Tek na samom kraju razgovora koji će potrajati 73 minute, kad prema novinarima inače nepovjerljivi i pomalo hladni Igor Bišćan mijenja svoj gard, uspijevate dotičnog malo bolje upoznati. Više od pola sata gradili ste taj most, a onda se nakon jedne pomalo i nespretno sročene konstatacije — one da je Liverpool u finalu Lige prvaka iz 2005. imao i zrno sreće, zbog čega ulazimo u raspravu o utjecaju sreće u nogometu — gotovo sve urušilo.

Naime, iako u svojoj knjizi The Numbers Game David Sally i Chris Anderson prilično olako dokazuju ono što je u dubini svoje nogometne duše osjećao i Johan Cruyff, tj. da je utjecaj sreće ili, ako hoćete, (ne)sretnih okolnosti u nogometu veći nego u drugim ekipnim sportovima, Bišćan se ne slaže s tim.

“Pa ti kad si stalno u zadnjoj trećini i kad stvaraš prilike, onda je normalno da si povećavaš šanse, pa i da ti se nešto slučajno odbije u gol”, govori uživljeno i pomalo živčano, otkrivajući tog naglog i kompulzivnog čovjeka u sebi. “Najsmiješnije mi je kad nogometni komentatori, pa čak i nogometaši kažu da su penali lutrija”, nastavlja u jednom dahu. “Pa koja je to sreća? Jel on kad pucao penal?! Samo je čuo to negdje i to sad ponavlja cijelo vrijeme. Ja ti kažem da to nema nikakve veze sa srećom, već s kvalitetom u određenom segmentu nogometne igre.”

Doduše, možda samo mrvicu drugačije percipiramo istu stvar, ali taj njegov zazor od pomisli da mu sudbinom može upravljati nešto nad čime nema kontrolu puno govori i o njegovu mentalitetu, pa je u jednu ruku i sasvim razumljivo s obzirom na prirodu njegova posla.

“U nogometu moraš bit spreman na sve. Sve se okrene u sekundi”

Bišćan je trenutno jedan od najboljih hrvatskih trenera, čovjek koji je imao rezultate u svakom klubu u kojem je radio — često u teškim uvjetima, pa i bez jasno definirane sportske politike — a kad to činite tri sezone zaredom, jasno je da to nije plod sretnih okolnosti, već plod činjenice da se radi o dobrom treneru. Treneru koji ne prepušta da se stvari na terenu odvijaju stihijski. Još kad mu koju minutu kasnije postavljam jedino osjetljivo pitanje — najavili smo mu da nećemo pričati o bijegu iz Čateža jer tu se stvarno više nema što za reći — odnosno, kad ga pitam je li svojedobno narušavao autoritet Anti Čačiću, naša veza još više puca; nakon toga Igor mrvicu i svjesno počinje davati automatizirane i dobro izvježbane odgovore.

“Davno je to bilo i ne znam ima li smisla vraćati se na to”, odgovara tiho na spomenuto pitanje, gledajući me pomalo u nevjerici. “Radi se o različitim ljudima s potpuno različitim pogledima na nogomet i sport općenito”, priča, pa mi govori stvari koje nećemo napisati, pa i koje bi on vjerojatno izbacio nakon autorizacije…

“Najviši cilj je poštenje”

Obično se za Bišćana zna reći da je pomalo težak karakter, ali bez obzira na ove sitne čarke koje su izbile, ne bih se s time složio; radi se o tome da je Bišćan zapravo jedan ispravan tip, čovjek koji ima svoje ja, a kad ste takav čovjek u (hrvatskom) nogometu, onda često ispada i da ste, eto, navodno težak karakter. Da niste papučar, poslušnik ili poltron kakvih u nas ne nedostaje. Također, zbog svega što je ovaj svojevrsni izopćenik prošao u karijeri, ali i zbog činjenice da stvarno postoje novinari koji ne razumiju materiju kojom se bave, Bišćan je takav — nepovjerljiv, na trenutke i malčice ljut, iako još i prije nego što smo upalili diktafon kaže da zna čitati i Telesport…

