Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Mržnja

Bombe, ubojstva, fašisti, imigranti, odmazde… Grčki navijači i politika u istom ultra klupku

Zadnja izmjena: 19. veljače 2019. Panayiotis Tzamaros

U prosincu prošle godine, najekstremniji Panathinaikosovi navijači poznati kao Gate 13 provalili su u prostorije Gatea 7, Olympiakosovih ultrasa. Porazbijali su sve što su mogli, isprebijali svakog koga su ondje zatekli, a zatim su bacili i bombu. Nekim čudom nitko od prisutnih nije smrtno stradao.

Osveta je, naravno, stigla prije nekoliko dana. Članovi Gatea 7 su u Peristeriju, zapadnom dijelu Atene, napali jednu od podskupina Gatea 13. Napali su ih palicama, letvama, bakljama, topovskim udarima te kojekakvim ostalim eksplozivnim napravama. Ponovno nije bilo smrtno stradalih.

Bio je to samo još jedan dan u ‘uredu’ za grčke huligane.

“Naši prvi neprijatelji su fašisti i nacisti, pa policija i suci, tek onda drugi klubovi”

Mržnje između ovih dviju navijačke skupine i ovih “Vječnih neprijatelja”, kako se od milja međusobno zovu, oduvijek je bilo i uvijek će je biti. Mržnja je, uostalom, neizostavni kotačić huliganskog folklora, nešto bez čega ekstremne navijačke skupine gotovo da ne bi imale razloga postojati. No, koliko god to zvučalo kontradiktorno, jer čim mrziš prešao si određenu granicu, i mržnja može imati neku granicu. Ona je možda prilično tanka, ali sve dok je ta mržnja zasnovana na klupskoj, gradskoj, regionalnoj i toj rivalskoj — a, ako hoćete, i čisto huliganskoj — osnovi, ona se može držati pod kontrolom. Drugim riječima, sve dok je apolitična, ona se kroz sport u globalu gledajući manifestira kao svojevrsni ispušni ventil društva.

Onda kada se ta mržnja počne zasnivati na nacionalnoj ili ideološkoj osnovi, ona se otima kontroli. Takva, ispolitizirana, postaje nezdrava za društvo, a nogometni stadioni ili nogomet općenito postaju ventil za podizanje društvene napetosti. Uostalom, u takvo što mogli smo se uvjeriti u procesu raspada Jugoslavije, kad su događanja na nogometnim stadionima nagovijestila kako će se rasplesti ili zaplesti kriza.

Utrka u naoružavanju

Mržnja je između grčkih navijača, pogađate, ispolitizirana i nezdrava.

“Naši prvi neprijatelji su fašisti i nacisti, pa policija i suci, tek onda drugi klubovi”, izjavio je u jednom intervjuu nepoznati pripadnik Gatea 13, skupine koja pod svoje okrilje posljednjih godina uzima veliki broj antifašista i anarhista, ali i manji broj tih najvećih neprijatelja, fašista.

“Mrzimo Gate 7, među kojima ima puno navijača iz Zlatne Zore”, nastavio je svoj politčki pamflet ovaj navijač, dodajući kako njegovi mrze još i Zvezdine Delije te ultrase rimskog Lazija. “Nogomet nije samo obična igra. Nogomet je oružje revolucije”, potom je zgodnim našao citirati onog prilično romantiziranog lika, Ernesta Che Guevaru.

Da je nogomet oružje revolucije ili barem političke evolucije shvaćali su u tada opskurnoj neonacističkoj stranci, Zlatnoj Zori. Oni su u ožujku 2000. osnovali navijačku skupinu Plava Vojska, koja je pratila reprezentaciju te otvoreno promovirala nacionalističke vrijednosti. Ideju za takvo političko djelovanje u stranku su donijeli oni koji su sudjelovali u ratu u Bosni i Hercegovini, na strani bosanskih Srba. Ondje su se članovi Grčke dobrovoljačke garde iz prve ruke uvjerili kakvi su vojnici bili Tigrovi Željka Ražnatovića, navijači Crvene zvezde koje je Arkan zaveo u red još na tribinama, a potom ih pretvorio u elitnu jedinicu koja je sijala strah po Slavoniji, kasnije i po BiH. S osnutkom Plave Vojske krenula je svojevrsna utrka u naoružavanju navijača, a sve do tih 2000-ih nogomet u Grčkoj nije bio poprište političke konfrontacije.

