Novi Chelseajev menadžer Maurizio Sarri nikad nije profesionalno igrao nogomet, ali zato je bio prilično uspješan bankar. Dogurao je do pozicije direktora, a kasnije i financijskog savjetnika u internacionalnoj korporaciji, tako da ga je posao vodio po Engleskoj, Njemačkoj i Luksemburgu. Međutim, nogomet je bio ono što ga je veselilo i koliko se god odupirao zbog toga što je bilo racionalno živjeti lagodan život uspješnog bankara, ipak nije mogao izbjeći zov zelenog terena. Opsesivno ga je privlačio nogomet, osjećao je da je rođen za trenerski posao i za njega to nije bilo samo radno mjesto nego poziv.
Za početak je kombinirao – jutra je provodio u odijelima u uredu, a večeri u trenirci na travnjaku vodeći amaterske momčadi po Toskani. Ipak, bio je siguran kako je stvoren za nešto više i odustao je od fantastično plaćenog bankarskog posla kako bi se posvetio nogometu i neizvjesnom trenerskom poslu u kojem je put do vrha nevjerojatno dug i puno manje lagodan od onoga što je već sam sebi stvorio.
No, Sarri je znao što radi. Bio je odličan bankar, ali bio je siguran kako može postati sjajan trener.
Još tamo 2000., dok je vodio Sansovino, njegova strast prema nogometu i metodičnost koja je potrebna za uspjeh u bankarskom poslu spojile su se i očitovale u knjižici s 33 detaljno razrađene akcije za napadačke prekide. U nižem rangu su prekidi jedan od najlakših načina za stvaranje rezultata, a Sarri je svojoj momčadi pripremio podlogu od 33 akcije kako bi maksimalno iskoristila tu priliku. Puno prije nego što je s 55 godina debitirao kao trener u Serie A, na temelju te knjižice Sarri je dobio nadimak ‘Mister 33’, kao posvetu metodičnom dijelu svog karaktera koji je uspješno prenio iz bankarskog ureda na travnjak.
Međutim, postoji čak i bolji primjer bankara koji svoju metodičnost i opsesiju pretvara u nogometnu magiju.
Napadač za 15 do 20 golova
Gianni Vio je bio nešto manje uspješan bankar od Sarrija i neusporedivo lošiji trener, ali je stvorio puno više od 33 akcije. Svoju bankarsku metodičnost je iskoristio tako što je postao neupitni guru za prekide.
Radeći kao bankovni činovnik u gradiću Mestre kod Venecije, Vio je godinama sanjao o nogometu. Između ispunjavanja formulara i onih klijenata koji imaju “još samo jedno pitanje”, posebna opsesija bili su mu prekidi u nogometu. Danonoćno je razrađivao različite teorijske mogućnosti u izvođenju slobodnih udaraca i kornera, razmišljao je, crtao sheme i specijalizirao se u traženju odgovora kako sistematizirati dovoljan broj napadačkih akcija kojima se može napraviti razlika na vrhunskoj razini. Zapravo, radio je to za svoj gušt, iz neke unutrašnje potrebe. Međutim, ipak je bio svjestan koliki je posao napravio – samo za kornere je razradio 4.380 različitih šablona — i s kolegom Alessandrom Tettamanzijem je objavio knjigu Plus 30 posto s kojom je dolazio CD s detaljnijim grafičkim objašnjenjima kako se može pronaći prednost u potrazi za pobjedom, dodana vrijednost u standardnim situacijama kakve se više puta događaju na svakoj utakmici.
Ono što je Vio radio na poleđini nečijeg zahtjeva za kredit, danas čitav niz klubova radi u kompjutorskim simulacijama i s timom ljudi koji analiziraju podatke
Imao je sreću pa se našao u Italiji, nogometnoj kulturi u kojoj i prodavač cipela poput Arriga Sacchija može postati legendarni trener koji je promijenio moderni nogomet, otvorivši vrata drugima i stavu da je bitnije što se priča nego tko govori. Knjigu je pročitao i Walter Zenga, legendarni talijanski vratar koji je te 2005. vodio Crvenu Zvezdu. Poslao je e-mail i ubrzo su se on i Vio počeli dopisivati na stalnoj bazi. Kad se vratio u Italiju i 2008. preuzeo Cataniju, jedan od prvih poteza je bio ponuditi Viu posao u svom stručnom stožeru.
“On nije samo specijalist za slobodne udarce i kornere. Imati njega je kao da imate napadača koji će zabiti 15 do 20 golova u sezoni. Ali takav napadač može se ozlijediti ili zaraditi suspenziju. No, prekide ćete imati u svakoj utakmici, a on zna kako ih najbolje iskoristiti”, objasnio je Zenga zašto je dao priliku Viju.
Metodični iluzionist
I takvo razmišljanje se isplatilo. Već u prvoj utakmici je Zengina Catania postigla dva gola protiv Napolija poslije kornera na Viov pogon, a odmah iza toga je pobijedila Cagliari i Torino golovima iz prekida u zadnjim minutama. S tim da su neki od tih golova bili zbilja bizarni, poput onog već legendarnog gola iz slobodnog udarca kad su igrači Catanije odvukli pozornost vrataru Torina živim zidom iza pravog živog zida u kojem je Gianvito Plasmati skinuo hlačice, nakon čega je Giuseppe Mascara pogodio u bliži kut.
Ono što je u pozadini svega je zapravo psihologija. Ovo je možda najbanalniji primjer, ali cilj je zbuniti suparnika, natjerati suparničke igrače da misle da znaju što dolazi i, kad se pripreme na to, onda odigrati nešto drugačije. Svaki iluzionist će vam reći da se magija događa kad ljudi skrenu pogled na nešto što je očito, a upravo na to računa i Gianni Vio, koji to kombinira sa svojom urođenom metodičnošću i nevjerojatnom strašću. Ponudi nešto standardno i onda odigra nešto neočekivano, a nakon nekog vremena počnu paliti i najobičnije akcije jer suparnik je u strahu očekujući stalno neku novu smicalicu i neki novi dobro osmišljeni trik.
