“Još nema nikoga?”, revoltirano je upitao jedan od nekolicine namjernika koji su se našli pred tajništvom omladinske škole na Parku mladeži, u kojem je RNK Split prodavao karte za kup ogled s Dinamom. “Ma, sto posto su šupci podilili sve karte pa ih nije ni briga”, iznio je svoju nazovi-teoriju.
Međutim, čovjek je bio tek malo nestrpljiv. Kojih 15-ak minuta iza 17 sati, kada su splitovci na društvenim mrežama objavili da će biti otvorena ta ‘blagajna’, pred istih tih nekoliko namjernika uz isprike se pojavila simpatična tajnica, te je iz torbice izvukla bunt karata na kojima je pisalo “RNK Split — GNK Dinamo Zagreb. Dok su se par stotina metara niže, Ulicom Hrvatske mornarice, torcidaši spremali točno u 19:11 bakljadom oko Poljuda obilježiti 112. Hajdukov rođendan, njihov se gradski rival pripremao za ogled koji smo iz njegove perspektive slobodno mogli nazvati “utakmicom desetljeća”, pošto takav gost gotovo punih šest godina nije stigao podno Turske kule.
Posljednji su se put ova dva suparnika susreli u svibnju 2017., također na ovom istom mjestu. Split je tada pretposljednji put bio domaćin jedne prvoligaške utakmice; samo dva tjedna kasnije sezonu će završiti domaćim porazom protiv Osijeka, baš kao i svoj prvoligaški san dug sedam sezona. Ironično, s Dinamom je te tužne, oproštajne sezone — prije nego će dekretom biti izbačen u Treću HNL Jug — i odigrao i polufinale Kupa. U šarolikom Dinamovu sastavu tada su na Parku mladeži gostovali, između ostalih, Dani Olmo, Borna Sosa i Ante Ćorić. Split se već bio počeo kadrovski raspadati, ali su među onima koji su ostali zadnji ugasiti svjetlo stršili pojedinci od Tomislava Duke do Kristijana Jakića i Roka Baturine.
Sve to djeluje kao da je uvod iz neke davne kronike kluba koji ove godine slavi svoj 111. rođendan, a ne prisjećanje na događanja prije tek šest godina. Klub je u međuvremenu praktički napušten, s dugovanjima bogu i vragu, a jedini znakovi života su ljudi koji i dalje, unatoč svemu, vrijedno rade na pomoćnim terenima, ondje gdje su se prodavale i karte za ovo jednodnevno prisjećanje na slavne dane.
Kad je ispod Boysa prošla Splitova maskota u improviziranom kostimu crvenog đavola, začulo se skandiranje “odjebi, Sotono!”
Tužna se sadašnjost i na pomalo ironičan način prisjetila prošlosti, kad je i dalje službeno RNK-ov predsjednik Slaven Žužul uoči utakmice uručio priznanje nekadašnjoj Splitovoj ‘jedinici’ i jučerašnjem Dinamovu kapetanu Danijelu Zagorcu. Nije Zagi bio jedini kojemu je ovo bio povratak na Park mladeži; Roka Baturine u Dinamu više nema, ali ima njegova mlađeg brata Martina. Da je kojim slučajem Boško Šutalo zdrav, Dinamo bi u Split jučer doputovao s čak trojicom bivših splitovaca u svojim redovima.
S druge strane, RNK Split — trenutno 11. ekipa Treće NL Jug, odnosno četvrtoligaš — očekivano nema previše lica poznatih čak ni zagriženijim pratiteljima nogometnih prilika. Jedino tu iskače 28-godišnji Lovre Vojković, nekadašnji član Hajduka, Istre i Rudeša, koji se prošlog ljeta preko austrijskih drugoligaša vratio u Split. Ostatak uglavnom čine golobradi momci iz omladinskog pogona, uz podršku nekolicine iskusnijih imena koja tek donekle podižu prosjek godina iznad 20.
Bilo je to na Valentinovo
I ti su klinci sada hrabro stali nasuprot igrača kao što su Bruno Petković, Josip Drmić, imenjak mu Mišić i drugi.
Za razliku od vremenskih neprilika na nedavnim Hajdukovim utakmicama, RNK je dočekao Dinamo u praktično proljetnim uvjetima, sa suncem koje je dobrano upržilo ovih, rekao bih, oko 2.000 namjernika koji su usred radnog dana stigli na utakmicu. Tribine su bile šarolike; bilo je tu nešto rodbine tih domaćih mladića, nešto nogometnih entuzijasta, a onda i nešto kultnih Crvenih đavola, iako je djelovalo da je više transparenata na ogradi nego njih na solidno popunjenom Istoku. Doduše, jedan je član na početku pokušao podignuti atmosferu tako što je odnekud izvadio brodsku sirenu, ali je samo uspio revoltirati ovaj drugi, neutralni dio publike.
Bilo je tu i znatiželjnih torcidaša, koji su se diskretno uvukli u masu kako bi se mjerkali s ‘kolegama’ u gostujućem kavezu.
U Split je, unatoč suludo neprikladnom terminu, doputovalo i kakvih stotinjak Bad Blue Boysa, zbijenih iza velikog transparenta s natpisom “Ja volim samo Dinamo”. I za njih je ovaj dan simboličan; 23 godine prošlo je od Valentinova 2000. i vraćanja imena Dinamo, a svojim jučerašnjim skandiranjem protiv ‘obiju’ uprava, odnosno skupštine, dali su do znanja da njihova borba još traje.
