrijeme sastajali u inozemstvu, ali veza je prekinuta u ožujku 1939.
“Achille, Achille, što ti se dogodilo?”
Zna se ta je Ilse pokušala nabaviti lažnu putovnicu i doći do svog bivšeg ljubavnika, da je u narkomanskom bunilu, samo u spavaćici i bosa, lutala berlinskim ulicama, da je pokušala samoubojstvo… Navodno se kasnije izliječila i nastavila živjeti, ali nikada nisam naišao na definitivno objašnjenje i opis njenih kasnijih dana. Znam samo da je ona utjelovljenje jednog vremena, ali i razlike između nas fanova utrka i prosječnih ljudi: kada sam otkrio Internet, u njegovim vrlo ranim danima, prva slika koju sam downloadao nije bila neka pornjava, nego jedan portret ove fascinantne, velom mistike opčinjene dame.
Varzi se uspio skinuti s morfija, a 1940. i oženiti dugogodišnjom prijateljicom Normom Colombo, ali razmjerno se malo zna o njegovim ratnim godinama, osim da je dio vremena proveo po švicarskim klinikama za odvikavanje od ovisnosti. Po završetku rata, posve neočekivano, vratio se na trkaću scenu, i to ne samo u Europi. Pokušao se kvalificirati za Indy 500 te u više navrata nastupio u Južnoj Americi. Ondje je savjetima pomogao mladom Juanu Manuelu Fangiju. Zapravo je bio toliko oduševljen Argentinom da se planirao ondje nastaniti po završetku karijere.
Nastupajući uglavnom za Alfa Romeo, ostvario je nekoliko upečatljivih pobjeda i ušao u sezonu 1948. kao ponovno jedan od najcjenjenijih vozača na svijetu. Kao jedan od favorita došao je u Bremgarten na VN Švicarske. Ova je klasična staza danas zaboravljena, a tada je smatrana jednom od izazovnijih, ali i opasnijih u kalendaru — i nikada to nije tako tragično potvrđeno kao te godine.
Omobono Tenni, dvostruki europski prvak, poginuo je u moto utrci održanoj prije treninga za Veliku nagradu. Treninzi su voženi po kiši, na stazi na koju je ljetna oluja nanijela veliku količinu otpalog lišća. Po jakoj kiši Varzi je u zavoju Jordenrampe izgubio kontrolu, prejako kontrirao i izletio sa staze. Bila je to druga, a možda čak i prva prava pogreška koju je načinio u 20 godina utrkivanja.
Nekoliko puta se okrenuvši oko osi, Varzijev Alfa Romeo 158 se gotovo zaustavio prije ograde koje je dijelila stazu od šume, ali ipak je u nju udario silom dostatnom da se od tog naizgled ne preopasnog udarca prevrne. I pritom slomi vrat nesretnog vozača. Samo nekoliko sekundi potom Louis Chiron je zaustavio bolid i dotrčao do mjesta nesreće vičući “Achille, Achille, što ti se dogodilo?”.
Ali pomoći nije bilo.
“Savršen” po Enzu Ferrariju
Vodstvo Alfa Romea odmah je ponudilo Normi da se povuku s utrke u znak počasti prema njenom suprugu, ali ona je odvratila da će mu mnogo veća počast biti pobjeda momčadi za koju je vozio. Carlo Felice Trossi ispunio joj je želju, u utrci koja je odnijela i život poznatog domaćeg natjecatelja Christiana Kautza. Bio je to jedan od najtragičnijih vikenda u povijesti Velikih nagrada.
Bizarno, posljednja automobilska utrka koju je završio bila je Coppa Giorgio e Alberto Nuvolari u Mantovi, održana u znak sjećanja na dvojicu sinova njegovog najvećeg rivala, nekoliko tjedana prije smrti. Stigao je treći dok je Nuvolari, čije se zdravstveno stanje rapidno pogoršavalo i koji će umrijeti nekoliko godina potom, morao odustati.
Varzijeva je uspomena nastavila živjeti, a na neki način njegova je smrt presudno utjecala na čitav razvoj autoutrka — upravo nakon i zbog nje FIA je učinila nošenje čvrste kacige obaveznim. On je, nažalost, nije imao. U Argentini je pak pod državnom paskom osnovana trkaća momčad Scuderia Achille Varzi, koja je pružala potporu ondašnjim vozačima u pohodu na europsku trkaću scenu. Vodio ju je dugogodišnji Varzijev mehaničar Amedeo Bignami, kojeg je ‘maznuo’ — Nuvolariju!
Danas se Varzija smatra jednim od najvećih vozača u povijesti, a gotovo je nevjerojatno da takva životna priča, koja uključuje rivalstvo, preljub, strast, droge, izlječenje i smrt, u okruženju politike, rata i brzina, nije ekranizirana. Djelić razloga možda je u nekrologu sažeo Franco degli Uberti, novinar Auto Italiane, rekavši kako Varzi nije imao tifose, ali jest mnoštvo obožavatelja. Felice Nazzaro, jedan od najboljih vozača ranih utrka, primijetio je kako su atraktivnog Nuvolarija mogli obožavati svi, dok su se Varzijevom stilu ponajviše divili eksperti, oni koji su mogli razumjeti kako promišljeno i sjajno vozi.
No, možda najveću pohvalu dao mu je Enzo Ferrari. Poznato je da je Il Commendatore do kraja života tvrdio kako je Tazio Nuvolari najbolji vozač utrka ikada, ali u direktnoj usporedbi rekao je kako je u Varziju dobio vrijednog suparnika, koji ga je nadmašio u stilu, smirenom i savršenom.
Što je, ako ne i jedini puta, jedna od rijetkih prigoda da je Enzo, opisujući nekoga ili nešto, upotrijebio izraz “savršen”.
