Sigurno ste se koji put u životu našli u situaciji da idete na obećavajući ručak, bila to neka svečana obiteljska prilika ili šire prijateljsko okupljanje. Uglavnom, čitav dan ste svojevoljno postili samo kako bi vam kasno popodne ta prasetina s ražnja što sočnije prošla kroz usta i do vrha natrpala želudac.
Puna dva sata ćaskali ste s uzvanicima, naoko gorljivo zainteresirani za stričevu promociju na poslu i puni suosjećanja za rođaka Antu kojeg je ostavila žena. Naravno, sav taj interes bio je hinjen — ne zato što ste egocentrični šupak, nego zato što u tim trenucima naprosto niste u stanju misliti ni o čemu osim o tom zavodljivom odojku koji sve intenzivnije miriše, a nikako da sleti na tanjur. No, vašoj tihoj patnji primiče se kraj: prase se napokon ispeklo i svi pomalo sjedaju za stol. Odrezali ste si pozamašni komad mesine, zatrpali ga krumpirima i spremni ste krenuti s nakrkavanjem, kad ono stricu zazvoni mobitel. Mora se javiti jer zove ga šef: “Vraćam se za tri minute, ali slobodno vi krenite”, dobaci striko prije nego što je izletio iz sobe.
Naravno da nitko ipak ne kreće jesti jer, jebiga, nije red, a striko samo što se nije vratio. Sekunde traju kao sati i osjećate da gubite kontrolu — potpuno vam je jasan društveni aspekt situacije i u teoriji ga i podržavate, ali trenutno vi niste društveno biće. Dovraga, čini vam se da više niste ni čovjek jer svim vašim nagonima ovladava ta životinjska glad.
Prošle su tri minute i jedna sekunda, a strike još nema. Bilo bi dosta: ispod glasa šaljete njega i šefa u tri vražje matere te, izazivajući prešutni prijekor okupljenih, drsko kršite uvažene konvencije uzimanjem prvog zalogaja. Znate da ste ispali najveća seljačina, ali nije vas nimalo briga jer se naprosto gušite u tom najslasnijem odojčiću i uvjereni ste da nema većeg užitka na svijetu ovome i onome.
Postalo je neosporno da Musa spada među najbolje košarkaše na kontinentu. No, neke stvari još uvijek nisu posve jasne
Baš takav tip krkana bio je Džanan Musa, samo što tu neizdrživu glad u njemu ne izaziva miris mladog praseta, već zvuk paranja mrežice.
Nije da Musa ne razumije da je košarka kolektivni sport u kojem nije pragmatično iskoristiti svaki iole dobar pogled prema košu, ali često mu se događalo da jednostavno izgubi kontrolu, odnosno odbaci racionalne zamisli i potpuno se prepusti instinktu. A kad uzme loptu u ruke, njegov primarni instinkt uvijek je isti — čim prije do vrha natrpati tu slasnu mrežicu. Usprkos raskošnom setu vještina koje posjeduje u svom repertoaru, Musi nije bilo lagano do kraja se nametnuti u svijetu profesionalne košarke. Svaki trener s kojim je radio razbijao je glavu pokušavajući pronaći način da stavi Musu pod kontrolu, odnosno da obuzda njegovu glad za koševima i urami je u okvir kolektivizma. Međutim, nitko nije uspijevao pronaći savršeno rješenje, stoga je dolazilo do nekakvih kompromisa u kojima nijedna strana nije bila do kraja zadovoljna.
Noćna mora za obrane
Zanimljivo je da Musa zbog svojih sklonosti nije najtvrđe udario o zid u svojoj neuspjeloj NBA epizodi, već u povratničkom europskom angažmanu u Efesu.
Ergin Ataman ne bi ga dovodio u Istanbul da visoko ne cijeni njegove vještine, a kamoli mu dao ugovor na dvije i pol sezone. Međutim, vrlo brzo turski strateg shvatio je da je pogriješio s izborom — ne zato što se prevario u vezi Musinih kvaliteta, već stoga što se uvjerio da je bosanski bek zbog svoje gladi za koševima neuklopljiv u odavno postavljenu hijerarhiju koja počiva na napoleonskim ovlastima Vasilija Micića i Shanea Larkina. Beskompromisni Turčin nije se pravo ni potrudio ispravljati krivu Drinu, već je samo marginalizirao Musu i osvojio prvu titulu europskog prvaka bez njegova doprinosa.
