Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Mravince: Kad konji postanu miševi

Kako je upropaštena nogometna svetkovina u malom dalmatinskom mjestu

Zadnja izmjena: 27. rujna 2018. Hrvoje Jelavic/PIXSELL

“Tamo vam inače nitko stalno ne živi”, kaže susretljivi mladić iz organizacije, pokazujući na balkon kuće koji nagleda igralište, a na kojem se natiskalo barem 50 ljudi. “Ali vlasnik je čovjek koji nam je tiskao karte za ovu utakmicu. Otvorio je stan, pozvao ljude, čujem da je i cijeli catering napravio”.

Jučer je život u Mravincima, mjestašcu od kakvih tisuću i nešto stalnih žitelja na južnim padinama Mosora s jednim od najljepših pogleda na Split i Brački kanal, barem na jedan dan postao hektičan.

Omanje ulice koje spajaju obiteljske kuće inače znaju svakog tko njima prolazi, mada je fluktuacija ljudi zbog neposredne blizine Splita značajan faktor kad je u pitanju struktura stanovnika. Ponos mjesta i višestruki nacionalni prvak je lokalni šahovski klub, ali kad u goste domaćem nogometnom čevrtoligašu Slogi dolazi aktualni prvak, kod hajdučki naklonjene populacije omraženi Dinamo, onda nema sumnje da je u pitanju povijesni događaj za čitavo mjesto. I to se vidjelo na svakom koraku.

Domaćini su se potrudili da se sve zaista organizira na razini kakvu takav susret i zaslužuje. Tridesetak volontera — od studenata, pa sve do šefa kirurgije splitskog KBC-a dr. Zdravka Perka, koji je bio zadužen za travnjak — dva su tjedna proveli glancajući maleno igralište Glavica kako bi spremno dočekalo momčad koja nakon ovog susreta prvo putuje u Split na Derbi, a zatim i u Bruxelles na ogled Europske lige s Anderlechtom. Dovukle su se čak i montažne tribine, za ovu veliku prigodu posuđene od Viteškog alkarskog društva i organizacije Splitskog ljeta, što je inicijalni kapacitet od 800 gledatelja povećalo na nekih 2.000, odnosno više od čitave populacije mjesta. No, s obzirom na interes i činjenicu da je stadion rasprodan danima unaprijed sigurno je da su mnogi ostali kratkih ruku.

Neke viđam kako se pentraju po ogradama i zidovima te vire kroz malene rupe u ogradi, samo da ulove dašak atmosfere. Zaobilazim jedan ugostiteljski obrt tik iza gola da bi me redari uputili na (valjda?) press zonu, koja je ustvari balkon klupskih prostorija odmah iznad korner zastavice, nasuprot onoj ‘VIP loži’ s cateringom. Uskoro, uz skandiranje publike, obje momčadi istrčavaju na travnjak.

“Nismo vam mi Fenerbahče”

Slogini sportski ciljevi su skromni; ove sezone iz 1. Županijske lige ući u Treću HNL Jug. Nogomet se tu igra za 1.000 do 1.500 kuna hranarine, a za život se zarađuje dnevnim poslovima. Bože Andabak, primjerice, radi u fast foodu, Branimir “Mravinački Rory DelapBorozan radi kao vozač, a Ivan Boko, koji će sredinom prvog poluvremena zaraditi ovacije krcatih tribina nakon što gurne loptu kroz noge Luki Menalu, na posljednji je trening pred Dinamo zakasnio pola sata zbog posla, da bi iz kombija iskočio u trening-majici ravno na teren. Svi su oni tu zbog nogometa i samo zbog nogometa, ali dok se većina njih nada doživjeti svojih pet minuta slave u utakmicama poput ove, neki s rostera su bili na pragu puno većih stvari.

U zapisniku s utakmice, na Sloginoj strani, među zamjenama stoji jedno poznato ime.

