Nakon što se vratio s odmora u Namibiji, José Mourinho je smislio originalan način kako još jednom podsjetiti cijeli svijet na svoj uspjeh.
“Ovo je moja tetovaža”, napisao je na Instagramu opisujući sliku s trofejima Lige prvaka, Europske lige i Konferencijske lige. “Radost ljudi u Rimu me navela da ju napravim. Onda sam razmišljao o nečemu posebnom, nečemu što će odati počast svim klubovima u kojima sam osvojio europska natjecanja. U isto vrijeme, želio sam jedinstvenu tetovažu. Onu koju, zasad, samo ja mogu imati.”
Mourinhov način da oda počast momčadima s kojima je osvojio trofeje je njihovo stiliziranje dodavanjem boja klubova koje je vodio, tako da je na trofej Lige prvaka stavio Interov plavo-crni pečat. Navijači Nerazzurra odužili su mu se tako da su na početku utakmice s Romom skandirali Mourinhovo ime. Mourinho nije bio na klupi. Odrađivao je suspenziju zbog izgreda na utakmici protiv Atalante i utakmicu je gledao u klupskom autobusu na parkingu ispred stadiona. Međutim, navijači ga nisu zaboravili. Gotovo 70.000 ljudi ga je pozdravilo na gostujućem terenu kao simboličan dokaz da je i on ostavio neizbrisiv pečat na Interu, baš kao što su neizbrisive Interove boje koje Mourinho nosi na svom desnom ramenu.
Zbog toga je Italija pravo okruženje za Joséa Mourinha.
Nigdje drugdje ne bi dobio satisfakciju da mu suparnički navijači skandiraju ime i nigdje drugdje ne bi dobio vrijeme u kojem još uvijek može biti The Special One
Ni u jednom svom povratku na Stamford Bridge nije dobio podršku cijelog stadiona. Za epizodu u Tottenhamu je to razumljivo jer se radi o klubu koji je u napetim odnosima s njegovim bivšim Chelseajem, ali Mourinho je izviždan od dijela navijača čak i kad je bio u Manchester Unitedu, koji nikad nije bio Chelseajev rival. Dapače, navijači Bluesa su 1970-ih imali zajedničkog neprijatelja s navijačima Uniteda. I jedni i drugi su smatrali Leeds jednim od glavnih rivala, a onda su po principu “neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj” razvili odnos s priličnom razinom tolerancije, koji se održao čak i u vrijeme objektivnih problema engleskog društva s huliganizmom.
Koliko god Mourinho živio u mentalnim igricama koje se forsiraju u engleskoj javnosti i koliko god uživao u izazivanju sukoba, Italija je uvijek bila puno bliža njegovu mentalitetu. U Italiji su sukobi svakodnevna pojava, oni su refleksija temperamenta i način života, ali teško će se zaboraviti dobra epizoda i ono što je netko dao. Najkonkretniji primjer je to što Mourinho s Romom dolazi na Stadio Giuseppe Meazza neće biti razlog da ga publika ne pozdravi i ne skandira mu prije početka utakmice. Priča bi vjerojatno bila drugačija da je došao s Juventusom ili AC Milanom, ali Roma nije dovoljno velik rival Nerazzurrima da izbriše sve zasluge koje je Mourinho stekao kod navijača dok je vodio Inter.
Najsporiji nogomet
To je ljubav koja Mourinhu treba. Sukobi mogu biti zabavni kad si britkog uma kao što je Mourinho, ali konstantne svađe u nekom trenutku umore čovjeka. Svi u dubini svoje ličnosti žudimo za prihvaćanjem i priznanjem, a što smo stariji, ta je potreba veća. Otud tetovaža na desnom ramenu. S jedne strane to je bio način da Mourinho još jednom nabije na nos svima da je jedini koji je osvojio sva tri europska trofeja i da ga to čini posebnim, iako je činjenica da uopće igra Konferencijsku ligu već sama po sebi indikator da je izvan elite, a s druge strane riječ je o vapaju za priznanjem. Priznanjem koje je dobio kada su Interovi navijači skandirali njegovo ime.
Drugi razlog zašto je Italija u ovoj fazi njegove karijere idealna za Mourinha je stil nogometa koji se igra u Serie A. Postoji ogromna trenerska baza i puno insistiranja na detaljima, što gotovo svaku utakmicu pretvara u nadmudrivanje u kojem Mourinho uživa. To mu ispunjava potrebu za sukobom, a troši manje energije od medijskog prepucavanja na koje je osuđen u Engleskoj. Međutim, uz svo to nadmudrivanje koje nosi svoj posebni šmek i daje ligi poseban šarm koje druge lige nemaju, Italija je liga s najnižim tempom od svih liga Petice. Igra se najsporiji nogomet, nema puno presing akcija i na terenu je najveći razmak između posljednjeg čovjeka obrane i najisturenijeg napadača.
