“Protiv smo toga da se Copa América održi u Brazilu”, stajalo je u službenom priopćenju brazilskih reprezentativaca objavljenom 9. lipnja, pet dana uoči početka turnira, “ali nikad nećemo reći ne brazilskoj nacionalnoj vrsti.” Dva dana kasnije, brazilskoj nacionalnoj vrsti — i Jairu Bolsonaru, konzervativnom brazilskom predsjedniku — na koncu kratke proceduralne predstave ne nije rekao niti Vrhovni sud. I tako je nakon višetjednog CONMEBOL-ova logističkog natezanja i improviziranja, težak znak pitanja nad održavanjem turnira u posljednji trenutak otklonjen predsjedničkom intervencijom.
Branitelj naslova Brazil turnir je zatim otvorio uvjerljivom pobjedom od 3-0 nad Venezuelom, pred praznim tribinama Estádio Nacionala u Brasíliji. Utakmica je zabilježila najgori nacionalni TV rejting u povijesti kada je riječ o prvih 90 brazilskih minuta na nekoj Copi. U drugom kolu Brazil je pregazio Peru s 4-0, a dvostruko više ljudi u istom je terminu gledalo kršćansku sapunicu na TV-postaji Rede Globo.
Riječ je o jednom od najvećih televizijskih pogona na svijetu koji je u posljednjih pola stoljeća praktički imao monopol nad proizvodnjom i distribucijom televizijskog sadržaja u Brazilu, pa i nad prijenosima utakmica brazilske nogometne reprezentacije. Za prijenose utakmica tekuće Cope, međutim, zadužena je TV-postaja SBT u vlasništvu Silvija Santosa, medijskog tajkuna i velikog Bolsonarova pristaše. Santos je, naravno, mogao proći gore — nakon dvije uvjerljive pobjede u prva dva kola, Brazil je, predvođen Neymarom (dva gola i tri asistencije u pet utakmica), uz nešto pragmatičniji pristup stigao do finala u kojem će se na praznoj Maracani noćas sastati s Argentinom.
Stvari se, drugim riječima, mijenjaju. Narodna potpora brazilskoj nogometnoj reprezentaciji već je duže vrijeme gubila na širini, a neposredno prije Cope je, čini se, dosegnula i kritičnu točku.
“Bio je magičan, ali taj dres je prisvojila desnica i više ga ne možemo koristiti”
Turnir čiji su domaćini trebali biti Argentina i Kolumbija prošle je godine odgodila pandemija. Samo dva tjedna prije drugog pokušaja njegova održavanja, CONMEBOL je oduzeo domaćinstvo Kolumbiji, koju je zahvatio val prosvjeda protiv predsjednika Ivána Duquea Márqueza, a dan kasnije i Argentini, koja je tih dana bilježila rekordne brojke zaraženih još od početka pandemije, u prosjeku oko 30.000 novih slučajeva dnevno.
Iako Brazilu nije nedostajalo problema ni prve ni druge vrste, Bolsonaro, koji uskoro ulazi u posljednju godinu svog mandata, prepoznao je priliku i iskoristio je. Za manje od dva dana stvar je bila gotova — Brazilu je drugi put zaredom dodijeljeno domaćinstvo Cope: “CONMEBOL se želi zahvaliti predsjedniku Jairu Bolsonaru i njegovu timu, kao i Brazilskom nogometnom savezu (CBF), na otvaranju vrata njihove zemlje onome što je u ovom trenutku najsigurniji sportski događaj na svijetu”, pisalo je u tvitu kojim je CONMEBOL zaključio paničnu potragu za novim domaćinom.
Bojkot nije imao šanse
Prema rezultatima ankete koju je provela agencija XP/Ipespe, gotovo više od dvije trećine brazilske javnosti bilo je protiv preuzimanja domaćinstva. O tome kakva je politička oklada bila i jest posrijedi dovoljno toga govori i podatak prema kojem je i među Bolsonarovim pristašama bilo čak 35 posto onih koji su se protivili organizaciji turnira u Brazilu.