Nakon početnog uspjeha, inspiriran Zenginom izjavom, Vio je izdao novu knjigu koju je nazvao Mrtve lopte: napadač za 15 golova; pratio je Vincenza Montellu koji ga je iz Catanije poveo sa sobom u Fiorentinu, a kasnije i u Milan. Poput Zenge, i Montella je otkrio vrijednost koju sa sobom nosi Vio i njegova bankarska metodičnost u opsesivnom traženju odgovora kako čim bolje iskoristiti kornere i slobodne udarce, nešto što je toliko često da se u teoriji igre zovu “standardne situacije”. Naravno, uz dozu nepredvidljivosti i čistog ludila kakvo donose samo ljudi istinski posvećeni nečemu.
Koliko god skidanje gaća golmanu u facu bilo suludo, teško je osporiti da su prekidi iznimno bitan dio nogometne igre. Vrhunski klubovi imaju moderne sustave igre u posjedu i adekvatnu igračku kvalitetu koja te kompleksne sustave može iznijeti, ali što se više udaljavamo od klupske elite, taj dio nogometne igre postaje sve bitniji za rezultatski uspjeh.
Recimo, na netom završenom Svjetskom prvenstvu je 69 od 169 postignutih golova palo nakon prekida. Ako dalje razložimo te prekide, dobivamo podatke kako je iz penala i izravnih slobodnih udaraca palo 29, a čak 40 golova – ugrubo, svaki četvrti – je zabijeno nakon kornera, ubacivanja sa strane i neizravnih slobodnih udaraca. Dakle, za ljude poput Vija itekako ima mjesta u modernom nogometu.
Primjer za hrvatske klubove
Vio neće dočekati Marcela Bielsu u Leeds Unitedu; nakon tek kratke epizode ondje napušta klub jer ni Leeds nije dovoljno velik za dvojicu luđaka. Međutim, svoju je vrijednost još jednom dokazao u svom prvom poslu izvan Italije.
Brentford, klub u koji je otišao nakon Milana, u sezoni 2014./15. je bio 22. od 24 kluba u Championshipu po broju golova iz prekida, a u cijeloj ligi imao najmanji postotak golova zabijenih iz prekida. S obzirom da je svejedno bio u ozbiljnoj borbi za Premier ligu, takav manjak golova iz standardnih situacija – ili, kako se kod nas voli reći, “golova iz ničega” — ga je koštao bodova i posljedično milijuna funti je klub mogao zaraditi promocijom. Stvari se nisu promijenile niti iduće sezone, Brentford je bio na dnu s golovima iz prekida i bilo je očito kako treba pomoć jer teško je konstantno osvajati bodove kada ne zabijaš golove iz prekida. Na polovici sezone klub se obratio Gianniju Viju i do kraja sezone je samo pet od 24 momčadi u Championshipu zabilo više golova iz prekida od Brentforda.
Brentfordov vlasnik Matthew Benham zapravo je profesionalni kockar koji je svoje milijune zaradio kroz kompaniju Smartodds, gdje je matematičkim jednadžbama i statističkim analizama tražio modele kojima je prognozirao rezultate utakmica. I možda je baš zato prepoznao posao koji radi Gianni Vio, jer tek uspješni kockar zna kako se do dobitka rijetko dolazi slučajno. Tim više što je Benham svoj novac uložio u klub za koji navija, ali je istovremeno i vlasnik danskog Midtjyllanda u kojem je imao jasan primjer kako mu takav čovjek može dobro poslužiti.
Klub osnovan prije tek 19 godina fuzijom dvaju manjih postao je jedan od temeljnih pokretača danskog nogometa i ozbiljan sudionik europskih natjecanja zahvaljujući upotrebi analitičkih sredstava u skautingu i razvoju talenata. Međutim, ono što posebno izdvaja Midtjylland jest činjenica da je vodeći europski klub po broju golova iz prekida. Velike zasluge za to ima Brian Priske, stoper koji je igrao za Harryja Redknappa u Portsmouthu, a u Midtjyllandu bio šef klupskog odjela za prekide. U njemu je imao čitav tim ljudi koji je isključivo analizirao standardne situacije i tražio načine kako donijeti dodatnu vrijednost u situacijama mrtve lopte. Ono što je Gianni Vio radio na poleđini nečijeg zahtjeva za kredit, danas čitav niz klubova u svijetu radi u kompjutorskim simulacijama i s timom ljudi koji analiziraju podatke.
I to se isplati. Isplatilo se Cataniji 2008. kad je prepoznala kako je Vio guru za prekide i, na skroz novoj razini, isplaćuje se Midtjyllandu 2018., koji prepoznaje koliko je nogomet složen koncept u kojem svoju prednost treba tražiti gdje je god moguće.
Upravo to je dobar primjer za hrvatske klubove. Naravno da nemamo novca kojim možemo parirati ni drugom razredu europskog nogometa, ali i kod nas postoje ljudi kao što su Gianni Vio. Samo, njima je put prema terenu zakrčen idiotskom odlukom HNS-a da se za trenera mogu školovati jedino ljudi koji su bili nogometaši, jer je u našoj kulturi bitno tko govori, a ne što se govori. A to je katastrofa, jer ne samo da nam likovi poput Vija donose dozu ludila koja je tako dobar začin nogometu, nego nam jasno pokazuju kako se dodatne vrijednosti mogu naći na neočekivanim mjestima.
Samo treba dovoljno dobro tražiti.
