xxx

U talijanskom društvu postoji specifičan društveni trend – bamboccioni.

Bamboccioni su nezreli, djetinjasti muškarci koji kao već ozbiljne odrasle osobe još uvijek žive s roditeljima. Procjenjuje se kako u Italiji više od 80 posto ljudi u svojim srednjim dvadesetima živi s roditeljima, a četiri od 10 muškaraca između 30. i 34. godine života također spadaju pod tu brojnu populaciju.

Možda se ova neobično smanjena mobilnost i nesklonost promjenama dijelom očituje u nogometu. Iako taj trend ove sezone malo i jenjava, još uvijek gotovo polovica klubova u Serie A ima napadače koji su debelo u svojim 30-im godinama života, a koji još dobivaju značajnu minutažu. Goran Pandev sa svojih 34 još uvijek ruši vodeće ekipe u Genoinu dresu, SPAL-ov tercet Marco Borriello, Sergio Floccari i Mirco Antenucci zajedno ima 104 godine. Verona je dovođenjem Antonija Cassana i Allessija Cercija u sezonu krenula sa trojcem napadača zajedno starim 95 godina, s tim da je legendarni Giampaolo Pazzini sa 33 na polusezoni čak uspio ishoditi i posudbu u Levante. Mogli bi reći da je to i provjerena taktika, kao kada je prije tri sezone 38-godišnji Luca Toni upravo u dresu Veronesa zabio 22 gola i s Maurom Icardijem podijelio titulu capocannonierea, odnosno najboljeg strijelca lige.

Ova sezona također ima jednu takvu priču, onu u kojoj veteranski napadač proživljava svoju drugu mladost. Nakon dvije pomalo razočaravajuće sezone Sampdoria ponovno ima Europu na vidiku, a izrazito važan faktor u njenom uspjehu je 35-godišnji Fabio Quagliarella, koji je već u veljači sa 17 postignutih pogodaka nadmašio svoj također impresivni lanjski učinak od 12 golova.

Ipak, Quagliarella se vjerojatno ne bi složio s ocjenom da su ove posljednje dvije sezone njegova ‘druga mladost’. S obzirom na njegovu priču, prije je riječ o svojevrsnoj utješnoj kompenzaciji za mladost koju je izgubio. Barem onaj njen dio do kojeg mu je bilo najviše stalo.

Quagliarella Bum Bum

Fabio Quagliarella je zapravo želio postati bamboccione, ali je u realnosti predstavljao suprotni primjer. Doduše, nije tome bio razlog sjajna majčina kuhinja; Quagliarella je to želio ponajviše zato jer bi to značilo da se nogometno mogao skrasiti kod kuće u Napulju; u nogometnom i širem smislu jednom od najfanatičnijih gradova, ali istovremeno i gradom s mračnom pozadinom, zacrnjenom kriminalom koji uvelike diktira njegov život.

Budući da je rođen u Napuljskom zaljevu, u mjestu Castellammare di Stabia smještenom kojih 30-ak kilometara od Napulja, razumljiva je bila ta njegova želja. Ipak, trebalo je proći čak 16 godina da se iz Torinova omladinskog pogona, u koji je otišao kao 10-godišnjak, probije do San Paola kroz stasavanje u Fiorentini, Chietiju, Ascoliju, Sampdoriji i Udineseu. Napokon je dobio prigodu zaigrati za Napoli, vrativši se u istu sobu roditeljskog doma koja je ostala praktički netaknuta otkako ju je kao dječak napustio.

Teško da je te 2009. postojao sretniji bamboccione u Italiji.

U tako fanatičnom gradu itekako znači kada se uspješan klinac poput njega vrati kući. Osjećaj privrženosti toj osebujnoj i kompleksnoj zajednici najistaknutija je kroz pripadnost Napoliju kao klubu, a povratak tadašnjeg reprezentativnog napadača koji je usto dijete tog kraja, s posterima Diega Maradone iz trofejne 1990. još uvijek na zidovima svoje sobe, posebno je zadovoljstvo. Priče kažu da su u euforiji zbog njegova transfera u Napoli sudjelovali čak i pripadnici zloglasne Camorre. Quagliarella je naprosto bio jedan od lokalaca, igrač s kojim su se mogli poistovjetiti kudikamo više nego sa skupim pojačanjima sa strane, ma koliko god Ezequiel Lavezzi i Marek Hamšík bili vrhunski igrači.

