Predivna dijagonala sletjela je na nogu sina majke Alžirke i oca Kamerunca. Ovaj ju je s desne strane produžio do drugog suigrača, koji dolazi iz obitelji njemačko-portugalske pozadine, a koji je uspijeva iskontrolirati i primiriti za trećeg, potomka gvinejske obitelji, koji sjajnim udarcem vara Danijela Subašića i ostavlja ga na krivoj nozi. Bio je to tijek koji je Francuskoj donio treći gol u finalu; onaj koji je prelomio susret i usmjerio Les Bleus ka naslovu svjetskih prvaka.
Ta trojica aktera bili su, redom, Kylian Mbappé, Antoine Griezmann i Paul Pogba, ujedno i junaci finala.
Ne znam kako se u tom trenutku osjećao Igor Štimac, autor onog neumjesnog i priglupog pokušaja šale kojim je pred utakmicu pokušao ismijavati činjenicu kako je ova francuska reprezentacija izgrađena na djeci imigranata — ali ovaj rasplet je bivšeg izbornika spustio na zemlju. Uostalom, nije da i njegove snove svojedobno nije uništio baš igrač koji je kao devetogodišnjak stigao s Antila u Pariz. Naravno, riječ je o Lillianu Thuramu, čija su jedina dva reprezentativna pogotka, ona Hrvatskoj u polufinalu Svjetskog prvenstva 1998., imala ne samo ogromni učinak na francuski nogomet, već i na francusko društvo.
Da Štimac išta zna o francuskoj povijesti, znao bi da tamošnja interpretacija pojma nacije počiva na egalitarnosti bez obzira na porijeklo. Primjerice Jacques Macdonald, heroj Francuskih revolucionarnih ratova, dolazi iz jakobinske obitelji podrijetlom iz zapadne Škotske. Jean-Paul Marat, ikona i ideolog Pariške komune stiže iz obitelji talijanskih korijena, dok je Jean-Jacques Rousseau, idol potlačene radničke klase koja je iznijela Revoluciju zapravo — Švicarac. Također, francuska kolonijalna povijest uvelike je oblikovala tu heterogenu društvenu pozadinu.
Krilatica Liberté, égalité, fraternité — odnosno “sloboda, jednakost, bratstvo” nije bez razloga uklesana u francuski Ustav kao slogan pod kojim je Francuska kao republika utemeljena. S druge strane, tekst francuske himne između ostalih sadrži stih Qu’un sang impur abreuve nos sillons!, odnosno “Neka nečista krv natopi naše brazde!”. Taj izvorni paradoks opjevan u Marseljezi, koji sugerira različite interpretacije jednakosti i nacionalnog identiteta, kao da se stalno provlači i reflektira i kroz noviju francusku povijest, pa i kroz nogomet.
Smrad i buka
Trijumfi dviju francuskih generacija, one iz 1998. i ove 20 godina kasnije — iako postoje značajne razlike u kontekstu koje diktira vrijeme — upravo su uvelike obilježeni kroz rast ideje da su jedni jednakiji od drugih, pri čemu su prvi oni koji se smatraju ‘pravim’ Francuzima, a drugi tek ‘ovi sa strane’. Pobjede njihovih nogometnih ekipa zapravo služe kao jedan od posljednjih bastiona ustavne krilatice.
Priprema za Svjetsko prvenstvo 1998. u Francuskoj bila je obilježena rastućom anti-imigrantskom politikom koja je u politički mainstream ušla 1980-ih preko stranke Front National. Tadašnji predsjednik Jacques Chirac se svojedobno također nezgrapno koristio retorikom, pričajući početkom 1990-ih o “smradu i buci” multietničkih predgrađa, što je samo potvrdilo da su takvi konstrukti izašli iz okvira ekstremne desnice. Samo godinu i pol dana pred početak Svjetskog prvenstva gotovo 40 posto stanovništva je prema istraživanjima gajilo jake anti-imigrantske stavove, a podjele po tom pitanju donijele su porast nasilja na ulicama i snažnu militarizaciju policije.
I dok su u zloglasnim pariškim predgrađima poznatim pod nazivom banlieues bjesnjeli sukobi oko gradilišta nacionalnog stadiona Saint-Denis, 60-ak kilometara južnije se u čuvenom kampu Clairefontaine pripremala francuska reprezentacija. Baš je u tom periodu ekipa izbornika Aiméa Jacqueta dobila još jedan nadimak, uz onaj Les Bleus.
“Shvatili smo da sport neće riješiti naše društvene probleme, ali je itekako lijepo vidjeti da se narod ujedinio oko ovog trenutka”
Konstrukcija black, blanc et beur (“crnci, bijelci i beur” što je kolokvijalni izraz za osobe sjevernoafričkog podrijetla) postala je najbolji opis one ekipe koja i tada preko Hrvatske došla do naslova svjetskog prvaka. Iako je ta momčad imala pojedince poput Zinédinea Zidanea, djeteta alžirskog imigranta, ili Marcela Desaillya koji je rođen u Gani, ona je u odnosu na ovu današnju bila zapravo kudikamo homogenija u tom smislu, s različitošću više profiliranom kroz činjenicu da je dosta njih stiglo iz manjih sredina, čak i ruralnih. Ali bez obzira na to, njen je naslov viđen kao trijumf koncepta black, blanc et beur i onaj koji je makar nakratko ponudio eskapizam uslijed ogromnih društvenih podjela temeljenih upravo na pojmu nacionalnosti i odnosu prema imigraciji.