U takvim uvjetima još uvijek funkcionira Mourinhova teorija da se u napadu napada, a u obrani brani. Bez aktivnog suparničkog presinga njegova momčad može prenijeti loptu na suparničku polovicu kroz sporu organizaciju, a s obzirom na to da su brze kontre rijetkost, onda kad izgubi loptu na suparničkoj polovici, može se vratiti u duboku zonu.
U Engleskoj to nije prolazilo. Suparnik bi visokim presingom ugušio Mourinhovu organizaciju napada, a obrana ne bi bila spremna reagirati čim se izgubi lopta. Današnji nogomet se događa u tranzicijama; kad si u napadu, moraš biti spreman odmah se braniti, a kad si u obrani, moraš biti spreman napasti čim oduzmeš loptu. Nemaš luksuz da četiri ili pet sekundi preslažeš momčad iz obrambene formacije u napadačku kako bi organizirao napad ili da se braniš samo unutar svojih 30 metara. To je na elitnoj razini prolazilo 2004. kada je Porto bio europski prvak, ali se igra ubrzala do te mjere da više ne prolazi, što mu je prošle sezone u izravnim dvobojima najbolje pokazao Bodø/Glimt, koji je Romi u četiri utakmice uvalio ukupno 10 golova.
Ubrzala se i u Italiji, ali najmanje u usporedbi s ostalim top ligama. Zato Mourinho još uvijek može igrati onako kako je igrao protiv Intera.
Inter i Roma su u prvom poluvremenu zajedno imali samo dva uspješna driblinga iz devet pokušaja. Ranije tog dana igrali su Arsenal i Tottenham, a ondje je samo Arsenal u prvih 45 minuta 11 puta pokušao probiti suparnika driblingom, od čega ih je sedam bilo uspješno. Borussia Dortmund se mučila protiv Kölna, ali je u prvom poluvremenu svejedno imala 6/11 driblinga, a šest uspješnih driblinga u prvom poluvremenu je imao i Atlético Madrid. Inter je u prvom poluvremenu bio bolji suparnik, ali je u 45 minuta napravio samo jedan jedini uspješni dribling.
Majstor zanata
To implicira premalo direktnosti. Generalno, do šanse se pokušava doći manevrom, kroz šablonska kretanja i šahovske poteze u kojima se pokušava ostvariti koncepcijski višak. Ima iznimaka, poput Atalante koja je u prošlom kolu dobila Romu iako je Roma bila puno dominantniji suparnik, ali ovdje pričamo o generalnom stilu suparnika s kojima se Roma susreće. Taj stil Mourinhu daje vrijeme da napravi prilagodbe, a tu je nenadmašan.
Roma je prvu izmjenu napravila u 58. minuti zato što je Paulo Dybala morao izići zbog ozljede. Međutim, nije bilo ni potrebno mijenjati kadar. Dovoljno je bilo u fazi obrane podići Bryana Cristantea i malo spustiti Dybalu kako bi se kontrolirao koridor koji se protezao od Alessandra Bastonija u obrani preko Hakana Çalhanoğlua i Frederica Dimarca u sredini terena do Lautara Martíneza u napadu. Kad se zatvorila cirkulacija lopte kroz taj dio terena, Inter je stao, a Roma je počela igrati.
Nije to bila dominacija u klasičnom smislu riječi; Mourinhova momčad je u drugom poluvremenu imala samo 38 posto posjeda lopte. Ali Inter je bio osuđen na udarce s distance, a Roma je u onim momentima kad je imala loptu bez problema pronalazila prostor između linija.
To je ono u čemu je Mourinho nenadmašan. Sumnja li itko u to da se u poluvremenu čuo sa svojim suradnicima i povukao ključne poteze? To je ono što Mourinho radi. Kad se utakmica pretvori u šahovsku partiju u kojoj se odluke ne donose impulzivno, Mourinho postaje majstor svog zanata. Serie A mu nudi taj luksuz češće nego ijedna druga vrhunska liga i zato mu je Italija u ovom trenutku obećana zemlja. Nigdje drugdje ne bi dobio satisfakciju da mu suparnički navijači skandiraju ime i nigdje drugdje ne bi dobio vrijeme u kojem još uvijek može biti The Special One.
