Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Mučat, ma ne molat

Rijeku je protiv Lokomotive stigla sportska nepravda – ali i poetska pravda

Zadnja izmjena: 8. svibnja 2017. Sanjin Strukic/PIXSELL

Kažu ljudi da je u nogometu najgori rezultat kada vodite 2:0 jer protivnik je relativno blizu, a vi imate tendenciju opustiti se i uljuljkati u sigurnost varljiva vodstva.

Kako znamo da je četiri duplo od dva, tako je valjda duplo opasnije voditi 4:0. Veseli onda što Lokomotiva protiv Cibalije nije dozvolila opuštanje ni nakon četvrtog gola. Dapače, da bi sačuvali dvostruko najopasniji rezultat u nogometu, Lokosići su podigli razinu agresivnosti, što se očitovalo time da su skupili četiri žuta kartona, sva četiri nakon 67. minute utakmice. Šteta, zbilja šteta što su kartoni koje su dobili Petar Bočkaj, Jan Doležal i Ivan Šunjić bili treće javne opomene, što je automatski značilo da nisu mogli nastupiti protiv Dinama.

Tužno je to kad se sportašu dogodi takvo nešto. Iza toga da nogometaš uopće zaigra u prvoj ligi, pa makar ta liga bila i HNL, godine su mukotrpnog rada, nebrojno istrčanih kilometara, prolivenog znoja i velike žrtve. Pomalo je deprimirajuće kad nakon cijelog tog truda igrač dobije karton u žaru borbe pri neizvjesnom rezultatu od 4:0 i bude izbačen za utakmicu godine za koju se u klubu spremaju čitave sezone.

Mario Šitum, koji je igrao za Lokomotivu i dobro zna intenzitet rivalstva, izjavio je kako igrači Lokomotive u utakmicu s Dinamom ulaze „300 posto, kao da je riječ o finalu Lige prvaka.“ Uostalom, sam tugom shrvani Bočkaj je utakmicu s Dinamom za službenu stranicu Lokosa najavio kao „pravi spektakl u kojem sigurno neće izostati atraktivnih poteza“. Ne znamo je li glasnogovornik snimao izjavu ili ju je Bočkaj poslao na mailom adresu [email protected], ali suosjećamo s mladim igračem čiji su snovi o igranju najveće utakmice života prikraćeni kartonom. Kao onda, već davne 2002., kad je Michael Ballack propustio finale protiv Brazila.

Lokomotiva je osnovana kao Udruga građana za obavljanje sportske djelatnosti, a kao predsjednik udruge je bio naveden Zdravko Mamić. Nema ništa sportskije od toga da igrač da sve od sebe. No, nekada čovjeka jednostavno neće.

Recimo, Lokomotivu baš neće protiv Dinama.

Igrali su ljudi 25 puta, pokušali svojski svih 25 puta i nikako nisu uboli tu pobjedu. Evo, zadnji put nisu imali sreće – poveli su, pa su ih presjekla dva neoprezna jedanaesterca. Ne možeš, nekad stvarno ne ide. Pokušao je čak i predsjednik Tin Dolički podrivati protivnika iznutra dok je bio član Dinamova Izvršnog odbora, ali kako protiv sudbine? Nije da se ne trude  – pa igraju jednako agresivno kao protiv Hajduka, protiv kojeg su skupili 65 žutih i četiri crvena kartona. Em ih suci protiv Dinama kažnjavaju kartonima, em puštaju čvršću igru, tako da je osam utakmica protiv gradskog rivala prošlo bez kartona.

Sportska nepravda…

Da, svjestan sam da ovaj dio teksta zvuči malo prenapadno i s kojom dozom lošeg sarkazma previše, ali nadam se da ćete mi oprostiti – gledao sam HNL pa sam izgubio osjećaj za ukus.

Mahali su glavom i ignorirali slona u prostoriji. A kad glumiš da si slijep, za očekivati je da će se tu i tamo na putu ispriječiti kakav stup o koji ćeš razbiti glavu

Kako, a ovdje vas već molim da mi oprostite na izrazu – kako, gospodo iz HNS-a, ozbiljno shvatiti vašu ligu u kojoj utrku za prvaka određuje Lokomotiva. Groteskno je. Rijeka igra u gostima protiv Dinamove druge momčadi i nakon što protiv Dinama A jedno povlačenje nad Frankom Andrijaševićem nije suđeno kao penal u sudačkoj nadoknadi, ovaj je put otprilike slično povlačenje Franka Andrijaševića nad igračem Dinama B suđeno kao faul, penal i žuti karton za Andrijaševića. Rijeka je izgubila prvi put nakon godinu i kusur, Dinamo B je uspio ono što cijelu sezonu nije uspio nitko, a posebno ne Dinamo A, dok je Franko time zaradio treći karton koji ga diskvalificira s utakmice protiv Hajduka.

Ne navijam za Rijeku. Ali sam negdje duboko u dubini duše ipak sportaš. Doduše, ne kao Bočkaj, Doležal i Šunjić, koji su nemjerljivo talentiraniji nogometaši od mene i koji su podnijeli neusporedivo veću žrtvu od mene. I to bez imalo sarkazma. Međutim, postoji segment u kojem sportaš u meni ne bi mogao dozvoliti da uberem glupi karton, niti bi išao na teren na kojem zna da ne smije dobiti.