Francuska je bila ‘spašena’; ali samo nakratko.
Kultura koja je inficirala momčad
Kako to obično biva, a što bi Hrvati ovim trijumfom — koji je također stigao kao flaster na ogromnu otvorenu ranu — lako mogli spoznati, eskapizam kroz nogomet uglavnom bude kratkoročna stvar. Problemi nisu mogli nestati ni naslovom svjetskog prvaka, pa je tako ulaskom u novi milenij staro pitanje ostalo praktično isto. Iako su brojke inicijalno dosta okopnjele uslijed oduševljenja pobjedom, istraživanja su pokazala da je postotak onih koji su dijelili nerijetko i otvoreno rasističke ideje ostao dosta visok. Uoči Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi 2010. takve je ekstremne stavove gajilo čak 30 posto stanovništva.
A onda nije bilo ni nogometnog trijumfa da ponovno zamaskira gorući problem.
Dapače, neslavna propast selekcije izbornika Raymonda Domenecha, čiji je rezultatski krah na turniru u Južnoj Africi obilježen nizom skandala i sukoba unutar svlačionice, poslužio je kao idealna podloga za jačanje ekstremnih stavova. Nogomet ovog puta nije ujedinio, već dodatno razjedinio ionako podijeljenu naciju. Nicolas Anelka i njegovo vrijeđanje izbornika koje je rezultiralo slanjem kući i štrajkom reprezentativaca viđeno je u očima javnosti kao izdaja nacionalnih interesa.
Prema tom narativu, igrači imigrantske pozadine su u tom neredu bili samo preslika kaotičnog načina života u zloglasnim predgrađima, lišeni iskrenog osjećaja pripadnosti naciji. Ironično je da je Roselyne Bachelot-Narquin, tadašnja ministrica solidarnosti i socijalne kohezije, svojim izjavama išla upravo u smjeru suprotnom od bilo kakve solidarnosti.
“Ovo je kultura gomile banlieuea koja je inficirala momčad”, izjavila je tom prigodom. Situacija je dodatno eskalirala u nogometnim krugovima, gdje se potvrdilo da su održavani sastanci koji su trebali definirati smanjenje kvote “imigranata” u reprezentaciji samo zbog njihove pozadine, a što je dijelom podržao i Domenechov nasljednik na klupi, Laurent Blanc. Iako su u toj histeriji Blancu vjerojatno prišiveno puno više od onoga što je zaista rekao ili mislio, njegova se skepsa odnosila na odljev igrača iz francuske proizvodnje, a koji onda odaberu svoju ‘drugu državu’ nakon što ih se odgaja u francuskim selekcijama.
Novi flaster na ranu
Didier Deschamps, njegov kolega i aktualni izbornik, možda iz nogometnih razloga može biti kritiziran da ne iskorištava fenomenalni potencijal svog kadra, ali je s druge strane napravio možda i najviše još od Jacqueta u smislu održavanja grupne kohezije i otklanjanja podjela. Nije to materijalizirano samo kroz kontinuirano nepozivanje Karima Benzeme nakon njegova skandala s kolegom Mathieuom Valbuenom, već i kroz činjenicu da dio ove momčadi nisu oni koji su najbolji na papiru, već oni koji znaju biti dio sistema i kolektiva. Put do trijumfa popločan pragmatizmom samo služi kao dodatna potvrda činjenici da je ova ekipa žarko željela taj uspjeh. Očito, jer radi se o Svjetskom prvenstvu, ali sigurno dio motivacije leži i u tome da su momci željeli pokušati skinuti stigmu koju im lijepe razni ‘štimci’.
Ovo je novi flaster na ogromnu otvorenu ranu francuskog društva, a užitak je ponovno ujedinio francusko društvo u tolikoj mjeri da je čak i Marine Le Pen, poznata po vječnom kritiziranju reprezentacije i njene pozadine, bila primorana poslati svoju čestitku.
Loïc Tregoures, francuski akademik, profesor političkih znanosti i osoba koju mogu zvati prijateljem, potvrđuje tu misao: “Možda je samo stvar toga da smo kao društvo postali zreliji po tom pitanju”, kaže on. “Shvatili smo da sport neće riješiti naše društvene probleme i svjesni smo da oni zbog ovoga neće nestati jer ravnoteža političkog spektra odgovara drugim zakonitostima, ali je itekako lijepo vidjeti da se narod ujedinio oko ovog trenutka.”
Očito je da problemi neće nestati, jer je i sam predsjednik Emmanuel Macron — koji je, baš kao i Kolinda Grabar-Kitarović, uživao u pozornosti tijekom ovog prvenstva i prvi pohitao okružiti se reprezentativcima na Instagramu — u isto vrijeme ponovno potencirao pitanje predgrađa i integracije. Macron je stopirao Plan Borloo, paket reformi koji je predvidio čak pet milijardi eura sredstava koje bi država uložila u razvoj obrazovanja i podizanja kvalitete života mladih u područjima s mnogo imigrantskog stanovništva.
Ali na kraju dana će, okružen svim problemima, tenzijama i podjelama i dalje stajati stadion Saint-Denis, simbolično se izdižući iznad krovova kao neki hram u kojem se francuska nacija barem malo može podsjetiti što stvarno predstavlja krilatica liberté, égalité, fraternité.
