Živimo u vremenima kad je kreativnost na cijeni više nego ikad — u brojnim aspektima društva velika je potražnja za inovativnim idejama koje se zatim po brzom postupku patentiraju te su zaštićenije od ličkog medvjeda. Samo u prošloj godini u SAD-u je prijavljeno preko 50.000 patenata. Ipak, čini se da je ovaj procvat zaobišao sportski svijet. Sport je zlatno inovativno doba proživio krajem 19. stoljeća, kad je u svega nekoliko godina izmišljen cijeli niz timskih sportova poput vaterpola, košarke, odbojke i rukometa. Svi su vrlo brzo stekli svjetsku popularnost i postali neizostavni dio olimpijskog pokreta.
Danas je tako nešto teško zamisliti, ali nije da ljudi ne pokušavaju — primjerice, stranica Topend Sports posjetiteljima nudi mogućnost da šalju ideje za nove sportove. Samo u ovom mjesecu već je izumljeno njih desetak, od kojih je posljednji nazvan droid suit demolition. Autor mu je Filipinac Carles Jack L. Jopillo. Radi se o borilačkoj vještini u kojoj se suparnici trebaju odjenuti u robote, a mjesto borbe je odlagalište starog željeza. Pobjednik je onaj borac koji prvi podere protivnikov kostim.
Teško je i pomisliti da bi ovaj urnebesni futuristički sport mogao doživjeti ikakvu ekspanziju, ali nikad se ne zna. Filmovi, knjige i stripovi često su poslužili kao inspiracija za stvaranje pravih sportova. Zasigurno je najbolji primjer — metloboj. Većina vas je dobro upoznata s ovim sportom kroz knjige ili filmove o Harryju Potteru, ali valja odmah naglasiti: ne, još uvijek ne postoje leteće metle.
Zadržavanje fokusa za izračun šahovskih kombinacija nakon što vas netko dobro nalupa po glavi iziskuje zadivljujuću razinu mentalno-fizičke spreme
Ovaj sport predstavili su Xander Manshel i Alex Benepe na američkom sveučilištu Middlebury 2005. Ponekad se naziva i bezjački metloboj kako bi ga se razlikovalo od čarobnjačke verzije iz knjiga J.K. Rowling. Pravila nalažu da se igra na travnatom terenu (55 x 33m) na kojem se nalaze po tri okomito postavljena obruča. Ekipa se sastoji od šest igrača: tri lovca, dva udarača, čuvar i tragač.
Igrači trče, dakako, s metlama među nogama, te koriste tri vrste lopti: odbojkašku, onu za dodgeball (igra slična ‘graničaru’) i tenisku lopticu. S odbojkaškom loptom postižu se poeni ubačajima kroz obruče; loptom iz graničara izbacuju se suparnici iz igre, a igra prestaje u trenutku kad tragač pronađe tenisku lopticu skrivenu u čarapi koja visi s dresa službene osobe odjevene u žuto, a pobjednik je momčad koja tad ima više poena.
Zvuči nebulozno, ali metloboj se dobrano proširio po svijetu. Našao je svoje mjesto na brojnim američkim sveučilištima, pa i na prestižnom UCLA, a u značajnoj je mjeri dopro i do Južne Amerike, Europe, Australije i Azije. Odigrana su već četiri svjetska prvenstva, pri čemu su tri titule pripale SAD-u, jedna Australiji). Zanimljivost je da se metloboj ne dijeli na muški i ženski, već postoji pravilo da se na terenu istovremeno mogu nalaziti maksimalno četiri pripadnika istog spola.
Adrenalinski koktel
Još jedan slučaj gdje je literarno djelo bilo nadahnuće za kreaciju sporta predstavlja šah-boks. Za njega je zaslužan Enki Bilal, svjetski poznat stripaš naših korijena. Strip-album Froid Équateur, završni dio znamenite trilogije Nikopol, objavio je 1992. i u njemu je prezentirao futurističku verziju šah-boksa. Deset godina kasnije, Nizozemac Iepe Rubingh je malo modificirao pravila i pokrenuo pravi sport.
Prvo natjecanje održano je u Berlinu 2003., a vrlo brzo je izazvao zanimanje diljem svijeta te je šah-boks postao profesionalan sport. Natjecatelji se dijele u četiri težinske kategorije i natječu se u 11 rundi (šest šahovskih i pet boksačkih) koje traju po tri minute. Pobjednik je onaj natjecatelj koji nokautira ili matira suparnika, a u slučaju da se ne dogodi niti jedno, nakon 11 rundi pobjednik je onaj koji vodi u boksačkim bodovima ili, ako su i tu poravnati, onaj koji je imao crne figure.
