Sezona u hrvatskoj klupskoj košarci bliži se svome kraju. U četvrtak, vjerojatno oko 21:30 konačno ćemo saznati tko će podići pehar namijenjen najboljoj momčadi u državi. Pa iako je serija između Cibone i Cedevite otišla u odlučujuću petu utakmicu, teško se godinama unazad sjetiti prvenstva koje je bilo toliko dosadno, loše i ponekad apsolutno negledljivo.
Gorak okus ne može isprati niti neki nadolazeći mladi talent, jer Ante Žižić je tijekom sezone otišao u Tursku, a nije ostao nitko ni izdaleka usporedivog potencijala. Čak ni na rosterima momčadi koje su dospjele u finalnu seriju.
To da trenutni, kao i oni budući reprezentativci odavno ‘štrajkaju’ po pitanju vlastitih izvedbi u domaćem prvenstvu odavno više nije tajna. Tek probuđeni Cibonin inat i želja da dominaciju u gradu vrati s Trga Kreše Ćosića prema Trgu Dražena Petrovića, nešto je što obične košarkaške kibice dovlači u dvoranu te na trenutak odvlači fokus s igara na parketu.
Cedevita, već dugo načeta ozljedama, djeluje kao momčad koja obveze prema prvenstvu ispunjava reda radi, jer domaći pokal je tu samo radi prestiža, statusa prvoga u gradu i nastavljanja trogodišnje tradicije naslova. Cibona, također sad već po tradiciji, kraj prvenstva dočekuje u potpunoj neizvjesnosti oko vlastite sudbine, sa strepnjom za ono što donosi jesen. Ne otkrivamo toplu vodu ako kažemo da ono ‘pravo’ prvenstvo za obje momčadi ionako traje dok se igra sezona u ABA ligi i dok se grabe ključne pozicije za nastup u Europi.
No, teško je i bilo očekivati iole drugačiji rasplet kada se sjetimo kako su stvari stajale pred početak sezone. Trenutno vodstvo HKS-a, tada na putu preuzimanja čelnih pozicija u savezu, dodvoravalo se javnosti uvijek istom pričom o domaćoj ligi. Domaćoj ligi koju bi od početka sezone trebali igrati i ABA ligaši jer bi u suprotnom snosili sankcije kojima je savez mahao ispred nosa, primjerice, Cedeviti.
Liga paradoksa
Neke zdravorazumske logike i posloženog sustava iza cijele priče, kako to već obično biva s čelnim ljudima naših saveza u bilo kojem sportu, nije bilo. Jaka hrvatska liga dovoljan je adut koji svatko prema potrebi može izvući iz rukava kad se želi svidjeti puku – istom onom koji praktički do kraja kolovoza nije uopće znao koji će format lige biti i koji sve klubovi će igrati u njoj.
Cedevita ili Cibona podići će pehar koji ne znači puno više od ispraznog prestiža i konfeti će prekriti nataloženi mulj; kad se bude čistilo, pokupit će se samo konfeti
Na kraju ih je skupljeno 14. U državi u kojoj je upitno može li postojati i opstajati 10 donekle ozbiljnih i profesionalnih nogometnih klubova (iz sezone u sezonu pokazuje se da ne može…), košarka je odlučila srozati kvalitetu inflacijom momčadi u prvenstvu, sva dok se tobože brine i zalaže za budućnost.
Budući su da su Cibona i Cedevita, uz igranje ABA lige, imale i obveze u europskim natjecanjima, jasno da nisu niti namjeravali u najjačim sastavima putovati, primjerice, u Osijek na gostovanje kod kluba koji se zove Vrijednosnice, ili sa svim najboljim igračima dočekivati Škrljevo ili Kvarner. Tri utakmice tjedno ne bi u istom tempu izdržale ni momčadi s daleko širim klupama, a ne naši ABA ligaši, koji ionako svake sezone krpaju rostere nadajući se da igrači neće naprosto dići sidro uslijed svih mogućih dugovanja i otploviti u neke mirnije vode.
Cibona i Zadar odmarali su najbolje igrače kad god bi im se za to pružila prilika. Cedevita je, pak, igrala domaće prvenstvo s B momčadi, za koju je instalirala novog trenera.
No, paradoksi tu nisu prestali.
Usred sezone mijenjana su pravila i propozicije plasmana u ABA ligu. Isprva je bilo predviđeno da se to pravo ostvaruje naslovom i redoslijedom nakon regularnog dijela sezone; no, najveći klubovi počeli su ozbiljno zaostajati na ljestvici, pa su napravljene neke ‘sitne’ preinake. Imamo, dakle, savez koji ne priznaje ABA ligu i otvoreno zagovara jako domaće prvenstvo ispred svega, takvo prvenstvo u kojemu će svi imati jednaka prava, a onda odjednom usred sezone mijenja ploču i namješta pravila kao da pričamo o Vegasu 1970-ih godina. I sve to kako bi se izašlo ususret onima čija su prava očito jednakija i ligi od koje se ograđuje.
Tragikomediju koja je ove sezone obilježila domaću ligu začinila je Cedevita porazom od Šibenika u zadnjem kolu, izbjegavši tako ogled s Cibonom već u četvrtfinalu, pa tako i ispadanje jednog od očekivanih finalista, kao i potrebu da se još jednom mijenjaju propisi.
Sličnost s nogometom
Ali bilo je i pozitivnih tonova.
Mlada momčad Splita odigrala je neke vrhunske utakmice i uzela ozbiljne skalpove. Osim popunjenih Gripa, užitak je bio pratiti i pun Baldekin kad je igrao GKK Šibenik, kao i Alkar, kojega uvijek pasionirano prate navijači. Čast i naklon svim entuzijastima po velikim i malim sredinama koji održavaju košarku na životu jer izgurali su još jednu prvoligašku sezonu, ali okolnosti im ne idu na ruku, a budućnost je vrlo upitna.
Iz godine u godinu hrvatska klupska košarka tone i uskoro je više neće moći zamaskirati broj naših igrača u NBA ligi, što neki ističu kao dokaz da se ovdje ipak nešto dobro radi. Zapravo slično kao i u nogometu, gdje bi činjenica da imamo igrače u nekima od najjačih svjetskih klubova valjda trebala predstavljati protutežu svemu onome lošem i godinama, desetljećima nakupljanom. U toj izokrenutoj, apsurdnoj logici jedina prednost koju košarka u odnosu na nogomet ima je ta što nije toliko izložena javnosti i mnoge stvari prolaze ispod radara.
U četvrtak oko 22 sata igrači Cedevite ili Cibone podići će pehar koji ne znači puno više od ispraznog prestiža i konfeti će prekriti nataloženi mulj; kad se bude čistilo, pokupit će se, dakako, samo konfeti.
Možete promijeniti sport, ali priča ostaje ista.
