Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Mrtva žena trči

Zašto je Susan Krumins heroina Europskog prvenstva, iako nije pobijedila

Zadnja izmjena: kolovoz 15, 2018 Martin Rickett

Tri dana sam strpljivo pratio atletsko Europsko prvenstvo u nadi da će se ukazati neka istinski zanimljiva priča, neki novi veliki šampion. Nije to bilo previše izvjesno kada je poznato da većina najvećih faca ne dolazi sa Starog kontinenta, ali kada se već HRT isprsio gotovo trosatnim programom svake večeri u udarnom terminu (kao nekakvu kompenzaciju gubitka gotovo svih relevantnih nogometnih i košarkaških klupskih događanja), rekoh hajde, da vidimo što nudi Berlin.

I kao što to obično biva, priča je iskrsnula ondje gdje joj se nisam nadao – ženska utrka na 10.000 metara. Nizozemka Susan Krumins oduševila je mene i cijeli olimpijski stadion, i to bez da je trijumfirala.

Nisam ljubitelj dugometražnog trčanja, nimalo. Proljetos me moj debeljuškasti cimer nekoliko puta upitao hoću li s njim otrčati par kilometara oko kvarta, svaki put sam ga glatko odbio. Nemam viška masnih stanica za topljenje, a kad se zaželim aerobne tjelovježbe, onda je tu basket, gdje se u par sati akcije dobro istrčim bez ubitačne monotonosti karakteristične za duge pruge.

Nemojte misliti da ne volim trčanje općenito, dapače. Sprintanje smatram pravim užitkom. Svatko od nas barem je jednom u životu potrčao za posljednjim busom za školu/faks/posao i osjetio slasno zadovoljstvo po prolasku kroz zatvarajuća vrata. A da ste kojim slučajem zakasnili? Biste li trčali direkt do posla? Mo’š mislit, radije biste zakasnili sat vremena ili platili najskuplji taksi nego se patili 20-minutnim trčanjem.

“Morala sam nastaviti u istom ritmu, bez obzira što su mi noge otkazivale poslušnost”

Ista je stvar i s atletikom, uvijek su sprinterske zvijezde daleko popularnije od dugoprugaških. Za početak su fizički atraktivnije – snažne, izrazito muskularne građe naspram svojih tanašnih, ispijenih kolegica kolega. Sve je to s razlogom: što su mišići veći, teže ih je opskrbiti kisikom, a plućna se krila ipak ne mogu ubildati. Međutim, na tribinama biologija malo koga zanima.

Druga stvar su trajanje i izvjesnost. Sprinterske utrke traju desetak sekundi i razlike između sudionika su u treptajima oka; primjerice, gledatelji su fokusirani na pobjednika i često ne uspiju upratiti tko je osvojio drugo i treće mjesto prije proglašenja. S druge strane, u kilometarskim utrkama sve se razvuče poput stonoge i traje li ga, traje; ako u međuvremenu par minuta skrenete pogled na tehničke discipline, trebat će vam vremena da se poslije snađete u svim onim pretjecanjima za krug. A kada konačno dođe ciljna ravnina, u većini slučajeva bude sasvim izvjesno tko će kojim redom na postolje.

“Da, bila sam mrtva”

I u ovoj utrci u Berlinu bio je takav slučaj, Izraelka Lonah Chemtai Salpeter ostavila je iza sebe Krumins za čitavih devet sekundi, ali to nije spriječilo tribine da ovacijama isprate Nizozemku u posljednjim metrima. Stvar je u tome što je njemačka publika prepoznala da je 32-godišnja Krumins ostavila dušu na stazi da dođe do srebra.

Salpeter je dala težak zadatak pratiteljicama stalnim promjenama ritma, što je bila ranije osmišljena taktika bazirana na sjajnoj tjelesnoj spremi ove naturalizirane Kenijke. Jedna po jedna, njene suparnice upadale su u zamku i gubile korak, ali Krumins se uporno držala blizu. Na dugim stazama najbitnija stvar je nipošto ne odstupati od pomno utvrđenog plana, paziti na otkucaje srca i sačuvati dovoljno energije za završnicu.

Krumins je sve planove bacila u vodu.

Kada je vidjela da Salpeter odmiče, par kilometara prije kraja odlučila je uprijeti sve svoje snage samo da se ova ne odlijepi. Doista je uspjela pritisnuti Izraelku, ali kilometar i pol do cilja vidjelo se da počinje pucati, da joj je rezervoar prazan. Ubitačni ritam uzeo je svoje.

“Četiri kruga prije kraja bila sam mrtva i shvatila da ne mogu pobijediti”, rekla je kasnije. “Ali isto tako sam znala da ne smijem usporiti niti pokazati znakove slabosti, jer bi cure iza mene nanjušile krv i krenule u lov. Zato sam morala nastaviti u istom ritmu, bez obzira što su mi noge otkazivale poslušnost. Da, bila sam mrtva.”

Dead woman running.