Da mi sami nismo, primjerice, obični papučari ili što već, iako u ovim redovima ima i izvjesne doze podilaženja, Bišćan kao da počinje shvaćati tek na samom kraju razgovora kad počinjemo pričati o temi o kojoj isto razmišljamo, odnosno o Dinamu. Spomenute ograde ili ti kratki šumovi u komunikaciji ruše se u potpunosti tek nakon što smo ugasili diktafon, kad postaje vrlo otvoren i komunikativan, kao da je na kavi s prijateljem kojeg nije vidio neko vrijeme…

“Da”, kaže tiho kad ga pitam zastupa li i dalje načela i vrijednosti koji su stajale iza inicijative Za naš Dinamo, opet pomalo iznenađen pitanjem. “Da, da…”, dodaje još, pa kao da iz inata počinje šutjeti. S obzirom na to da i među raznoraznim borcima za pravdu iliti bolji Dinamo ima svakojakih tipova, onih koji su glasni i radi samopromocije te nekih svojih uskih interesa, možda ga i malo nespretno i naivno pitam — je li on čovjek kojemu se može vjerovati?

“Moji postupci iz prošlosti i budućnosti utjecat će na to hoće li meni netko vjerovati ili neće”, kaže. “Ali da se vratimo na Đalmu Markovića…”, kaže za kultnog Dinamova trenera, inače čovjeka koji je imao neobično puno nogometnog znanja, ali ne i znanja kako ga prenijeti, što će još na početku razgovora potvrditi i Igor.

“On je govorio — kad se sve zbroji i oduzme, na kraju je najvažnije poštenje. Puno uzrečica nas je učio, ali ta mi se urezala u pamćenje. I to je zaista istina. Mislim da treba pošteno raditi i onda možeš mirno spavati”, kaže on, pa kao da postaje iziritiran. “Ali riječi nemaju težinu dok ti ne vidiš postupke. Šta da ja sad tebi govorim…”, kaže povišenim tonom, pa opet nećemo napisati nešto što bi on sam zasigurno izbacio. “Ti sad mene pitaš — jel stojiš kod tih vrijednosti i principa. Pa normalno da stojim, pa to su principi poštenja. Ja tak živim, ja tak razmišljam”, objašnjava.

“Ako je nekom dovoljno da od 10 stvari njih pet napravi dobro, a pet nepošteno, to je stvar njegovih kriterija. Ja ako jednu stvar napravim nepošteno, ja ću se osjećat loše. To sam naučio od roditelja, ali kad je u pitanju funkcioniranje kluba, to sam naučio u Liverpoolu. Di nema opravdanja, alibija, pa jebiga, to radimo za neki viši cilj i to. Najviši cilj je poštenje. Znači, nema muljanja, nema linije manjeg otpora, nema pokvareno, nema nepošteno. Znači, do kraja…”

“Igrali smo stihijski nogomet”

S Bišćanom razgovaram u jednoj finoj slastičarnici u Grahorovoj ulici. Sjedimo u zatvorenom dijelu jer ondje nema nikoga, a tako ionako obojica zaziremo od gužve, pa i pozornosti koju bi vjerojatno privukli da smo na punoj terasi. Intervju smo zamislili tako da prvo pričamo o njemu kao igraču, pa onda o treneru, da bismo na kraju ostavili mjesta i za taj naš Dinamo.

Bišćan je, inače, samo još jedan u nizu nogometaša koji ipak nisu u potpunosti ostvarili svoj potencijal, a djelomično i zato što nije imao trenere koji bi bili u stanju izvući ono najbolje iz njega. Velik dio svoje karijere proveo je i na poziciji koja mu nije bila najdraža, to jest na stoperu, a moguće je i da se pojedini treneri jednostavno nisu mogli pomiriti s činjenicom da igrač njegove visine ili općenito konstitucije ima takve, pomalo atipične nogometne karakteristike, kao što je i sposobnost kreiranja igre.

Bilo kako bilo, iako treba uzeti u obzir onodobni kontekst, o trenerskoj struci iz toga razdoblja puno govori i sljedeće: naime, iako je Dinamo koncem 1990-ih imao momčad nakrcanu inidividualnom kvalitetom, pa i dvaput prilično uspješno igrao Ligu prvaka, dojam je da ni ta ekipa nije dosegnula svoj maksimum. Je li se moglo bolje?

“Uvijek imam osjećaj da je”, kaže. “Iz sadašnje perpsektive, mislim da se stvarno moglo… Fenomenalni igrači… Moglo i moralo.”

Zašto nije?