Teo Kardum je početkom prošlog desetljeća bio jedan od većih mladih prebjega iz Hajduka u Dinamo i predviđala mu se uspješna karijera. Čak je na posudbi u Interu iz Zaprešića bio dio one neobične borbe za naslov prvaka 2005. koja se vodila baš s Hajdukom, a Kardum je tada dijelio svlačionicu sa Lukom Modrićem i Vedranom Ćorlukom. Dok su oni ovog ljeta uzeli srebro na Svjetskom prvenstvu, Kardumova je priča krenula drugim smjerom. Nikada se nije probio na velikoj sceni, a ovog je ljeta s 32 godine na leđima prešao iz hvarskog NK Varbonja u Slogu, paralelno radeći i kao trener klinaca u nedalekom Jadranu iz Kaštel Sućurca.

“Ma nije ovo više ni priča o nogometu”, grmio je jedan stariji gospodin. “Samo mi nije jasno da je sada i jedna Sloga problem”

Na jednoj strani tribina odmah se profilirao onaj ponešto ‘radikalniji’ dio domaćih pristalica, koji su od prve minute željeli igračima Dinama poručiti da dobra organizacija ne znači nužno i gostoljubivost na svim razinama, što ih je odmah dovelo na radar policijskih snaga. “Nismo vam mi Fenerbahče, jebali vas oni”, čuo se povik kad je Slogina obrana uspješno očistila jednu situaciju pred golom Jakova Vladovića, bivšeg Hajdukova juniora.

S druge strane je za Bad Blue Boyse improviziran gostujući sektor, koji je zapravo kavez za cageball naslonjen uz kut glavnog terena. Ipak, kavez je ostao prazan; jedan od pripadnika organa reda slavodobitno potvrđuje pretpostavku zbog čega je tako: “A di će bit tu”, govori kolegi, aludirajući na popodnevni sukob Dinamovih i Hajdukovih navijača na autocesti. “Naši su ih nakon pizdarije na Macoli sve povatali”.

Ne sam, Katiću…

Pri ovim sudarima Davida i Golijata najdraže nam je vidjeti kako autsajderi poput Sloge energičnim pristupom kompenziraju ogromnu razliku u kvaliteti. Zna se da će domaći neminovno pasti u tempu koji im je gotovo nemoguće pratiti, ma koliko god favorit pokušavao što ranije prelomiti utakmicu i tako izbjeći nepotrebnu nervozu. Ali taj fanatični juriš na svaku loptu djeluje gotovo poput nekakvog animalnog nagona. Borba je to s biologijom i psihologijom, ali ona u koju se ide do kraja jer takve se prilike pružaju možda jednom u karijeri. Mario Marović, kapetan i crouchevski profil igrača kojeg bi Englezi opisali sintagmom towering presence, najradosnije je oličenje te želje; nakon svakog juriša na loptu staje i rukama animira i podiže publiku.

Svakih par minuta nervozno se vade mobiteli i provjeravaju aplikacije za live rezultate. S jedne strane da se provjeri minuta utakmice — jer igralište, razumljivo, nema semafor — ali i situacija u Zagrebu, gdje Hajduk gostuje kod Vrapča. Istovremeno na terenu ne nedostaje dinamike.

Sloga strpljivo čeka dinamovce koji su došli u respektabilnom sastavu, a onda pokušava provjerenim metodama dugih lopti preskakati igru i iznenaditi zadnju liniju Zagrepčana. Želja za davanjem “zadnjeg atoma snage” ide čak i nauštrb logike; tako je dinamični krilni napadač domaćih Toni Katić dobio prostora na lopti i krenuo na Amira Rrahmanija. Stiže kod ruba šesnaesterca i lomi Dinamova braniča jednom, pa drugi put, i taman kada su svi pomislili da je Rrahmani već spreman s vrtoglavicom otići po burek u pekaru iza tribine, Katića ponese atmosfera i krene u treći dribling, itekako suvišni. Bogovi nogometa kazne ga tako da pri tom trećem pokušaju pada preko lopte.

