Promijeniti ljudsko ponašanje, odnosno one obrasce ponašanja za koje smatrate da su štetni, nije nešto što se može učiniti preko noći. Dapače, pričamo li o tome da upravljate određenom grupom ljudi, onda pričamo i o vrlo složenom procesu koji iziskuje visok stupanj socijalne inteligencije, a onda i puno strpljenja.
Dobro to znaju (nogometni) treneri koji rade s djecom, ili bi barem trebali znati. Nije lako kad vas snađe mala nedisciplinirana ‘banda’ klinaca s navikama koje treba stvarati ili ih mijenjati — bilo da tek počinjete raditi s najmlađim uzrastima ili ste problem nasljedili od prethodnika koji nije radio na njegovu rješavanju, što je onda još i veći izazov. Naravno, stvari su znatno lakše kad radite u sredini u kojoj se na određenim obrascima ponašanja inzistira od vrha, ali ako se oni nepoželjni ponavljaju u nekom dužem vremenskom periodu, onda je često problem u vama samima, a ne u klincima koji su nemogući.
Postoje, međutim, oni klinci koje gotovo da i nije potrebno mijenjati. Oni o kojima sanja gotovo svaki trener. Klinci koji slušaju, brzo upijaju te u konačnici često i sami počnu mijenjati druge.
Takav je bio João Filipe Iria Santos Moutinho.
“Igram da bih pobijedio. Ako ne igram da bih pobijedio, ne želim igrati”
Maleni João bio je jedan od onih koji je od prvog dana shvaćao u čemu je poanta; ako hoćete, bio je jedan od onih koji nije bio previše zaigran i koji bi na početku treninga stao u vrstu bez da ste ga morali prijeko pogledati ili opomenuti. Njemu ne biste trebali reći da je trening počeo. Bio je onda i jedan od onih koji je svaku vježbu ili pomoćnu igru — te, u konačnici, svaki trening — odrađivao bespogovorno i savjesno. Njemu niste trebali objašnjavati da sve što radite u životu, bez obzira kuhate li kavu u kafiću ili samo trenirate nogomet u obližnjem klubu, trebate raditi odgovorno i savjesno. On je bio zlatno dijete i kao takav je s vremenom počeo mijenjati druge; postao je jedan od onih koji bi podigao glas kad bi se na zagrijavanju previše pričalo ili glupiralo; jedan od onih koji bi opominjao druge da prestanu pričati jer neće znati što trebaju raditi u idućoj vježbi.
Na kraju krajeva, on je bio jedan od onih dragulja koji su na neki način razumjeli nogomet od prvog trenutka kad su dodirnuli loptu; niste mu, ne znam, trebali pojašnjavati da je nogomet timska igra ili u sad već malo starijoj dobi, na jeziku razumljivom djeci, previše tumačiti značajke prostora i vremena u nogometu. Niste mu morali ponavljati da male stvari ili detalji čine razliku. Zapravo, često je on sam bio taj koji je sve to drugima objašnjavao.
Ključan među Vukovima
“Kad sam bio u Sportingu i kad bih htio prenijeti neku poruku ekipi, uvijek bih njega zvao”, rekao je jednom njegov bivši trener Carlos Carvalhal. “On organizira sve na terenu. On razumije igru. On kao da igra s antenom, kao da ima GPS u mozgu.”
S 18 godina debitirao je za Sporting, a već je godinu dana kasnije postao kapetan. Oni koji su Football Manager igrali sad već davne 2005. zasigurno se sjećaju da je Moutinho kotirao kao jedan od najvećih svjetskih talenata, pa i da je bio igrač za kojeg ste znali da nećete pogriješiti ako ga kupite; naravno, ne samo te 2005., već i u idućim izdanjima. No, stvari su se u stvarnom životu odigrale malo drugačije i nije pogrešno reći da Moutinho ipak nije ostvario karijeru kakvu su mu u FM-u proricali.
Nakon Sportinga povukao je pomalo kontroverzan potez kad je otišao u Porto, samo da bi u najboljim igračkim godinama potpisao za Monaco; u tom trenutku čak i u europskom kontekstu stvarno dobru ekipu, ali opet, nije to bilo ono što mu se proricalo. Na koncu je s 32 godine za pet milijuna funti potpisao za Wolverhampton, što su mnogi vjerojatno protumačili kao dobar posao samo za sveprisutnog Jorgea Mendesa.
Pa ipak, postoji jedna stvar koju u FM-u nisu mogli predvidjeti; to je ona da će Moutinho 17 godina kasnije i dalje biti jako dobar igrač.
Dapače; kad u obzir uzmete činjenicu da punih 17 sezona zaredom — a 18. mu upravo teče — igra bez nekih velikih oscilacija, nastupajući u jako velikom broju utakmica u svakoj od tih sezona, onda je to nešto što u najmanju ruku treba respektirati. U manje-više svakom klubu bio je standardan, često i jedan od najvažnijih igrača — izuzev možda jedne sezone u Monacu, one kad su osvojili prvenstvo i igrali polufinale Lige prvaka — a najmanji broj utakmica koji je u tom razdoblju odigrao u jednoj sezoni svodi se na brojku 34; bilo je to u sezoni 2013./2014., kad Monaco nije igrao Europu i kad samo zbog jedne manje ozljede nije odigrao sve utakmice u prvenstvu. Treba li uopće govoriti da ne stoji loše ni na onoj listi igrača s najviše službenih utakmica?