No, čak ni pojava gostujućih navijača nije uspjela aktivirati više od mrkih pogleda i pojedinačnih dobacivanja domaćih tribina; činilo se kao da se dobar dio prisutne publike ne želi ni na koji način eksponirati i uopće dati do znanja da je došla na utakmicu kojoj ‘ne pripada’.
Nije je napalila čak ni odluka Ante Čačića da omraženi Hajdukov prebjeg Marko Brkljača dobije mjesto u startnoj postavi prije odlaska na posudbu u Dubravu — on je dočekan uz tek pokoji zvižduk, a onda na poluvremenu i ostavljen u svlačionici. U jednom su momentu čak i BBB očajnički počeli ‘dozivati’ Istok i Zapad, naviknuti da im te tribine u Splitu na skandiranje “Dinamo!” uglavnom grlato uzvrate nabijanjem na faluse. Dozivanje je donekle urodilo plodom, makar diskretno, što je dečke svejedno razgalilo.
Doduše, grlata je bila navijačka ‘podgrupa’ Splitovih poletaraca na zapadnoj tribini, čak grlatija od starije jezgre preko puta. Skakali su momci kada je 20-godišnji Vicko Ožegović odmah u drugoj minuti opasno probio Dinamovu lijevu stranu, bodrili su svoje uzore kada je Drmić s dva gola razbio početnu hrabru postavku domaćih, koju je jedan posjetitelj do mene opisao da izgleda “kao da ih vodi Ivan Leko”. Na momente je, doduše, djelovalo kao da je ekipa podlegla okolnostima u kojima se nalazi i ta su dva Drmićeva gola donijela opasan ples po rubu mentalnog ponora, ali onda je u 31. minuti baš Vojković s desne strane zavrnuo jedan centaršut prema Zagorčevim vratima, na koji se ‘nakačio’ veteran Ante Babić i skrenuo ga u mrežu.
U svoje 33 godine Babić nije baš prošao svijeta za loptom. Najdalje je došao do Sigeta, odnosno, Hrvatskog dragovoljca, ali je u smiraju karijere stigao do trenutka za pamćenje. Njegov je gol, barem nakratko, ujedinio taj heterogeni profil s domaćih tribina, sve u nadi da Split može ovdje doći do potpunog čuda.
Još nekakva budućnost
“Pustit će još jednog bar Zagi naš, ajde”, komentirao je jedan od ovih neskrivenih splitovaca. No, Zagi do kraja nije imao većeg posla, ali ‘popustio’ jest još jednom 22-godišnji domaći vratar Sven Vojnović za konačno gašenje nade u čudo. On nije mogao baš puno toga napraviti kod golova, pogotovo onog prvog Drmićeva, a na kraju je morao i izaći nakon drugog vrlo neugodnog sudara s Dinamovim igračima.
Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane; Vojnovićev izlazak značio je i da će priču za pamćenje, osim Babića, dobiti i 18-godišnji rezervni Splitov vratar Duje Kolovrat. I ne samo da će moći kazati prijateljima kako je baš on branio u kup-utakmici protiv Petkovića i družine, nego će se moći pohvaliti i vrlo dobrom obranom udarca Petru Bočkaju u smiraju utakmice.
Taj je treći Dinamov gol utišao i onaj omanji, sporadični žamor s tribina. Čak je i Boyse uhvatila fjaka, pa su se oglašavali tek tu i tamo novim blokom skandiranja protiv Krešimira Antolića i Zdravka Mamića. Održavali su i humor na solidnoj razini kada je ispod njih prošla Splitova maskota u improviziranom kostimu crvenog đavola, s jednom od onih jeftinih plastičnih maski za fašnik preko lica. Makar nisam previše siguran koliko je skandiranje “odjebi, Sotono!” bilo namijenjeno njoj, a koliko onom drugom Nečastivom, koji je i dalje u međugorskom zbjegu.
Možda bi se razinom današnjeg podjebavanja zadovoljio i vrhovni zajebant Miljenko Smoje, kojeg su se povodom 100. godišnjice rođenja s razglasa također prisjetili Splitovci. I za to dobili porciju ne toliko zajebantskog jebavanja “komunističkih majki” iz gostujućeg kaveza.
Sunce je već počelo padati iza čuvenih Fabrisovih ‘plavih nebodera’ na Skalicama koji se nadvijaju iznad one glavne tribine Parka mladeži. Dinamo je na kraju bez pretjeranog stresa i umora otišao s tvrdog i grbavog travnjaka koji je u ovih šest godina vidio više izložbi pasa i glazbenih festivala od makar poluprofesionalnih nogometnih ekipa. Splitovci se sada samo nadaju da će i oni stopama brojnih svojih prethodnika koji su ostvarili profesionalne karijere — naravno, negdje drugdje, pa i u Maksimiru.
Nekoć je RNK znao otkidati bodove Dinamu, pa čak i igrati finale Kupa s njim. Svojedobno je RNK Split pokušao gaziti sve pred sobom kako bi, barem nakratko, došao do renomea “prvog kluba u gradu”, samo da bi završio u sjeni, u opskuri u koju se sad vraća. Ova je utakmica, međutim, bila demonstracija hrabrosti i želje tih mladića, kao i poruka da u tom potonulom kolektivu s bogatom poviješću još postoji nekakva budućnost.