“Ovako sam to uvijek zamišljao”, prepričavao je kasnije Quagliarella. “Ušao bih s klupe kao zamjena zbog čega bih bolje osjećao napetost u publici; igra se neka važna utakmica i nema više puno vremena za postići pogodak… Ja bi bio strijelac tog odlučujućeg gola, onakvog kakvog bi samo Maradona mogao zabiti. Nekakvog bizarnog dalekometnog udarca u posljednjoj sekundi, onog koji podigne čitav stadion na noge…”

U tom smjeru je i krenuo, zabivši do početka proljetnog dijela sezone sedam komada uz dvije asistencije. Navijači su bili ekstatični, skladali su mu čak i pjesmu s naslovom Quagliarella Bum Bum; pjevajući i o tome kako tjera čitav grad da sanja. No, san vrlo brzo može postati i noćna mora, što je Quagliarella itekako iskusio u priči koja mu je gotovo uništila karijeru.

Kad se san pretvori u noćnu moru

Fabio je u gradu imao mnoštvo prijatelja koje je poznavao još iz djetinjstva. Jedan od njih je i Giulio De Riso, vlasnik lokalnog dućana specijaliziranog za prodaju mobilnih uređaja. Upravo se njemu Quagliarella uoči prelaska u Napoli požalio kako povremeno zna dobivati prijetnje i neugodne poruke na messengeru, da bi se De Riso sjetio čovjeka koji je njemu pomogao kada je imao sličan problem. Bio je to Raffaele Piccolo, tip koji je radio u policiji za odjel informatičkog i poštanskog kriminala i slovio za specijalista u području cyber kriminala.

Ovaj se rado odazvao na poziv, tvrdeći kako će to sve riješiti čišćenjem njegova laptopa i mobitela, s tim da može podignuti i prijavu. Činilo se kao da je sve vrlo efikasno riješeno, ali noćna mora je tu tek počela.

Jednako kao što je hrpa ljudi poznavala Quagliarellu, tako su znali i gdje točno u Castellammareu živi. Znao je to i manijak koji je razmjerno brzo krenuo ostavljati pisma naslovljena na Fabija u obiteljski poštanski sandučić. U njima su se navodile razne gadarije – od slika maloljetne djece uz koju su bile vezane optužnice za pedofiliju, do optužbi da je povezan s Camorrom i narko-miljeom. Naravno, to je uznemirilo ne samo Fabija već i čitavu obitelj.

S vremenom su pisma postajala sve gora, pa se Fabio ponovno obratio inspektoru Piccolu, koji mu je odmah savjetovao da o tome ne razgovara kako bi lakše mogao provesti istragu. Prijave je obično podnosio izvan policije, a Piccolo je studiozno proučavao tragove. Prolazili su mjeseci, a slučaj se nije mogao riješiti. Štoviše, postajalo je samo sve gore; prijetnje je počeo dobivati i njegov otac Vittorio, upozoravali su ga da će mu sina ubiti ako ga vide u gradu.

Prošao si pakao s neviđenim dignitetom; prigrlimo opet našeg Fabija, sina ovog grada

Piccolo je uvjeravao obitelj Quagliarella kako je na tragu, ali kako je jako bitno da stvar ne izađe u javnost; ovi su to ispoštovali, uzdajući se u brzi kraj svoje noćne more. Fabio je u znak zahvalnosti redovito poklanjao znakove pažnje revnom inspektoru, poput potpisanih dresova ili ulaznica za utakmice. Piccolo je čak na Quagliarellin poziv boravio uz teren i na nekim utakmicama reprezentacije.

Quagliarella je vjerovao čovjeku kojeg je angažirao, ali stvar je došla do samog Napolijeva predsjednika Aurelija De Laurentiisa. Iako je tog proljeća zabio i Juventusu, Fabiova je forma okopnila, vjerojatno najviše zbog sumnji koje su mu obilježile odnose sa svima. Uhoda je po poznavanju njegove rutine očito bio netko iz najuže okoline; toliko je bio paranoičan da je sumnjao i na suigrače, slijedeći Piccolijeve upute da sve ljude s kojima je u neposrednom kontaktu pokuša natjerati da mu ostave tragove prstiju.