Danas 36-godišnji Moutinho u srpnju je potpisao novi ugovor s Wolvesima, ponovno je karika bez koje Vukovi ne mogu egzistirati, a teško je zamisliti i da će se stvari promijeniti s dolaskom nasljednika Bruna Lagea. Netko će možda reći da se trendovi mijenjaju u korist starijih igrača, što svakako stoji, ali u ovom je slučaju to nešto što vrijedi ispitati.
Nogomet u malom prstu
Moutinho je prošle sezone od veznih igrača bio 12. po broju odigranih minuta u Premier ligi, što će reći i da je bio samo jedan od dvojice veznjaka starijih od 30 godina koji su bili u prvih 20 po odigranoj minutaži; drugi je bio tri godine mlađi Moussa Sissoko. U sezoni 2019./2020. pak, bio je osmi po broju odigranih minuta u ligi; bila je to inače sezona u kojoj je skupio 57 utakmica, najviše ikad u karijeri, propustivši samo dvije u EFL Cupu.
Bilo kako bilo, opet je samo još jedan vezni igrač stariji od 30 godina bio u prvih 20 po odigranoj minutaži, a radilo se o godinu dana mlađem Jamesu McArthuru; gotovo ista stvar vrijedi i za sezonu ranije. Drugim riječima, nije baš uobičajeno da nakon 30. godine kao vezni igrač u najjačoj ligi na svijetu igrate gotovo pa svaku utakmicu te skupljate ovakvu minutažu. Ne znam, možda će za 10, 15, 20 ili 60 godina takvo što postati normalno, ali zasad još uvijek nije. Pritom nije naodmet spomenuti i da je manje-više stalno igrao za reprezentaciju za koju je nastupio 146 puta, odnosno prvi je po broju nastupa iza Cristiana Ronalda.
“Treniram dobro”, povjerio se ne tako davno jednako radoznalim engleskim novinarima. “Hranim se dobro. Pijem vodu i izotonične napitke. Odmaram se kad se trebam odmarati. Dolazim na svaki trening kao da mi je prvi dan. To su male stvari, ali one čine razliku. Radim puno i u teretani na prevenciji ozljeda.”
Moutinho se s godinama ipak ponešto promijenio kao igrač. Prije je više zabijao i asistirao — doduše, još je u svoje prve dvije sezone u Premier ligi upisao 14 asistencija, a samo jedna u prošloj mogla bi se pripisati i kontekstu igre pod Lageom — dok danas više pokriva prostor ispred stopera te čuva leđa Rúbenu Nevesu. Prije je više razigravao s pozicije osmice, dok danas to radi više s pozicije šestice.
Bez obzira na to, i dalje jako dobro kontrolira igru; u subotu je protiv Nottingham Forresta bio drugi po broju točnih dodavanja (jedno manje od Nevesa), a prvi kad je u pitanju postotak točnih dodavanja; jest, veći broj onih takozvanih progresivnih otpada na Nevesa, ali opet je skupio dva ključna dodavanja, odnosno najviše od svih na utakmici. U fazi obrane teško je kvantificirati puno onoga što radi; Moutinho ima nogomet u malom prstu, dobro čita igru, dobro se pozicionira, često je zbog toga prvi na lopti i u konačnici manje trči. Još uvijek jako dobro radi ono što se od njega očekuje i ne djeluje kao igrač koji je na zalazu karijere. Ni blizu.
Put do pobjede
“Ne volim gubiti, bez obzira na to što igram”, rekao je u istom intervjuu, a Neves je jednom prilikom istaknuo da ne zna nikog tko tako loše podnosi poraze. Do te mjere da svojedobno nakon poraza ne bi pričao ni s članovima obitelji. “Nogomet, tenis ili nešto treće, nije bitno. Ako igram nešto, igram da bih pobijedio. Ako ne igram da bih pobijedio, ne želim igrati. Mora postojati nešto što te pokreće, nešto što te inspirira. To je dobro za vaš duh i za vaš mentalitet.”
Da, maleni je João od prvog treninga shvaćao u čemu je poanta. Nije isto ako se glupirate na zagrijavanju i ako ste potpuno fokusirani na ono što radite. Nije isto ako s jednako nestašnim kolegom pričate o Football Manageru ili pitajboga čemu ili slušate i gledate trenera kako demonstrira ono što ćete u idućim minutama raditi; nije isto ako pojedinu vježbu ili, u konačnici, trening odrađujete s 80, 90 ili 100 posto. Nije onda isto ni ako igrate samo iz nekog gušta ili ste spremni potući se do kraja; bez obzira pričamo li o finalu Lige prvaka, o tri-na-tri na treningu ili možda o terminu na terenu broj 7 na Krugama.
Nije isto jer put do pobjede često je puta iznimno težak i on je na neki način dobra imitacija života i životnih situacija. Put do pobjede gradi karakter i, kako je rekao Moutinho, želja da se do nje dođe dobra je za naš duh i mentalitet. I to je nešto što se njemu kao klincu gotovo da i nije trebalo objašnjavati. On je bio zlatno dijete. Dijete koje je slušalo, brzo upijalo i mijenjalo druge. A čini to i dan-danas. I upravo je to njegovo najveće postignuće.
