Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Mr. Dakar

Počinje najpoznatiji reli na svijetu, a 54-godišnji Stéphane Peterhansel u lovu je na svoju 14. titulu

Zadnja izmjena: 4. siječnja 2020.

Postati rekorder jednog od najtežih sportskih natjecanja na svijetu enormni je pothvat za kakav su potrebne godine žrtvovanja, odricanja i iznimnih napora. No, postati takav rekorder, pa promijeniti kategoriju i ponoviti sve isto u novoj, to već graniči s nevjerojatnim.

Stéphane Peterhansel je u tome uspio: osvojio je Reli Dakar na motociklu rekordnih šest puta, potom se prebacio u automobil i pridodao ovom nevjerojatnom nizu još sedam pobjeda. Nije samo prvi na vječnoj ljestvici pobjednika ovog relija po ukupnom broju, nego i u dvjema najprestižnijim i najkompetitivnijih kategorijama koje se na njemu natječu — a nije da su mu to jedini uspjesi u životu.

Koji je isprva, uz sjajne uspjehe, bio posvećen posve trećem sportu.

Peterhansel je rođen 1965. u mjestu Échenoz-la-Méline u Gornjoj Saôni, dva kilometra od Vesoula, svojedobno proglašenog najsportskijim gradom u Francuskoj. Ondje se nalazi stadion René-Hologne na kojem igra lokalni niželigaš FC Vesoul, koji ipak povremeno dogura dosta daleko u francuskom kupu — u ovom su ga tisućljeću po jednom izbacili Monaco i PSG, a znate da nije lako dogurati do faze u kojoj su uključeni i ti klubovi. U sklopu stadiona nalazi se i veliki skate park, namijenjen klincima koji izvode akrobacije na skateboardima i BMX-ima. Njegovu je izgradnju financirao Peterhansel, počasni građanin Vesoula, koji je u dobi od 14 godina bio — najava kasnije svestranosti — nacionalni prvak u skateboardingu u čak četiri različite discipline.

Povijest ovog relija povijest je kontroverzi, a prebacivanje održavanja u jednu od politički najkontroverznijih zemalja na svijetu objektivno je loš potez

Tko zna, možda bi postao legenda i u tome, ali otkako je kao osmogodišnjak od oca dobio prvi motocikl, u njemu je plamsala i strast prema terenskoj vožnji, te je s 15 odlučio napustiti sport u kojem je bio francuski prvak i reprezentativac te počeo nastupati i na europskim prvenstvima kako bi se posvetio drugome — mada u njemu nije još ni smio legalno nastupati. Nerijetko je koristio očev identitet, u dosta navrata zbog toga bio i diskvalificiran, ali učio je i bio sve bolji. Sa 17 je napustio školu, pokušao postati profesionalni pilot, pomagao u obiteljskom vodoinstalaterskom poslu… No, vrlo brzo postao je dostatno uspješan da može živjeti od onoga što je najviše volio, motokrosa i utrka izdržljivosti.

Tijekom 1980-ih osvojio je čak 11 naslova prvaka Francuske u enduru, za Husquarnu i Yamahu. S potonjom je markom debitirao i na Dakru 1988. Momčadski kolega bio mu je još jedan debitant, ali mnogo iskusniji: belgijski vozač André Malherbe, trostruki svjetski prvak u motokrosu i jedan od najvećih vozača u povijesti tog sporta.

Što na dva, što na četiri kotača

Te je godine u pijesku Afrike život izgubilo šestero, po nekim izvorima i sedmero ljudi, trojica natjecatelja i troje ili četvero gledatelja. Peterhansel je prebrodio sve poteškoće i stigao do cilja na solidnom, ali ne i spektakularnom 18. mjestu, ali Malherbe je pao s Yamahe i ostao kvadriplegičar. Pljuvanje po krvavom natjecanju postalo je medijska tema godine i nikad ovaj reli nije bio bliže gašenju nego tada, ali nastavio se održavati, a francuski debitant, očigledno ne previše potresen nesrećama kojima je svjedočio, postat će ultimativna legenda ovog natjecanja.

Dakako, nije nastupao samo na njemu. Recimo, rekordnih je pet puta bio član ekipe koja je osvajala ISDE. Koji je to vrag, vjerojatno se pitate?

Jedno od najluđih svjetskih natjecanja za koje niste čuli neslužbeno se zove i “olimpijadom motociklizma“, a riječ je o šest dana iscrpljujuće, uglavnom terenske vožnje motociklima, pri čemu natjecanje nije individualno nego se boduju nacionalne ekipe. Uz prekide, održava se od 1913., a posebna zanimljivost je što su 1964. u prvom nastupu ekipe SAD na njoj nastupili Steve McQueen i legendarni kaskader Bud Ekins.