U nepreglednom nizu novonastalih hibridnih sportova šah-boks se probio zato što ima jasnu svrhu, odnosno, smisao — bit ovog sporta koji spaja dvije krajnosti jest da pokaže tko su, da se slikovito izrazim, najbistriji siledžije. Zadržavanje koncentracije i fokusa nužnih za izračun šahovskih kombinacija nakon što vas netko svake tri minute dobro nalupa po glavi iziskuje zadivljujuću razinu mentalno-fizičke spreme, stoga šah-boks nudi specifičan adrenalinski koktel kakav drugi sportovi ne pružaju.
No, hibridni sport ne mora nužno spajati ekstreme da bi imao dobru priču; odličan primjer za to je earthing. Ovaj sport koji kombinira trčanje i plivanje izumio je Danac Mark Aaron Saus 2013. Za razliku od akvatlona, koji je, zapravo, triatlon bez biciklizma i bazira se na izdržljivosti, earthing je stvoren da bi odgovorio na pitanje tko je uistinu najbrži čovjek na kugli zemaljskoj.
Svojedobno se tom titulom tepalo Usainu Boltu, ali s pravom se mogao pobuniti Michael Phelps jer se smetnulo s uma da se ljudi vrlo brzo kreću i u vodi. Kao i u ostalim bazičnim sportovima, pravila su prilično jednostavna: prvo slijedi 60 metara sprinta, zatim skok u 50-metarski bazen te plivanje slobodnim stilom. Pobjednik je tko prvi dotakne zid! I da, natjecatelji sprintaju bosonogi. Earthing je kao sport tek u začetku, ali reklo bi se da ima olimpijsku perspektivu.
Mrvice na stolu
Metloboj, šah-boks i earthing samo su tri primjera novih sportova koja sam odabrao kao osobno najzanimljivije, u protivnom bismo ih mogli spominjati unedogled: ryderball, hantis, blo-ball, vaterpolo u kajacima… Novi sportovi uistinu bujaju – neki su posve originalni, neki varijacije ili hibridi već poznatih sportova. Neki su, poput, droid suit demolitiona, posve blesavi i često ostanu na razini ideje, dok drugi poput metloboja i šah-boksa, unatoč početnoj sumnji, doista zažive. Međutim, pitanje je može li ijedan od njih postati toliko masovan da zarazi cijeli svijet i zaprijeti njihovim veličanstvima nogometu, košarci i ostalima, te im uzme dio komercijalnog kolača? Zar je moguće da je čovječanstvo svu svoju genijalnost što se tiče sporta ispucalo do kraja 19. stoljeća?
Ne baš. Prije 100-tinjak godina svijet je bio puno plodnije tlo za ekspanziju novih sportova. Nakon industrijske revolucije u razvijenim je državama započeo ubrzani proces deruralizacije – masovne selidbe ljudi u gradove što je, opet, donijelo veliku potražnju za sportovima prikladnim novom okruženju. Tako smo dobili niz dvoranskih sportova koji su iskoristili praktičan trenutak za popularizaciju. Iako je tad bilo mnogo teže proširiti vijest o nastanku novog sporta, ljudi su mu lakše davali priliku i poželjeli se u njemu okušati. Danas se vijest o novitetu može kroz pola sata raspršiti diljem svijeta, ali problem predstavlja što sportovi ne mogu rasti viralno.
Ljudi će pogledati video, pročitati opis, kliknuti like i skrolati dalje. Hoće li zgrabiti tetkinu metlu, okupiti ekipu i istračati na obližnju livadu? Neki otkačenjaci uistinu hoće, ali većina ljudi, što bi se reklo, ‘nije popizdila’ da učini nešto slično. Kako postoji toliko savršenih gotovih proizvoda, teško se odlučiti za nešto novo koje pri tom iziskuje vražju muku oko traženja odgovarajućeg terena i opreme, a o neophodnoj ekipi istomišljenika da ne pričamo.
Moderni, futuristički sportovi rađaju se svakog tjedna i simpatično ih je vidjeti, ali realno, u borbi sa starom gardom oko svog dijela kolača nemaju nikakve šanse — na stolu su im ostavljene samo mrvice.
