João Sacramento je 2009. sklopu seminara na velškom University of Glamorgan napravio detaljnu analizu Joséa Mourinha i metodologiju njegova rada u Interu. Tada je Sacramentu bilo tek 19 godina i preselio je u Wales iz Portugala kako bi dobio trenerske licence, što je bio potez koji njegovi roditelji nisu podržavali. U tom kontekstu, odnos koji je razvio s profesorom Daveom Adamsom bio je ključan.
Wales je nogometni savez u kojem najbrže možete doći do UEFA-inih licenci za vođenje momčadi i zato je Sacramento izabrao baš Wales. Između ostalih, s njim su dio ispita polagali Roberto Martínez, Patrick Vieira i Andy Cole. Međutim, kad dijete s 18 godina odluči napustiti dom kako bi lovilo snove, iznimno je važno da zadrži dodir sa stvarnošću. Kad su shvatili da ga ne mogu odgovoriti, roditelji su Sacramenta uvjetovali da mora upisati i završiti fakultet u Walesu. On je izabrao Glamorgan, a kako je bio stranac, morao je proći određenu proceduru; tu se upoznao sa Steveom Savageom, koji je odmah prepoznao njegovu posvećenost. Odlikaš iz Portugala je došao na prosječno ili ispodprosječno velško sveučilište i Savage ga je odmah prvi dan predstavio Adamsu, koji ga je uzeo po svoje.
“João je bio vrlo tih kad sam ga prvi put upoznao”, ispričao je Savage za The Times. “Došao je s mamom i tatom kako bi pogledali kampus i informirali se o programu. Njih dvoje su bili vrlo skeptični oko ulaska u nogomet i iznimno zabrinuti, ali João je izgledao nevjerojatno odlučan ispuniti svoj cilj.”
Adams je u Sacramentovu životu bio iznimno važan. On je bio taj koji ga je odveo u Savez i našao mu posao analitičara, jednako kao što ga je uveo u Cardiffov kamp i omogućio mu da svakodnevno uči kroz rad s trenerima. Možda još i važnije, Adams mu je u sasvim drugačijoj kulturi predstavljao autoritet i kada je predložio da pošalje svoj rad samom Mourinhu, Sacramento je poslušao.
Najbolji primjer koji pokazuje da je Lampard učio od Mourinha bio je način na koji je koristio Oliviera Girouda i Marcosa Alonsa
Deset godina kasnije, João Sacramento je postao Mourinhov asistent u Tottenhamu.
Jasno, tu je velik utjecaj imao i sam Adams. Nije baš toliko lako doći do Mourinhove adrese niti će Mourinho čitati baš sve analize koje mu pošalju. Sacramento je preko Adamsa razvio mrežu poznanstava u nogometnom svijetu, upoznao je prave ljude koji su mu mogli otvoriti prava vrata i predstaviti ga moćnim ljudima koji vuku velike poteze. Uostalom, poznanstva u nogometu su iznimno važna stvar za napredovanje. Međutim, nitko nije napisao analizu umjesto Sacramenta niti mu je Mourinho odgovorio iz čiste pristojnosti. U radu koji je dobio na svoj mail prepoznao je ogromni potencijal i odlučio je taj talent aktivno podržavati.
Majstor i šegrt
Sve što se kasnije događalo Sacramentu, događalo se i dobrim dijelom pod pokroviteljstvom samog Mourinha i Jorgea Mendesa. Rad u Monacu, pa kasnije i u Lilleu gdje ga je uzeo Mourinhov bliski prijatelj Luís Campos, bile su postaje puta koji je počeo tako što je jedan 19-ogodišnjak poslao svoj seminar Mourinhu na mail.
Nije, uostalom, João Sacramento bio jedini kojeg je Mourinho prepoznao.
Sličan put je prošao i André Villas-Boas. On je, doduše, kao klinac maltretirao Sir Bobbyja Robsona s kojim je živio u istoj zgradi i zatrpavao mu poštanski sandučić stotinama analiza na temu zašto bi trebao igrati jedan, a ne drugi igrač. Robsonu je prvo to bilo simpatično, onda je razmislio i shvatio da mali ima neke sasvim čvrste argumente, tako da ga je spojio s Mourinhom koji je bio u njegovom stožeru. Godinama kasnije Mourinho i Villas-Boas su održavali kontakte i kad je Mourinho odlučio napustiti Porto i postati The Special One u Chelseaju, sa sobom je poveo i njega, koji mu je postao asistent i učenik, a kasnije je lansirao svoju samostalnu karijeru prateći Mourinhove stope iz Porta u Chelsea.