Jasno da se Musa nije zadržao u Efesu do kraja ugovora, već je u prvom prijelaznom roku potražio sreću u Breoganu, španjolskom prvoligašu za koji nije ni čuo prije nego što mu je stigla njegova ponuda. Nerado se spustio na nižu razinu, ali je u Lugu konačno došao na svoje — klasom je odskakao od svojih suigrača i nosio svoju momčad na isti način kao nekoć u mlađim kategorijama. Potpuna dominacija u punjenju obruča (20,1 poen uz 49 posto šuta iz igre) donijela mu je rijetki jednoglasni izbor za MVP-ja ACB lige; dobio je maksimalni broj glasova od navijača, igrača, trenera i novinara.
Briljantna sezona ekspresno ga je vratila među europsku elitu, a prelazak u Real Madrid trebao je ponuditi konačni odgovor na dilemu koja se nametala: hoće li Musa uspjeti pronaći produktivnu ulogu u europskom gigantu ili je riječ o velikom igraču samo za male klubove?
Nakon završetka osnovnog dijela ove uzbudljive euroligaške sezone postalo je neosporno da Musa spada među najbolje košarkaše na kontinentu. Ne samo da se uklopio u momčad s najvišim ambicijama, nego se prometnuo u njenog glavnog igrača, što nije bilo nimalo jednostavno s obzirom na brutalnu konkurenciju u Realovu kadru.
Trener Chus Mateo isprve nije bio načisto s tim da jednom 23-godišnjaku preda uzde zvjezdane momčadi krcate iskustvom, ali Musina mu kvaliteta nije ostavila drugog izbora. On je ove sezone konačno zgotovio posao za svoje obećavajuće tjelesne predispozicije — kontinuiranim radom u teretani ojačao je do te mjere da napokon može na najbolji način koristiti svoje vještine i na euroligaškoj razini, fizički strašno zahtjevnoj. Kombinacijom brzine, raspona ruku i šuterskog ranga prava je noćna mora i za najučinkovitije euroligaške obrane, stoga ne čudi da je čak triput odnio nagradu za MVP-ja kola. Naravno, najbolji je strijelac (15,5 poena) i najkorisniji igrač ekipe i to za nevelike 24 minute prosječno na terenu.
Kontra instinkta
No, neke stvari još uvijek nisu posve jasne.
U dosadašnjem dijelu sezone Real je ostvario glavni cilj tako što se bez previše stresa dokopao prednosti domaćeg terena u četvrtfinalnoj seriji, ali ne može se reći da su Kraljevi s omjerom 23:11 izgledali previše uvjerljivo. Prikupili su priličan broj poraza te ih čekaju velika iskušenja već u četvrtfinalu, a ogromni dio tereta pada na Musina leđa.
Naime, Mateo ne očekuje od njega samo da bude egzekutor; trener mu je u najvećem dijelu minutaže namijenio razigravačku ulogu, a s time se Džanan susreće prvi put u karijeri. Da još uvijek teče prilagodba na novu ulogu vidljivo je po skromnom broju asistencija (2,6 prosječno), a još više u povremenim nesigurnostima prilikom dirigiranja ritmom momčadi. Te žute minute zapravo predstavljaju ona razdoblja u kojem racionalne principe nadjačavaju naleti urođene gladi za koševima.
Musi svakako nije lako. Iako je riječ o igraču koji razumije i sposoban je provesti u djelo trenerovu viziju košarke, treba uzeti u obzir da se igračima, kad se nalaze pod najvećim pritiskom, najlakše osloniti na vlastiti instinkt, dok Džanan često treba djelovati suprotno svom najsnažnijem nagonu. Kako bi poveo Real do 11. titule europskog prvaka, za Musu je nužno da tijekom sljedećih mjesec dana posve ovlada svojim porivima.