“Nismo dovoljno kvalitetno radili i mislim da nam nije pružena najveća moguća šansa. To ti donosi dobar rad i kvalitetno vođenje”, oprezan je s riječima, jer ne želi nikog omalovažiti. “Igrali smo stihijski nogomet, falilo je tu glave i repa, natjecateljskog mentaliteta, da budemo čvršći, organiziraniji, posebno defenzivno jer prema naprijed smo stvarno imali kvalitetu… Mislim da je falilo današnjeg Atletico Madrida u nama”, izražava se slikovito pa dodaje da se, bez obzira na tadašnji kontekst, moglo i moralo naći boljeg trenera.

Činjenica da je kao igrač često bio u krivim rukama Bišćana će kasnije koštati i bolje karijere u Liverpoolu. Igor je svoj boravak na Anfieldu na neki način spasio zadnjom, petom sezonom kad je u nokaut fazi Lige prvaka igrao fantastično — od osmine finala nadalje odigrao je sve osim četiri minute i cijelog kultnog finala u Istanbulu, pa i zaradio poseban status kod dijela navijača — ali generalno gledajući, njegova je igra bila prilično promjenjiva; često zapravo i nije dobivao priliku, a na toj stoperskoj poziciji znale su se događati i velike pogreške zbog kojih je znao biti na meti ozbiljnih kritika.

Bilo je to za njega, kaže, teško razdoblje, razdoblje tijekom kojeg je htio ići i na posudbu, ali mu iz kluba nisu dali, kazavši mu kako će kao još mlad igrač dobiti veću minutažu u bliskoj budućnosti, što se na kraju i dogodilo, ali više kroz splet okolnosti, odnosno zbog ozljeda drugih igrača.

Iskustvo svlačionice

Također, bilo je to razdoblje kad je, više je puta to kasnije rekao, shvatio da jednostavno nije dovoljno dobar da bi igrao u prvih 11, i to zbog određenih sposobnosti koje nije razvio ranije tijekom svoje karijere. Molim ga da precizira o čemu se radi.

“Radi se o fizičkim sposobnostima”, kaže pomalo iznenađujuće. “Čitav omladinski pogon igrao sam libera ili stopera, a kad igraš na tim pozicijama najmanje se razvijaju kapaciteti kao što su izdržljivost i općenito trkački kapaciteti. A kad sam postao senior, postao sam vezni igrač koji bi trebao imati najrazvijenije trkačke kapacitete i tu je došlo do problema. U Dinamu si to još nekako mogao kompenzirati, ali u Liverpoolu imaš problem. I onda je trebalo neko vrijeme da kroz trening i dodatni rad dođeš na nivo na kojem možeš egzistirati.”

“Gle, mi nogometaši smo tašti i ona rečenica ‘Di si ti igrao’… vjerojatno si se susretao s tim puno puta u životu”

Igoru nije pomoglo ni to što ga je Gérard Houllier stavljao na gotovo sve pozicije osim na šesticu ili osmicu; osim stopera, znao je igrati i kao bek ili krilo. To se promijenilo kad je došao Rafa Benítez, pa iako je bio suočen s možda i najjačom konkurencijom u vidu Stevena Gerrarda, Dietmara Hamanna i tek pristiglog Xabija Alonsa, zbog spomenutih je ozljeda često dobivao priliku. Svejedno, kako i sam kaže, nikad se nije osjećao kao da je sigurni član prvih 11.

“Ti u takvom klubu od 10 utakmica osam trebaš odigrati vrhunski”, kaže. “To je meni bilo teško… Nemaš pravo na jedno loše poluvrijeme.”

Igor je, kako opet sam kaže, poslije toga donio lošu odluku, onu da napusti Premier Iigu i ide u Panathinaikos, a još jedna loša odluka bila je i ta da nakon kraja ugovora uzme pauzu koja će potrajati šest mjeseci.

“Pa ne”, kaže kad ga pitam je li se tada naprosto zasitio nogometa, ali ipak mijenja ploču. “Valjda sam se zasitio… Mislim, dosta dugo sam živio baš onako profesionalno, pa je možda došlo do zasićenja”, priča sad već pomalo neraspoloženo i nevoljko… Polako dolazimo do drugog dijela intervjua te jednim jednostavnim pitanjem koje naprosto morate postaviti otvaramo novu temu; kako mu igračko iskustvo pomaže kao treneru?