Očajan, Fabio je pokušavao sve. Ali stvari su i dalje išle nagore, pogotovo jer se nije povjeravao o hororu koji je svakodnevno proživljavao. A onda je priča ona dobila novu, brutalnu dimenziju.

Sin ovog grada

Uoči početka sezone i uzvratne utakmice pretkola Europske lige protiv danskog Esbjerga, Quagliarella je dobio informaciju kako je klub prihvatio ponudu omraženog Juventusa za njega. Radilo se o posudbi s pravom otkupa. Fabio je prihvatio prelazak samo iz razloga jer se nadao da će odlaskom iz Napulja taj pakao prestati.

Naravno, postao je još gori.

Ne znajući što se zapravo događa, navijači su ga okarakterizirali prvoklasnim izdajnikom. Kada bi se vratio kući, u grad nije mogao izaći bez da trpi odvratne uvrede na svakom koraku, a vrijeđali su mu i roditelje koji su dovoljno bili potreseni slučajem koji je već predugo trajao. Kada je s Juventusom, koji ga je na kraju i otkupio za 10 i pol milijuna eura, trebao doći na San Paolo, Quagliarellu je pogodila ozljeda koljena. Sutradan je na njegovoj kući osvanuo grafit “Quagliarella, Sveti Gennaro se pobrinuo za tebe”.

Rasplet je došao na pomalo naprasan način.

U jednom razgovoru s nogometaševim ocem inspektor Piccolo se požalio kako je i on počeo dobivati prijeteće poruke. Na inzistiranje starog Vittorija da mu ih pokaže tvrdio je kako ih je izbrisao s mobitela. Sumnja je tada porasla – zašto bi inspektor obrisao nešto što je zapravo ključni dokaz? Odgovor je bio logičan: iza svega je stao sam Piccolo.

Igrom slučaja Fabio je upoznao i jednog uvaženog odvjetnika, inače bivšeg pripadnika ekstremnih navijača Napolija, koji je također bio Piccolova meta. Inače cijenjeni inspektor ispao je poremećeni bolesnik koji je zbog želje za hvalisanjem zbog usluga koje mu nude poznate ličnosti iste zapravo uništavao pod krinkom pomoći. Na kraju je Piccolo osuđen na nešto manje od pet godina zatvora, iako presuda nikada nije postala pravomoćna. Zapravo, priča kaže da se zbog neefikasnog pravosuđa Piccolo čak na kraju može i izvući iz svega, što bi se trebalo znati za mjesec dana kada je zaključno ročište.

Tri titule prvaka osvojene s Juventusom nisu mu značile onoliko koliko izgubljena mogućnost ostvarenja snova s njegovim Napolijem. Tek je na jučerašnji datum prije godinu dana Quagliarella mogao i službeno izaći pred kamere i u suzama ispričati pravu priču o paklu koji je prošao samo zato jer je bio druželjubiv i vjerovao ljudima. Napolijevi ultrasi, inače nepokolebljivi, priznali su svoju pogrešku, a na utakmici protiv Crotonea tjedan dana nakon emotivnog intervjua podignuli su poruku koja je glasila: “Prošao si pakao s neviđenim dignitetom; prigrlimo opet našeg Fabija, sina ovog grada”.

Sa 34 godine koliko mu je u tom trenutku bilo, znao je da vjerojatno više nikada neće imati prigodu zaigrati za svoj Napoli, a ni zabiti onaj gol o kojem je sanjao. S druge strane, Quagliarella je povratio povjerenje ljudi koje je oduvijek htio predstavljati, sve dok je s dignitetom trpio uvrede koje su upućivali njemu i njegovoj obitelji. S istim dignitetom nastavio je vraćati misli prema nogometu, poštujući Juventusov, ali i Torinov i Sampdorijin dres. Sada je deveti najbolji strijelac u povijesti svog aktualnog kluba s 46 službenih golova, s tim da bi vrlo lako mogao dogurati i do petog mjesta.

Nesuđeni bamboccione prošao je put od bajke do krimića i natrag.