E, pa tom je sportašu nekako žao Matjaža Keka, koji je podigao momčad na gotovo nepobjedivu razinu. Žao mi je i Filipa Bradarića i Josipa Mišića, koji su odigrali profesorsko prvenstvo, a rijetko tko im je dao zasluženu hvalu. Žao mi je Marka Vešovića i Stefana Ristovskog, koji su uz desnu aut liniju napravili partnerstvo u kojem su mogli igrati zatvorenih očiju. Žao mi je svakog igrača koji je uložio svoj trud i talent u sezonu koja ima potencijal da poruši sve rekorde po postotku osvojenih bodova. Boli me nepravda i smeta me lakrdija kojom nas sve rade budalama.

Nije sportski da im bodove oduzima ekipa koja igra za njihova direktnog konkurenta. Dok tom konkurentu upisuju besplatnih 12 bodova, u ovoj utakmici igraju zaista kao da je finale Lige prvaka. I ovaj je poraz morao doći, jer suludo je očekivati da kroz 36 kola ijedna ekipa prođe bez poraza. Rijeka se mučila kroz proljeće, a nekad vam se poklopi dan kakav se poklopi Lokomotivi svaki put kad igraju protiv Dinama. Tako da, matematički i statistički, poraz Rijeke u jednoj ‘maloj’ utakmici nije nikakvo čudo. Međutim, izgubiti od Lokomotive je, sportski, nevjerojatna nepravda.

… ali i poetska pravda

Pa opet, ima nešto poetski u svemu tome. Jer, nisu Lokosi od jučer tu gdje jest i nisu nas nimalo iznenadili ičime dosad. Jednostavno, ono su što jesu – Dinamovi minioni u HNL-u.

Negdje u pauzi između dočeka novih godina u Dubaiju sa Zdravkom Mamićem, Damir Mišković je bio jako visoko pozicioniran dužnosnik u HNS-u. Bio je dopredsjednik HNS-a i član fantomskog i svemogućeg Odbora za hitnost koji zvuči kao odjel OZNA-e, pa je jako čudno kako nikad nije doznao da je Sportska inspekcija izdala rješenje u kojem se nalaže da Lokomotivu upravo tijela u kojima je on sudjelovao moraju izbaciti iz Prve HNL. Ako je znao, a znao je, morao je reagirati da zaštiti dignitet nogometa, ali i svoj klub.

Iako glavni, nije on baš jedini krivac. Da je bilo volje i pritiska oko kluba, Miškovića bi netko upozorio da zaviri u arhivu i provjeri kad je na adresu Hrvatskoga nogometnoga saveza stiglo rješenje službe Sportske inspekcije Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta u kojemu se među osam točaka posebno ističe ona treća u kojoj stoji da se HNS-u naređuje poništenje odluke od 30. travnja 2009. godine – odluke kojom je Lokomotivi izdana licenca za natjecanje u Prvoj HNL u natjecateljskoj godini 2009./10. Dakle, Lokosi nemaju što raditi u Prvoj HNL. Međutim, nije se to puno ticalo Rijeku i onaj glasoviti moto bilo je zgodno za promijeniti u „Mučat, ma ne molat!“

Samo, obilo se to o glavu u jako nezgodnom trenutku. Jer onaj koji će mučat, taj će najčešće na kraju – htio ili ne htio – napraviti i ovo drugo, što bi u slobodnom prijevodu značilo (po)puštanje, posustajanje, odustajanje. Ponašali su se Riječani kao da Lokomotiva nije njihov problem; a kad su njihov problem postali El Arabi Hillel Soudani i njegova žalba, uskočio je niželigaš iz susjedstva. Mahali su glavom i ignorirali slona u prostoriji. A onda je Rijeci karma servirala gorko zelje.

Nije sportski, ali je poetski. Kad glumiš da si slijep, za očekivati je da će se tu i tamo na putu ispriječiti kakav stup o koji ćeš razbiti glavu.

Doduše, Rijeka je i dalje u osjetnoj prednosti. Pet bodova je solidna zaliha još četiri kola do kraja. Međutim, iduće kolo dolazi Hajduk koji je prilično podigao formu i nije baš zgodno vrijeme za testirati to samopouzdanje. Uostalom, utakmicu će radi kartona preskočiti Andrijašević, a ostatak napadača muku muči s formom. Ostaje još Kekovim trupama gostovati kod za njih neobično neugodnog Slaven Belupa i onda zadnje kolo Dinamu na Maksimir. Odjednom se sve pomalo komplicira.

Tako je to, niti je 2:0 uvijek najnezgodniji rezultat, niti su gradski derbiji uvijek napeti, niti je šutnja uvijek zlato. Nije sportski kad ti niz nepobjedivosti prekine Lokomotiva i kad s gol razlikom 61:18 nisi siguran osvajaš li prvenstvo. Ali poetski je to tako kad misliš da možeš mučat, ma ne molat.

Ne propusti top članke