“Lakše razumiješ igrače”, kaže odmah. “Lakše komuniciraš s njima… Možeš biti realniji u procjeni onoga što oni mogu. Ne možeš to naučiti iz priča ili u školi… To je neprocjenjivo”, priča sad staloženo. OK, ali je li samo veliko igračko iskustvo, kao što mnogi zapravo krivo pretpostavljaju, dovoljno? “Ne, nije”, kaže pa onda iznenada počinje: “Ali ako ću birat igračko iskustvo ili samo edukaciju, onda ću uvijek izabrat igračko iskustvo”, kaže. Napominjem da u Hrvatskoj puno ljudi radi samo na temelju nekakvog svojeg iskustva i subjektivnog mišljenja. “Pa ne znam je li to većina ili nije”, nevoljko mu se složiti. “Ne znam… Ako želiš bit konkurentan na nekom višem nivou, naravno da moraš slušati, učiti, pratiti trendove…”

“Mislim da se u zadnje vrijeme percepcija trenerskog posla puno promijenila”, misli u pozitivnom smislu, a vjerojatno i na svoje bivše kolege iz HNL-a, pa opet neočekivano kreće: “Iskustvo svlačionice, mi to tako zovemo, to je nešto specifično. Na to te ne može ništa spremiti. Nikakva knjiga, škola ili tečaj. Iskustvo nekakvog prvog konflikta s igračima, iskustvo prvog neuspjeha, kritike u novinama…”

Pozicija autsajdera

Opet kratko staje, pa kaže: “Gle, mi nogometaši smo tašti i ona rečenica ‘Di si ti igrao’… vjerojatno si se susretao s tim puno puta u životu. Ali opet, tvoje znanje može razuvjeriti igrača, bez obzira što nisi igrao na nekoj ozbiljnoj razini. Ono što ti radiš s igračima, kako vidiš igru, to se lako vidi, to ti nitko ne može uzet ako imaš… I onda te nekakve izjave padaju u vodu…”

Do šumova u komunikaciji između novinara i trenera često dolazi i zato što u suštini velika većina ovih prvih ne mogu iščitati što se u taktičkom smislu događa na terenu; ne radi se o tome da bi svaki od njih trebao biti to u stanju, već vjerujte da gotovo svaki trener tu informaciju, ili možda zamjerku, ima negdje u zapećku. Uzimam zato jedan citat svog kolege — onaj koji kaže da je Bišćan u tom trenutku najbolji trener u HNL-u što se tiče sitnih prilagodbi, ali i da se najbolje osjeća u ulozi autsajdera — pa ga pitam što misli o tome. Naravno, dobivam i pomalo očekivani odgovor, onaj koji je u spomenutom citatu vidio i natruhu kritike.

“Pa zanimljivo”, kaže i uzdiše, kao da mu je sve ovo već malo naporno. “Pozicija autsajdera”, opet stane, pa misli. “Ne znam, nisam siguran… Možemo sad analizirati ekipe koje sam vodio i onda možemo lako zaključiti kad sam postizao uspjehe, je li to bilo iz pozicije autsajdera ili nekog tko je imao dominantnu ekipu… Ne znam gdje sam imao ekipu koja je bila austajder. Što se tiče detalja, mislim da to stoji, kao i jednostavna prilagodba. Jer jednom kad krene sezona ti nemaš vremena razrađivati taktičke ideje unedogled.”

Objašnjava dalje: “Ti imaš utakmicu svaka tri-četiri dana i onda neke ideje i principe u igri treba maksimalno pojednostavit da bi ih bilo lakše prenijeti igračima. I opet koristiš igračko iskustvo jer znam da je igračima nemoguće promijeniti navike u tjedan dana… I onda sve ono što se radi na treningu po pitanju taktike, promjene navika, sustava, prilagodbe, od svega toga ako provedeš radeći na tome 10 sati, ti ćeš od toga možda imat koristi u jednoj-dvije situacije u igri, i to ako… Tako da je jako teško očekivati neke rezultate nakon nekoliko dana rada, to se samo s prekidom može postić… Nekakav raspored unutar defenzivnog bloka, u redu, ali ovo sve drugo, automatizmi, posebno za igru prema naprijed, treba konstantan rad na tome više mjeseci…”

Dolazimo potom i do još jedne teme zbog koje bi se Igor mogao sebi svojstveno naživcirati; stavlja li se u mladoj reprezentaciji preveliki naglasak na rezultate?