Ni Trèfle Lozérien, trodnevno enduro natjecanje u Francuskoj, na kojem zna nastupiti i do 4.000 motociklista, nije za baciti — Peterhansel je pobijedio na devet od prvih 11 izdanja prije nego što se ipak odlučio trajno posvetiti automobilima… Potkraj motociklističkog dijela, 1997. i 2001., osvojio je i dva naslova svjetskog enduro prvaka, a vrijedi se prisjetiti i pobjede na reliju Pariz-Moskva-Peking 1992., održanom u čast otvaranja nekadašnjeg istočnog bloka. Bilo je tu, očekivano, još pobjeda — što na dva, što na četiri kotača, pogotovo na velikim pustinjskim relijima.

Ali vratimo se onome što ga je učinilo legendom: Dakru.

Jedna od posljedica negativnog publiciteta relija potkraj 1980-ih bilo je i povlačenje nekih proizvođača. Honda i BMW dominirali su dotad u motociklističkoj kategoriji, a njihovim odlaskom otvorio se prostor za novo veliko rivalstvo između Yamahe i Cagive. Japanski proizvođač potpisao je peterostrukog pobjednika Cyrila Neveua, a računali su i na Peterhansela, koji je već u drugom nastupu 1989. završio odličan četvrti. Sljedeće je sezone, na dan kada mu je rođen sin Nicolas, osvojio brzinac i preuzeo vodstvo u ukupnom poretku. Nekoliko dana kasnije, zalutao je sa staze, izgubio se u pustinji i odustao, a pobjeda je otišla prvom Cagivinu vozaču Ediju Orioliju.

Do 1999. samo će se njih dvojica razmjenjivati na vrhu poretka. Talijan će Cagivi donijeti još jednu pobjedu 1994., u sezoni kada zbog promjene pravila Yamaha nije ni nastupila, potom se priključiti Peterhanselu u japanskoj momčadi. I na Yamahi je Orioli pobijedio jednom, 1996., kada su Francuzu zabunom u motor utočili dizelsko gorivo, te je drastično pao u poretku i potom odustao.

U ostalih šest navrata pobjeđivao je Peterhansel.

Lutanje po kontinentima

Posebno je impresivna bila 1992., kada je reli produljen čak do Cape Towna — u istoj godini je osvojio i to i već spomenutu utrku do Pekinga. A najslađa pobjeda ona iz 1995., kada je zbog prigovora iz tabora Jordija Arcaronsa kažnjen s 10 minuta penalizacije zbog primljene mehaničarske asistencije izvan za to predviđenog mjesta — smo da bi nadoknadio zaostatak i pobijedio ispred Španjolca.

Nakon obaranja rekorda Peterhansel je objavio senzacionalnu novost: potpisao je ugovor s Nissanom i sljedeće će godine nastupiti u automobilu.

Već je neko vrijeme osjećao snažne bolove u zglobu desne ruke i fizički manje zahtjevna vožnja automobila činila se kao logičan potez, pogotovo nakon što je Hubert Auriol pokazao da je takva tranzicija moguća, dodavši pobjedu u automobilu onoj na motociklu. Isto će 2014. ostvariti i Nani Roma, u kontroverznim okolnostima, nakon momčadske odredbe kojom je upravo Peterhanselu onemogućena prilika da ga napadne.

Nissan je u većini sportova nastupao s velikim ambicijama, a ne baš pretjerano dobrim rezultatima, te je sedmo mjesto u debiju najbolje što je ostvario u tri zajedničke sezone. No, drugo mjesto za malu francusku momčad Méga 2000. nagovijestilo je da su mu i na četiri kotača mogućnosti velike. Usprkos grandioznom imenu, Méga, čiji su glavni izvor prihoda bili mikroautomobili Aixam, imala je mikro budžet te se morala povući.

Mitsubishi je najuspješnija momčad u povijesti Dakra; ostvarila je čak 12 pobjeda, te se Peterhansel potpisom za nju 2003. napokon našao u ekipi sposobnoj pružiti mu sve uvjete za pobjedu. On je to obilno uzvratio, ostvarivši ih tri: 2004., 2005. i u zasad posljednjem reliju na afričkom tlu, 2007. Ova posljednja pobjeda praćena je i određenom dozom kontroverze, jer je snimljen kako zagađuje izvor pitke vode bitan lokalnom stanovništvu, provezavši se kroz njega kako bi ohladio automobil.