Domaća javnost u početku nije obraćala pažnju na Plavu Vojsku, ali skupina je nekom logikom stvari došla u njezin fokus, izazivajući šovinističke ispade te otvoreno promičući nacističku ideologiju. Kada je manje-više postalo jasno kako je Zlatna Zora osnovala skupinu, stranka je početkom 2002. to ponosno priznala, a Plava Vojska nastavljala je otvoreno huškati domaće stanovništvo spram “došljaka”, najčešće Albanaca.

Takva antiimigranskta klima u Grčkoj je porasla još u 1990-ima, za vrijeme imigrantskog vala sa sjevernih dijelova Balkana, a nekakav svoj vrhunac doživila je 2004., kad je grčka reprezentacija osvojila Europsko prvensvto. Samo koji mjesec kasnije ista je ta reprezentacija izgubila od Albanije, a diljem zemlje uslijedili su sporadični napadi na albansko stanovništvo — u jednom od njih grčki je navijač nožem ubio 20-godišnjeg Albanca.

Generacija 700 eura mjesečno

Nakon što je svoju šapu stavila na manji dio navijača reprezentacije, Zlatna Zora je odlučila plasirati svoju ideologiju i kroz klupsko-navijačke filtre. Izvjesni dio Gatea 7 danas su članovi te stranke, a još prije desetak je godina unutar skupine počela djelovati nacionalizmom inficirana podskupina prigodnog imena, Crveni Nacionalisti. Ta skupina, koja niječe bilo kakvu povezanost sa Zlatnozorašima, u ožujku 2007. dogovorila je tučnjavu s pripadnicima Gatea 13, u gradiću nedaleko od Atene gdje su njihove momčadi igrale utakmicu ženskog odbojkaškog kupa. Bez prevelikog policijskog osiguranja navijači su se konačno mogli potući takoreći u miru.

Pa, ipak, nekima na pameti nije bila samo zdravoseljačka tučnjava.

Mihalisu Filopoulosu bile su 22 godine kad su ga tog dana izboli Crveni Nacionalisti, a njegovo je ubojstvo snimljeno. Neko je vrijeme snimka bila na Youtubeu, a prikazivali su je i neki mediji u prime-timeu. Napad je, naravno, bio osveta za neraščišćene račune s Filopoulosom, inače i antifašističkim pripadnikom Gatea 13, a kojemu su i prijateljski BBB-i jednom prilikom odali počast. Ispostavilo se kako je njegovo ubojstvo bilo planirano, a u njega su bili upleteni i neki klupski službenici. Sva su sportska natjecanja u Grčkoj na kraće vrijeme prekinuta, policija je navijačke skupine stavila pod pasku klubova, a zabranjena su i gostovanja navijača.

U jednom istraživanju iz 2008. uvaženi grčki sociolog Yiannis Zaimakis, koji se već dugi niz godina bavi navijačkom problematikom na domaćoj sceni, utvrdio je kako 82 posto grčkih navijača pripada tzv. “Generaciji 700 eura mjesečno”. Iste te godine ti su navijači ušli u završnu fazu vlastite politizacije i radikalizacije, kad su postali aktivni sudionici nemira i prosvjeda koji su izbili u prosincu. Recesija, visoka nezaposlenost mladih, kao i korumpirana i neefikasna država trebali su samo kap koja će preliti čašu te izazvati nemire diljem zemlje.

Taj je okidač označilo ubojstvo 15-godišnjeg Alexandrosa Grigoropoulosa, inače i Panathinaikosova navijača. Dječaka je ubio policajac koji će dobiti doživotnu kaznu zatvora, a hladno ga je upucao nakon verbalnog okršaja. Grčka je policija ionako bila na glasu kao represivna i notorna, a unutar nje postojalo je krilo vjernih glasača Zlatne Zore. Ubojstvo se pak dogodilo u kvartu koji je ona sama prezirala — atenski kvart Exarcheia utvrda je ljevičara i anarhista, a 1973. je iz njega krenula studentska pobuna protiv diktature vojne hunte.

Revolucija je utopija

Nemiri su započeli iste večeri nakon ubojstva te trajali iduća tri tjedna, a među predvodnicima su uz Panathinaikosove navijače bili i Original 21, AEK-ova ekstremna skupina uglavnom popunjena ultraljevičarima. Tri dana nakon ubojstva, na utakmici Lige prvaka između Panathinaikosa i ciparskog Anothorsisa, Gate 13 masovno će izviždati specijalnu policiju, pokazujući prigodni transparent “Bez Pravde nema ni Mira”. Već je tada radikalno lijeva opcija počela stjecati simpatije među mlađom populacijom, a na parlamentarnim izborima 2009. Syriza će prijeći izborni prag od tri posto te ući u parlament; na izborima tri godine kasnije sedam posto glasova dobit će i druga radikalna opcija, Zlatna Zora.