Sunce je zapadalo, a hladna bura s obronaka Mosora počela pojačavati. Dinamo je imao dvije dobre prigode, ali ih nije realizirao, i sada je sa svakim vađenjem mobitela iz džepova postajalo jasnije da Sloga izvodi podvig, čak i bez postignutog pogotka. Imaju i domaći svoje šanse: baš je Katić početkom drugog dijela čudesno izbio sam pred Danijela Zagorca, da bi i ovog puta pokleknuo u ključnom trenutku. Teško je s ovog našeg balkona bilo vidjeti je li pokušao zaobići golmana ili mu je samo pobjegla lopta, ali to mu je već druga priča unucima koja je mogla biti još spektakularnija. Poetični moment je imao i Kardum kad je ušao u igru, ali spektakularni zaplet u kojem bi on udarcem iskosa zabio bivšem klubu sjajnom je obranom spriječio Zagorac.

Samo još jedna dijagnoza

Nekako pomisli čovjek da bi ova bajka od 90, a možda i 120 minuta za momke iz Sloge mogla i trebala ostati bajka, čak i ako ti pojedinačni promašaji te zajedničko odolijevanje silnim Dinamovim napadima završe nekim časnim porazom pri kojem bi gol slavnog suparnika trgnuo iz snova, ali ne bi pritom ostavio gorak okus.

No, bajkovite priče često imaju nesretni kraj u kojem konji postanu miševi, a kočije bundeve. Pogotovo kod nas.

U toj 79. minuti mnogima na tribinama nije bilo sasvim jasno što se točno dogodilo. Na (ne)sreću, postoji snimka. Dinamov Damian Kądzior odgurnuo je Miju Juričića u kaznenom prostoru domaćih, a ovaj je uzeo loptu u ruke uvjeren da se radi o čistom prekršaju na njemu. Međutim, sudac Dario Kulušić svirao je penal za Dinamo.

Juričić, inače trener po struci, bio toliko srdit da je zbog nedosuđenog kontrafaula, odnosno dosuđenog penala kojim je Dinamo na kraju minimalnim rezultatom slavio odmah tražio zamjenu od trenera Siniše Jalića: “Ne bi bilo smisla da sam nastavio utakmicu”, rekao je poslije utakmice. “Mislim da bi možda došlo do nekog grubljeg starta s moje strane, a glupo bi bilo dobiti crveni pa da ne mogu igrati u prvenstvu.”

Mnogi će reći da je Kup, pogotovo njegove rane faze koje obiluju ovakvim pričama, oaza neiskvarene nogometne radosti i osjećaja ponosa kada u malu sredinu dođu naši najveći nogometni klubovi. Ali eto, ni ovakvi ogledi s ogromnom razlikom u kvaliteti između suparnika ne mogu završiti u miru, zajedničkim fotografijama, druženjem i lijepim uspomenama; čak i u mjestašcu kao što su Mravince posljednji zvižduk suca mora biti ugušen u salvama uvreda, kordonima policije i sveopćem razočaranju.

Po završetku utakmice se s mnoštvom polagano udaljavam sa stadiona. Uličice su male, a ljudi puno, pa se čini kao da je negdje iza tih kuća skriven Wembley, a ne omaleno igralište. Naravno, taj penal je jedina tema žamora; jedan stariji gospodin preda mnom je jako nervozan dok razgovara s prijateljima. “Ma nije ovo više ni priča o nogometu”, grmio je. “Samo mi nije jasno da je sada i jedna Sloga problem”.

Trebala je ovo biti tek živopisna reportaža o tome kako nogomet, barem na jedan dan, može okupiti zajednicu, donijeti optimizam i lokalpatriotski ponos. Nažalost, umjesto toga je tom sportu u Hrvatskoj ispisana samo još jedna dijagnoza.

Ne propusti top članke