Tako je to doista izgledalo, predugo vremena. Četiri stadionska kruga i inače se čine kao čitava vječnost, pokušajte zamisliti kako tek izgledaju kad prije toga otrčiš njih 21 i ostaneš bez snage. Kako su metri tekli, Susan je izgledala sve stravičnije: njene kretnje bile su sve manje koordinirane, lijeva ruka skoro da je prestala sa zamasima, a stopala udarala po tartanu kao bacana s drugog kata…

Najteže je bilo gledati njeno lice. Usta ove lijepe plavuše inače krasi osmijeh, ali sada ga je zamijenio grč agonije, kao da je u nju ušao duh drevnog, vječno prokletog Tantala. Činilo se da će plave oči zbog nadljudskog naprezanja iskočiti iz duplji, a bilo je očito da se tehnika disanja pretvorila u davljenje na suhom. Susan Krumins trebala se srušiti svakog trenutka, ali ona je i dalje trčala, jednako brzo, ma koliko groteskno to izgledalo.

Od šoka do katarze

Njene patnje možda bi se mogle učiniti karikirane nekome tko nije proživio nešto slično. Mene su podsjetile na sudjelovanje na humanitarnoj utrci Wings For Life u Zadru prije dvije godine.

Bio je to moj drugi uzastopni nastup. Znam, rekao sam da ne volim dugo trčanje, ali ovdje me privukao vrlo neobični način utrkivanja. Naime, natjecatelji krenu iz centra grada cestom prema Primoštenu, a pola sata nakon njih kreće presretački automobil. Pobjednik utrke je trkač kojeg posljednjeg prestigne, gdje god to bilo.

Prve sam se godine dobro pripremio i u relativno umjerenom ritmu istrčao 15 i pol kilometara. Sljedećih par dana noge su mi bile malo teške, ali ništa što bi me previše smetalo, stoga sam odlučio ponoviti pothvat i naredne godine, a logični cilj je bio nadmašiti prvi rezultat.

Međutim, tada je sve nekako pošlo u krivo. Noć prije se dobrano zaružilo pa sam na start stigao u zadnji čas, a u svoj toj gužvi nisam se uspio dobro razgibati. Svejedno sam si nametnuo nešto brži ritam da ostvarim svoj cilj, ali zvuk s razglasa nadolazećeg automobila zatekao me mnogo ranije nego što sam mu se nadao, negdje oko 14. kilometra. Neugodno iznenađen, odlučio sam upregnuti sve atome snage i krenuo u ludu jurnjavu koja je okončana upravo u blizini zacrtane destinacije.

Kad ono, opći šok. To nije bio presretački automobil, već onaj koji najavljuje njegov skori dolazak. Glupa promjena u odnosu na godinu ranije koja mi je promakla.

U nevjerici sam teturao, vukao se nekoliko stotina metara, razmišljao o tome da jednostavno sjednem i okončam agoniju. Cijelo tijelo mi je bolno pulsiralo, ali kad sam u pozadini čuo dolazak ‘pravog’ automobila, nešto u meni je puklo. Unatoč buntu svake stanice tijela koje me je preklinjalo da stanem, krenuo sam u novi sprint.

Bol koju sam osjećao prilikom prethodne potjere bila je ništa spram ove. Sjećam se da sam razmišljao hoće li mi prije prsnuti slezena ili neki mišić, a onda nisam mislio ni o čemu jer sam se počeo gušiti. No, i dalje sam trčao, sve do table s brojem 17, negdje iza Sukošana. Pet metara kasnije konačno me prestigao prokleti automobil te sam došepao do obale da se umijem u morskoj vodi.

Osjećaj koji me tada prožeo bio je prava katarza.

Splet čudnih okolnosti nagnao me da iz sebe izvučem mnogo više nego što sam mislio da je moj maksimum; testirao sam, pa i pomaknuo neke granice svog tijela. Rezultat je bilo duhovno pročišćenje karakteristično samo za strašno velike napore. Vjerujem da je dosta vas osjetilo slično iskustvo, ali malo tko ga je voljan stalno ponavljati; ja sam prvi rekao “nikad više” nakon što su me sljedećih mjesec danaopasno zatezale tetive.

Pobijediti vlastite limite

Treba imati poseban karakter da se kroz svu tu patnju neprestano prolazi i to bez neke bajne financijske koristi, zato su profesionalni dugoprugaši istinski velikani sporta. A kad se među njima izdvojiš po upornosti, onda moraš biti posebna sorta.

“Imam grčeve po cijelim nogama, imam grčeve po cijelom tijelu, muka mi je. Ali jako sam sretna!”, izjavila je Krumins nakon osvajanja srebra. U čitavoj sezoni otrčala je tek par utrka jer su je mučile ozljede, a onda je samoubilačkim ritmom ostvarila pothvat karijere (bila je brončana na 5.000 m na EP u Zürichu prije četiri godine) u teškoj konkurenciji koja vrvi naturaliziranim Afrikankama.

Kada se konačno srušila u ciljnoj ravnini, osjećaj potpunog ispunjenja nije joj mogao pokvariti nitko: ni bolovi, ni mučnina, pa ni degen s akreditacijom koji joj je namrgođen prišao i dobacio nešto u stilu: “Ajde diži se, smetaš ovima šta zaostaju po krug”. Kada  je napokon uspjela ustati, i u takvom stanju htjela je otrčati počasni krug da zahvali publici koja ju je zdušno bodrila.

Susan Krumins nije postala prvakinja i vjerojatno nikada neće postati, ali njen beskompromisni pristup i natjecateljski duh osvijetlili su čitavo prvenstvo, podsjetili na stare sportske vrednote. Da, važno je sudjelovati, ali lijepo je i pobijediti. A najljepše je pobijediti svoje limite, kao što je Krumins učinila.

Ne propusti top članke