Strategiju skupljanja glasova među navijačima te samopromocije putem navijačkih skupina Syriza je započela u godini svog osnutka, 2004. U tadašnjem političkom savezu odbacili su marksističku paradigmu prema kojoj je nogomet u kapitalizmu opijum za narod i sredstvo njegova otuđenja, te su okrenuli ploču — nogomet je valjalo osloboditi okova kapitalizma.

Syriza je, uz neke ostale lijeve grupacije, pomogla stvaranje nove generacije ljevičarskih navijača, onih koji aktivno sudjeluju javno-političkom životu Grčke i dio su tog antiestablišment pokreta. Doprla je do gotovo svih ekstremnih navijačkih skupina, a 2009. pomogla je osnivanje Radical Fans Uniteda, prve antifašističke navijačke organizacije u Grčkoj, koja se, između ostalog, bori za prava navijača.

Upravo je i ta borba za prava navijača, a ne samo upliv radikalno lijeve ideologije, bila faktor u nastanku svojevrsnih navijačkih aktivista. Na zidovima u Solunu osvanuli su grafiti “Revolucija je utopija, utopija je PAOK šampion”. Inače PAOK je, kao klub grčkih imigranata, oduvijek bio svojersni autsajder u grčkom nogometu. Posljednje prvenstvo osvojio je1985., a njegova ekstremna navijačka skupina, Gate 4, danas je podijeljena po liniji antifašista i fašista. PAOK trenutno iskorištava posrtaj Olympiakosa, čiji je vlasnik suočen s ozbiljnim optužnicama, te drži vrh ljestvice s prednošću od devet bodova.

Onaj notorni PAOK-ov predsjednik pak, kauboj s pištoljem Ivan Savvidis, vlasnik je dobrog dijela medija u Grčkoj te putem njih odašilje poruke podrške vladajućoj koaliciji kojom rukovodi Syriza.

Sukobi po ideološkoj liniji

Syrizina ideologija možda nije mogla doprijeti do Crvenih Nacionalista, ali zarazila je jednog javno poznatog navijača Olympiakosa. Pavlos Fyssas ili Killah P grčki je reper koji se u svojim tekstovima bavio socijalno osjetljivim temama, a u duboko podijeljenom društvu kakvo je grčko takvo se što moglo vrlo lako ispolitizirati. Fyssas je živio u Keratsiniju, u Pireju, i ondje nije bio osobito popularan; Keratsini je, naime, kvart s visokom stopom nezaposlenosti i mjesto u kojem su se ksenofobne i nacionalističke poruke Zlatnozoraša lagano primile.

Jedne večeri u rujnu 2013. Fyssas je ispred lokalnog kafića izboden i ubijen, a postojale su indicije kako je ubojstvo naručeno iz samog vrha stranke. Na optuženičkoj klupi našlo se 69 pripadnika Zlatne Zore, ali presuda još nije donesena. Gotovo su sve relevantne navijačke skupine ovo ubojstvo oštro osudile. Izuzev jedne — Gate 7 javno nije iznio nikakav stav, pa su ih oštro napala Olympiakosova ‘braća’ antifašisti.

Prema Zaimakisovim riječima, sukobi između navijača AEK-a i PAOK-a u finalu kupa prošle godine odvijali su se dobrim dijelom po političkoj liniji — AEK-ovi ljevičarski Original 21 sukobili su se s pripadnicima Zlatne Zore iz Gatea 4. Sukobi po ideološkoj liniji odvijaju se i unutar samih skupina, iako treba reći kako su te razlike unutar iste navijačke skupine najčešće premostive. Nekoliko navijačkih vođa je pak, 2012. završilo na izbornim listama za parlament, a uoči referenduma 2015. sve su navijačke skupine javno iznijele stav i agitirale protiv novih mjera štednje.

Za Panathinaikosove su pristaše rivali iz Olympiakosa oduvijek bili i uvijek će biti “kopilad”, kako ih posprdno nazivaju, aludirajući na to kako su u lučkom gradu Pireju njihove majke spavale s mornarima. Mržnje je među njima oduvijek bilo i uvijek će je biti. Problem nastaje onda kada ta mržnja postane politički zatrovana i opterećena. Grčko je društvo već prošlo kroz pakao građanskog rata, a zbog procesa osiromašenja posljednjih godina i danas je duboko podijeljeno. Da je tomu tako, i da ono i dalje opasno kuha i vrije, vjerodostojno će vam dočarati grčki navijači, kap u moru onih koji su na izborima izabrali radikalne opcije.

Ne propusti top članke