“Ne možeš ti napraviti ozbiljan rezultat ako nema igre”, referira se na pomalo rigidni stil igre koji smo gledali na Euru. “Ja nemam vremena puno razmišljat i radit na igri… I sad ić s tim, da ćeš ti ulazit u neke rizike vezano za stvaranje igre, insistiranje na nekim automatizmima posjeda lopte ili izmjene pozicija, onda kad stvarno nemaš vremena, a još imaš puno stvari za odraditi…”

Odraditi svoj dio posla

Sad već priča u jednom dahu: “Mislim, nije nogomet samo kad ti imaš loptu, nije nogomet ono što ćeš ti nacrtati na papiru i reć dečkima — ajmo to sprovest. Treba bit realan u procjeni svojih sposobnosti i sposobnosti suparnika. Mi smo na Euru igrali protiv stvarno jakih reprezentacija, pa ni ta Švicarska isto nije reprezentacija za koju ćeš ti znat da se možeš nametnuti… Igrači Portugala igraju u klubovima u kojima naši tek trebaju doć i po toj logici, tko bi se trebao prilagođavat: mi njima ili oni nama? Prema tome, nije realno očekivati da ćemo se mi nametnuti Portugalu ili Španjolskoj na način da bi mi mogli diktirati kakva će se utakmica igrati.”

Sam postavlja pitanje i odgovara na njega: “Treba li u mladoj repki težit rezultatu ili razvoju? Mislim da tu nema više nekog velikog razvoja, to su gotovi igrači. To su seniori, kucaju na vrata A reprezentacije, to im je zadnja šansa da se nauče igrati natjecateljski, pragmatičan nogomet, disciplini u igri, da im se usade neki detalji vezani za njihove pozicije, da se usavršavaju u taktičkom i tehničkom smislu, da se od njih radi završni proizvod. A i zašto se ne bi osvojila medalja na Euru, tu se radi i o uspjehu našeg nogometa…”, objašnjava, pa se dotiče i toga trebaju li se neki igrači iz A reprezentacije prepuštati mladoj reprezentaciji. “Mislim, i na taj način se pomaže dečkima koji su tu. Ako ti spustiš dvojicu, trojicu superkvalitetnih, onda će i drugi imati veću šansu da se pokažu…”

Kotrljajući se sad već prema tom kraju, polako počinjemo pričati u već spomenutom kontekstu; kažem Igoru da sam čuo da je jedan od rijetkih bivših igrača koji su dolazili sasvim spremni na ispite na HNS-ovoj Akademiji, pa i da zato nije bilo potrebe za prepisivanjem… Konačno se malo smekšao, pa se počinje smijati…

“Ne znam šta da ti kažem na to”, kaže. “Ljudi su tamo bili korektni, pa sam se i ja trudio bit korektan. Osim toga, moglo se i nešto korisno naučiti.” Počinjem mu objašnjavati u kojem kontekstu pričamo i podsjećam ga na jednu njegovu izjavu, onu da se uvijek pošteno borio za svoje pozicije, bez babe i stričeva te veza i vezica — slijedi li i dalje te principe?

“Mislim da svaki čovjek treba držati do nekakvog svojeg digniteta”, kaže. “Da odradiš svoj dio posla, ne? Mislim da to kasnije utječe na čovjekov stav, na osobnost… Mislim i da pokazuje koliko imaš poštovanja prema drugim ljudima”, kaže, dok vam kroz glavu prolazi kako ovaj tekst valjda neće biti samo još jedan u nizu pretjerano uljepšanih i pročišćenih portreta bivših igrača…

Na samom kraju postavljam mu i jedno pomalo neobično, ono iz rubrike ‘bonus’ pitanja — često puta vidio sam kako Igor gleda jednog od svojih igrača i prstima pokazuje na glavu; iako je možda jasno o čemu se radi, ipak ga pitam da mi pojasni. “To znači koncentracija na najjače”, kaže. “Netko to usvoji prije, netko kasnije, a netko nikad. Ali to te nauči iskustvo. U nogometu moraš bit spreman na sve. Sve se okrene u sekundi. I kad to nekoliko puta osjetiš na svojoj koži, onda si u to siguran… I pokušavaš utjecati na druge da isto razmišljaju.”