Rezultati se, opet, teško mogu opisati kao iznenađujući.
Od početka pandemije u Brazilu je zabilježeno više od pola milijuna smrtnih slučajeva. Do sada je bilo zabilježeno 20 milijuna slučajeva, a postotak potpuno cijepljenog stanovništva kreće se oko svega 13 posto. Bolsonoravo upravljanje krizom teško da je moglo biti neefikasnije. U početku je tvrdio da virus ne predstavlja ozbiljnu opasnost, odbijao je uvođenje bilo kakvih konkretnih mjera kojim bi se širenje virusa usporilo, pa u međuvremenu smijenio i dva ministra zdravstva.
Jedan od njih, Eduardo Pazuello, prošle je godine, primjerice, odbio potpisati ugovore o nabavi cjepiva s Pfizerom po cijeni koja je bila dvostruko niža od one po kojoj su cjepivo nabavljale države Europske unije. Razlog? Pa, procjena prema kojoj je cijena i dalje bila previsoka, jer je javnu potrošnju potrebno držati pod strogom kontrolom, pogotovo u pandemijskim okolnostima. Kada je Brazil preuzeo domaćinstvo turnira, hashtag koji je brzo stekao popularnost na društvenim mrežama bio je #covaamérica. Cova, naime, na portugalskom znači jama, raka, grob.
Ali lako za javno mnijenje, jer u slučaju povoljnog ishoda barem bi kasniji pokušaji njegova oblikovanja mogli biti nešto lakši. Casemiro, jedan od (uz Marquinhosa) kapetana ove reprezentacije, nakon pobjede Brazila nad Ekvadorom u kvalifikacijskoj utakmici za Svjetsko prvenstvo početkom prošlog mjeseca, nije se pojavio na presici. Znao je, uostalom, da to ne bi bila presica o utakmici s Ekvadorom. Novinarima će, ipak, kasnije reći da “svi znaju kako se kao reprezentacija osjećaju” kada je u pitanju organizacija Cope i da će službeno, momčadsko priopćenje biti objavljeno “kada za to bude došlo vrijeme”, odnosno nakon protiv Paragvaja koja je na rasporedu bila četiri dana kasnije.
Ubrzo su iz krugova bliskih reprezentaciji počele curiti informacije prema kojima su igrači i stručni stožer počeli ozbiljno razmatrati mogućnost bojkota turnira. Očekivanja javnosti bila su ogromna.
Prvo se udarilo na izbornika, Adenora Leonarda Bacchija Titea. U posljednjih pet godina Brazil je pod njim izgubio jednu jedinu natjecateljsku utakmicu, onu protiv Belgije u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Rusiji. U tekućim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo Brazil se pak nalazi na prvom mjestu s 18 osvojenih bodova (šest više od Argentine) u šest odigranih utakmica i s gol razlikom 16-2. S obzirom na recentnu formu i kvalitetu kadra koja mu je na raspolaganju, bilo je jasno da će Titeov Brazil biti najveći favorit Cope, u kakvim god da se uvjetima ona održavala. Politički, naravno, bojkot ne bi dolazio u obzir ni u situaciji u kojoj bi izgledi za obranu titule bili puno manji.
Povijest koja se ponavlja
“Samo naprijed, daj ostavku”, poručio je Titeu Hamilton Mourão, brazilski dopredsjednik i umirovljeni general, “Cuiabá ionako traži novog trenera.”
Rogério Caboclo, predsjednik Brazilskog nogometnog saveza i još jedan Bolsonarov operativac, već je imao spremnu zamjenu — Renata Gaúcha, bivšeg reprezentativca i donedavno Grêmiova trenera, kojemu javni izljevi privrženosti predsjedniku nikada nisu bili mrski. No, uslijedio je kontraudar na Cabocla u obliku optužbe za seksualno uznemiravanje. Kada je odbacio optužbe, povučen je i drugi potez. U cirkulaciju je puštena audio-snimka na kojoj Caboclo bivšu službenicu Saveza naziva “malom kujom”, nudi joj pseću hranu i imitira pseći lavež. Bila je to zgodna ilustracija toga o kakvom se ljudskom materijalu u ovom slučaju radi, pa Savez nije imao drugog izbora nego da predsjednika, za početak, suspendira na 30 dana.