Međutim, ni Villas-Boas nije jedini. Osim Villasa-Boasa, klubove su u Premier ligi — dakle, na istinski elitnoj razini — vodili Brendan Rodgers, Steve Clarke i Aitor Karanka, a svi oni su bili Mourinhovi asistenti, u svima njima je baš Mourinho prepoznao potencijal i svi oni su njegovi učenici.
Ta dinamika između trenera i asistenta kao glavnog člana stručnog stožera jedna je od najzanimljivijih stvari u psihologiji sporta. U jako puno slučajeva između trenera i asistenta nemate ništa više od hijerarhijske raspodjele posla koja se svede na birokraciju. Ondje gdje ima nešto više, stvari postaju zanimljive jer se u suštini radi o odnosu majstora i šegrta. Dijeli se duboka osobna dinamika u kojoj majstor daje dio sebe da nauči šegrta sve svoje tajne, a da bi taj šegrt nadrastao ulogu pomoćnika i stvarno postao majstor, mora imati želju da nadmaši svog učitelja. U nogometu koji je nevjerojatno intenzivan, takav odnos u isto vrijeme nosi i dramatični narativ stalno tinjajućeg sukoba — jer, premda to većina domaćih trenera nikad nije naučila, ne treba ti asistent koji nikad ne proturječi i koji se sa svime uvijek slaže — i iskreno ljudsko povjerenje.
Upravo zbog složenosti tog odnosa, koja često prelazi u tešku kontradiktornost jer traži povjerenje i želju za nadmašivanjem, rijetki su uopće sposobni biti takvi učitelji.
José Mourinho je jedan od takvih.
Mourinhovski način
Da, José je nevjerojatno težak čovjek. Traži pozornost, hrani se njome i u njoj nalazi smisao vlastitog postojanja. Izaziva sukobe, na njima gradi svoju karijeru i najbolje se snalazi kad sam sebe uvjeri kako je cijeli svijet protiv njega. Da, nije se prilagodio napretku taktike i teško odustaje do svih stvari koje su ga učinile toliko uspješnim, premda više nije 2004. i premda je nogomet kroz presing otišao na taktičku stepenicu iznad. Da, možete iz toga zaključiti kako je čovjek egoist i vjerojatno ćete biti u pravu.
Međutim, iza njega su ostali Villas-Boas, Rodgers, Clarke i Karanka kao dokaz da nije bio plitki egoist, nego je bio spreman podijeliti svoje tajne s drugima i biti dobar učitelj.
Frank Lampard nije njegov učenik u najdoslovnijem smislu te riječi.
Nikad nije bio dio Mourinhova trenerskog stožera i nikad nisu imali dinamiku u kavkoj su mogli razviti dinamiku učitelja i učenika. Međutim, Lampard je bio sastavni dio najvećih Mourinhovih uspjeha, bio mu je kapetan i stup svlačionice. Učio je od onoga kako je Mourinho radio i to mu je sigurno oblikovalo poglede na nogomet. Jučerašnjom pobjedom je postao prvi trener na svijetu koji je u prve dvije utakmice protiv Mourinha upisao dvije pobjede i još je jedan koji radi na elitnoj razini, baš kao što se očekuje i od Sacramenta koji iza sebe, uz talent, ima svu potrebnu logistiku za uspjeh.
Najbolji primjer koji pokazuje da je Lampard učio od Mourinha bio je način na koji je koristio Oliviera Girouda i Marcosa Alonsa. Oni su do utakmice s Tottenhamom zajedno odigrali 798 minuta u Premier ligi, ali Lampard ih je izvukao iz unutrašnjih rezervi i iskoristio kako bi imao situaciju da Alonso zatvara drugu stativu dok Giroud okupira centralne braniče. Bio je to klasični mourinhovski način da se upotrijebi specifična mikrotaktiku kako bi se u specifičnoj utakmici eksploatirala suparnička mana. To nije mehanizam igre, to je Lampardova inačica Samuela Eto’oa na desnom beku.
Uostalom, kažu da je učitelju najbolji kompliment kad ga učenik prestigne. Mourinha su, usprkos svemu, rijetki uspjeli zapravo prestići. Mourinho nije taktički mijenjao svijet i povijest ga neće pamtiti kao inovatora, ali on je — za razliku od mnogih — dokazao da je sposoban biti učitelj. Njegovi učenici su najveći spomenik njegovoj genijalnosti i trenerskoj veličini. Veći i od trofeja koje je osvojio.
