Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Mučko đubre

Je li Pepe demon kakvim ga doživljavamo?

Zadnja izmjena: 2. srpnja 2017. Profimedia

Ljudi su opstali na svijetu zahvaljujući predrasudama. Unaprijed formirana mišljenja pomažu da brže donosimo odluke i na temelju njih reagiramo, pa tako izbjegavamo crvene gljive bez da zapravo znamo jesu li otrovne ili ne. Kad bismo svaki put testirali hipotezu otrovnosti, a ne bi vjerovali predrasudama i prvom dojmu, život bi bio mnogo kompliciraniji. Slično postupamo kada se susrećemo s ljudima; opet reagiramo na razini prvog dojma i reputacije koja prati čovjeka. Bila ta reputacija dobra ili loša, često nam određuje stav o čovjeku na svim razinama i to dugoročno. To je jednostavno u ljudskoj prirodi kao svojevrsni obrambeni mehanizam, jednako kao i izbjegavanje crvenih gljiva. Problem je što se vrlo teško bježi od glasa koji prati čovjeka.

U nogometnom svijetu, i to bez ikakve dileme, reputaciju najvećeg mučkog đubreta nosi Pepe.

Brazilac nogometno stasao u Portugalu osvojio je pet prvenstvenih titula, 13 raznih kupova, a prvak Europe je bio četiri puta – triput s klubom i jednom s reprezentacijom, gdje je bio proglašen igračem utakmice u finalu. Izvan terena je miran obiteljski čovjek, ugodan sugovornik koji aktivno sudjeluje u nekoliko humanitarnih akcija u kojima osobno dijeli hranu siromašnima. Sve je to uzalud jer ništa od navedenog ga ne određuje u očima javnosti.

Mi smo naš stav stekli 21. travnja 2009. u utakmici protiv Getafea gdje je Pepe potpuno izgubio kontrolu nad sobom. Javier Casquero je na sasvim običan kontakt s Pepeovom rukom odlučio pokušati iznuditi penal, a iz Pepea je isplivalo nešto životinjsko. Tip se povampirio i imao jedan od groznijih ispada agresivnosti ikad zabilježenih u nogometu.

Kao da nitko nije vjerovao da se u onoj pomalo deformiranoj lubanji krije potpuno funkcionalni mozak ljudske osobe koja je zavrijedila malo suosjećanja

Svaki idući start i duel nekako smo gledali kroz to divljanje. Nikoga nije bilo lakše mrziti nego njega, jer su protivnici u njemu vidjeli samog sina Lucifera, dok su ga navijači Real Madrida krivili jer je nakon incidenta protiv Getafea dobio 10 utakmica suspenzije, a bez njega Real je izgubio pet od idućih šest utakmica i naslov je izgubljen. Gdje god je došao zviždali su mu, tribine su mu vikale da je ubojica, novinari su ga nazivale Hannibalom Lecterom i osjećaj gađenja prema njemu se polako pretvarao u pravu mržnju.

Legendarni kapetan vs. Hannibal Lecter

Pepe se odmah ispričao. Suparnicima i njihovim obiteljima, ali i suigračima te svim pratiteljima nogometa.

„Ponio sam se vrlo loše, ali ne mislim da biste cijelu moju karijeru trebali suditi po jednoj reakciji. Vrlo sam tužan i nemam volje vratiti se igranju nogometa. Nitko ne zna kako se osjećam. Depresivan sam i nemam riječi kojima bih opisao kako se osjećam. Najveća kazna koju mogu dobiti je ovo što sada osjećam“ izjavio je za Marcu.

Upao je u ozbiljnu depresiju u kojoj je još ozbiljnije razmišljao da se ostavi nogometa, uzeo je profesionalnu pomoć i tražio razumijevanje, ali nikoga nije baš pridobio. Kao da nitko nije vjerovao da se u onoj pomalo deformiranoj lubanji krije potpuno funkcionalni mozak ljudske osobe koja je zavrijedila malo suosjećanja.

Nikad Pepe nije bio anđeo na terenu. Bio je čvrst, agresivan i nije bježao ni od duela ni od konfrontacije sa suparnicima. Ali to su i brojni drugi igrači, pa ih ne sotoniziramo na toj razini kao Pepea.

Kad se pogleda ukupna njegova karijera, za klubove i reprezentaciju, skupio je šest crvenih kartona, od čega dva izravna. To je sasvim usporediva brojka s igračima koji su zlatni standard na poziciji stopera – Giorgiom Chiellinijem i Leonardom Bonuccijem, koji također imaju po dva izravna, ili manje od Johna Terryja koji ima pet izravnih crvenih kartona i osam ukupno. Pa ipak, imamo dojam da su oni karakterni igrači i vođe momčadi, a Pepe mesar i mučko đubre.

Kad je riječ o dojmu, nitko ne odskače od Pepea toliko koliko njegov dugogodišnji partner Sergio Ramos.