Nakon toga počelo je lutanje relija po ostalim kontinentima — prvo u Južnu Ameriku, a od sljedeće godine, i opet ne bez političkih kontroverzi, u prirodnije pješčano okruženje Saudijske Arabije. No, južnoamerička dekada bila je uspješna za Peterhansela — osvojio je još četiri relija i postao najuspješniji automobilist u povijesti Dakra.

Dvije sezone u BMW-u nisu bile uspješne, ali kada je bavarski proizvođač odlučio forsirati svoj brend Mini, osvojio je utrke 2012. i 2013., a godinu potom izgubio, najvjerojatnije samo zbog već spomenute momčadske odluke. Sredinom 2014. potpisao je za velikog povratnika, momčad Peugeota, te proveo većinu te sezone radeći na razvoju modela 2008 DKR, s kojim će 2016. osvojiti reli, a to ponoviti i godinu potom modelom 3008 DKR, usprkos već drugom sudaru s motociklistom u nekoliko godina. Najveći mu je konkurent u tim sezonama bio legendarni deveterostruki svjetski prvak u reliju Sébastien Loeb, evidentno brži od njega, ali ni približno jednako dobar u čitanju terena i prepoznavanju zamki.

Bratić omraženog emira

I Cyril Despres, peterostruki pobjednik relija u konkurenciji motocikala, priključio se Peugeotu, pokušavajući ponoviti pothvat slavnijeg momčadskog kolege. Neočekivano, sredinom 2018. došlo je do velike zamjene: Jean-Paul Cottret, suvozač koji je uz Peterhansela sudjelovao u osvajanju svih sedam relija prešao je Despresu, dok je David Castera otišao u suprotnom smjeru. To nije dugo trajalo, te je Mr. Dakar (ne treba objašnjavati ovaj nadimak) dobio novu suvozačicu, suprugu Andreu. Koja je, pretpostavili ste, i sama veteranka ovog relija, jednom peta u konkurenciji motocikala, jednom na istom mjestu i među automobilima.

Vratili su se pod okrilje Minija, koji, neovisno o majstorovom iskustvu, kao i onom dvostrukog pobjednika, Carlosa Sainza starijeg, titulu favorita za 2020. prepušta Toyoti. Nasser Al-Attiyah brani titulu, a Fernando Alonso privući će medije i kamere. Mnogo interesa izaziva i momčad Borgwarda, koju predvodi Roma.

Povijest ovog relija povijest je kontroverzi, a prebacivanje održavanja u jednu od politički najkontroverznijih zemalja na svijetu, ma koliko izdašno plaćena, objektivno je loš potez.

Nakon lanjskog ubojstva Jamala Khashoggija saudijskim vlastima svaki je pozitivan marketing dobrodošao, a od 5. do 17. siječnja natjecatelji će proći gotovo čitavu državu i prenositi u svijet nesumnjivo atraktivne i privlačne vizure ove velike, misteriozne zemlje. Vjerojatno će dio ljudi na Zapadu bojkotirati emisije o ovom reliju, ne želeći ni na koji način davati podršku režimu Muhameda bin Salmana.

No, nalazimo se pred potencijalno još većom opasnošću. Ponajveći favorit relija, lanjski pobjednik Al-Attiyah, dolazi iz — Katara. Države koje je već dvije i pol godine pod ekonomskom blokadom arapskih susjeda, a Saudijci je navodno planiraju čak i fizički odvojiti od sebe, odnosno prokopati kanal kojim će je pretvoriti u otok. Kakav će biti doček ovom vozaču, bratiću kod susjeda omraženog katarskog emira Tamima bin Hamada Al Thanija, ne želim ni zamišljati. Dakako, danas kada su svi djelići rute više-manje prekriveni kamerama teže je vjerovati da bi mu se mogao dogoditi neki ‘slučajni’ incident, ali nismo vjerovali ni da čovjek može nestati i u dijelovima biti iznesen iz zgrade veleposlanstva. Mučno je gledati kako ovaj veliki prvak traži riječi kojima neće nikoga uvrijediti i izbjegava sve osjetljive teme…

Osobno, ma koliko cijenio Peterhansela, bez ikakve sumnje najvećeg vozača u povijesti ovog relija, neću navijati za njega u ovom izdanju. Niti za Alonsa, ma koliko obožavao njegovo umijeće u Formuli 1 i već ostvarene rezultate u drugim kategorijama. Iz čisto političkih razloga navijat ću da do četvrte pobjede dođe Al-Attiyah, samo zato što bi to bila pljuska saudijskim vlastima prilično nalik na onu koju je Jesse Owens opalio Adolfu i ekipi u Berlinu 1936.

Ne propusti top članke