U tom je trenutku potpisano privremeno primirje. Tite je pošteđen, igrači su izbacili priopćenje kakvo su izbacili, veći dio javnosti ostao je razočaran, a reprezentacija je zaigrala dobro i u međuvremenu stigla na korak do cilja.
U takvom razvoju situacije nekima je, primjerice, na pamet pao Neustrašivi João Saldanha ili onaj citat prema kojem se sve svjetsko-povijesne činjenice pojavljuju dvaput, “jednom kao tragedija, drugi put kao farsa.” Saldanhu, koji je 1969. preuzeo brazilsku reprezentaciju pa izborio plasman na Svjetsko prvenstvo u Meksiku, vojni režim smijenio je tri mjeseca prije početka turnira, a Brazil je do treće titule svjetskog prvaka odveo Mario Lobo Zagallo, čovjek od režimskog povjerenja. Niže razine popularne podrške reprezentaciji nije, međutim, moguće objasniti samo Bolsonarovim dolaskom na vlast prije dvije i pol godine i njezinom naravi.
Lobiranje, dobivanje domaćinstva i organizacija Svjetskog prvenstva 2014. odrađeni su pod pokroviteljstvom nominalno socijalističke Partido dos Trabalhadores (Radničke partije, PT) koja je zemljom upravljala, ili pokušavala upravljati, od 2002. do 2016. Organizacija prvenstva plaćena je s 11 milijardi dolara javnog novca — i osam ljudskih života — u situaciji u kojoj su popularni zahtjevi za većim ulaganjima u javne servise i infrastrukturu postajali sve glasniji, i to pod sloganom Não vai ter Copa! (Neće biti Kupa!). Mnogi od onih čijim je novcem priprema turnira plaćena ostali su zbog visokih cijena ulaznica na koncu bez fizičkog pristupa utakmicama, a epski poraz od Njemačke u polufinalu situaciju na društvenom terenu, očekivano, za PT nije učinio ništa podnošljivijom.
Kome pripada Brazil?
Odnosi između navijača, brazilske reprezentacije, Saveza i brazilske države postajali su nakon toga sve složeniji i proturječniji, a u međuvremenu se stiglo i do toga da nošenje ikoničkog žuto-zelenog dresa u javnosti gotovo beziznimno predstavlja izraz podrške Bolsonaru.
“Bio je magičan”, reći će, na primjer, bivši reprezentativac Walter Casangrande. “Smatram da je taj dres prisvojila desnica i da ga više ne možemo koristiti.” Pojavili su se, štoviše, i prijedlozi prema kojim bi trebalo rehabilitirati staru, bijelo-plavu garnituru, onu u kojoj je Brazil 1950. u na Maracani poražen od Urugvaja i time ostao bez svjetskog naslova koji bi mu bio prvi ikad.
Žestokoj simboličkoj borbi oko toga kome reprezentacija pripada nešto nalik kraju neće biti moguće nazrijeti još barem godinu dana. Dva glavna lika finala ovog izdanja Cope, oba u potrazi za svojim prvim seniorskim internacionalnim naslovom, bit će Neymar i Lionel Messi, koji igra možda i najbolji turnir u argentinskom dresu u svojoj karijeri. Ali kada je riječ o Brazilu, ovo će finale, u doslovnom smislu, biti nešto više od nogometa.
Baš kao što će biti i neka vrsta pripreme za ono što reprezentaciju države koja je prije 36 godina po šesti put postala republika čeka iduće jeseni, kada će, prema svemu sudeći, u igri biti još veći ulozi. A to je odlazak na Svjetsko prvenstvo u Katar samo nekoliko tjedana nakon održavanja općih izbora.