On će u povijest ući zapisan kao jedan od najboljih stopera generacije i vođa ovog Reala. Bez daljnjeg, riječ je o odličnom igraču. Samo, nitko ne spominje kako je on neprilagođena budaletina koja se ne može kontrolirati, kako je ubojica ili Hannibal Lecter kojeg treba zatvoriti u instituciju. To je smiješno, jer taj isti Sergio Ramos je skupio nestvarna 22 crvena kartona, od čega sedam izravnih. Dakle, više Ramos ima izravnih crvenih kartona nego Pepe ukupno – Pepeu bi trebale četiri ovakve karijere da prestigne kolegu.

Nadalje, Pepe ima 116 žutih kartona – što je otprilike po očekivanju, jer slično imaju i Chiellini ili Gerard Piqué, a Ramos ima nestvarnih 218 žutih kartona. Ovo je odličan primjer koliko nas osjećaj može varati jer gledamo njega imamo dojam legendarnog kapetana, a mučkim đubretom smatramo igrača koji je zadnji crveni karton za Real zaradio još 2011.

Pouzdani staromodni stoper

Stvar je jednostavna, predrasude nam omogućuju da brže zaključujemo. Kad zamislimo Ramosa, pred očima nam je nasmijani zgodni tip savršene frizure koji zabija odlučujuće golove. To je dovoljno da ga – ne samo navijači i mediji, nego i vrhunski igrači – redovito biraju za najboljeg stopera godine. Kad zamislimo Pepea pred očima nam je prilično ružan ćelav tip, nepravilne lubanje i pomalo klempavih ušiju. Kod njega su izostali golovi koji su donosili odlučujuće bodove i osvajali Lige prvaka duboko u sudačkoj nadoknadi. Umjesto toga, viđali smo ružne grimase u klasicima s Barcelonom i drugim velikim utakmicama, a na osnovu takvih velika većina ljudi formira svoj doživljaj osobnosti igrača – u kombinaciji s onime što otprije ‘znamo’ o njemu, to je samo pridonijelo daljnjoj demonizaciji.

Ali sve to, posebno Ramosovi golovi, maskiraju činjenicu da je Pepe daleko bolji stoper od njega, ali i jedan od najmanje cijenjenih igrača modernog nogometa.

Ramos je definitivno dobar igrač i vrhunski stoper. Tehnički jako dobro potkovan, srčan i fantastičnih fizičkih predispozicija. Međutim, Ramos učestalo radi greške u onome što se teško vidi, a još uvijek mu je primarni posao kao stoperu. Pogrešno se postavlja, donosi loše odluke u izlaženju iz linija, riskira dodavanjima i previše je neoprezan, što jasno pokazuju 22 crvena i suludih 218 žutih kartona. U klasičnom stoperskom poslu jako zaostaje za Bonuccijem, Chiellinijem i ostatkom stoperske elite danas.

Pepe nikad nije zabijao odlučujuće golove koji su donosili Lige prvaka niti je bio pravi čovjek za organizaciju napada iz zadnje linije, što jako podiže dojam o igraču u javnosti. Međutim, Pepe nevjerojatno dobro radi onaj staromodni stoperski posao. Savršeno dobro drži liniju i pokriva prostor, izvrsno čita igru, rijetko donosi pogrešne odluke i sposoban je zatvarati leđa stoperskom partneru.

I uz sve to, iznenadili bi se koliko rijetko dobiva kartone. Sve je to jako lagano previdjeti, jer se te stvari događaju dok lopta još ne dođe niti blizu njemu, ali zbog toga je bio idealan partner za Sergia Ramosa čija je leđa jako uspješno čuvao omogućivši mu da uopće dođe u situaciju da postane heroj koji rješava utakmice golovima koji nam ostaju u sjećanju.

Sigurno u sebi ima još dvije sezone

To je, uostalom, i sasvim ljudski. Pamtimo situacije koji obilježe događaje, a malo toga je upečatljivije od Ramosovih golova. Isto tako, malo što je upečatljivije od povamirenog Pepeova divljanja protiv Getafea. Kod njega, to je ono što nam je ostalo u sjećanju i što nam je odredilo stav prema njemu, a to nije sasvim pošteno jer riječ je o jako dobrom stoperu. Možda i ponajboljem u generaciji, što mu nikad nitko nije priznao.

Pepe je izjavio da će čekati Real Madrid do samog kraja. Nije ga dočekao, nisu mu bili spremni ponuditi dvogodišnji ugovor kakav je tražio. Nisu mu ponudili ni zaštitu i podršku nakon što se našao u problemima s porezom, niti su mu se javili u bolnici nakon što je polomio rebra protiv Atlético Madrida. Ispalo je na kraju da je to bila zadnja utakmica igrača od kojeg tek pet stranaca ima više nastupa za Real Madrid. Pouzdan, konstantan i karakteran, u sebi sigurno ima još barem dvije sezone s obzirom da nikad svoju igru nije primarno oslanjao na fizikalije. Pitanje je tko će mu ponuditi ugovor, iako bi mnogima jako dobro došao; jer se teško bježi Pepeu, ali još teže glasu koji prati čovjeka.

Ne propusti top članke