Hrvatska U20 reprezentacija vratila se sa srebrom s Eurobasketa u njemačkom Chemnitzu. Na prvu loptu, reklo bi se, ništa posebno – “pa ti mladi se skoro svake godine vrate s ponekom medaljom, a kad odrastu od njih nikad ništa”. Međutim, pogledajmo malo bolje situaciju.
Kadeti su triput bili europski prvaci (1995., 2010. i 2011.), a osvojili su i jednu svjetsku broncu (dosad je održano tek pet svjetskih prvenstava). Juniori su još impresivniji. Nakon 34 održana europska prvenstva Hrvatska je s devet osvojenih medalja četvrta na vječnoj ljestvici, a na prvih 15 turnira nije ni sudjelovala, tj. hrvatski su juniori nastupali pod zastavom Jugoslavije. Kada se uzme u obzir da je Jugoslavija druga po uspješnosti (SSSR je prvi, Francuska treća), da se zaključiti kako je Hrvatska najdominantnija košarkaška sila Europe kada su u pitanju juniori, kategorija u kojoj sirovi talent još uvijek donosi prevagu.
Ali kada se pogledaju rezultati iz U20 uzrasta, izabranici Damira Rajkovića donijeli su Hrvatskoj ovog ljeta prvu medalju u povijesti.
To je zaista neobično, pogotovo stoga što je riječ o rezultatski najlošijim hrvatskim juniorima ikad; naime, ova je generacija prije dvije godine osvojila 14. mjesto na Eurobasketu U18 i tako ispala iz A divizije. Zato su se sada iskupili na dojmljiv način. U okrnjenom sastavu projurili su kraj niza snažnih suparnika sve dok ih u finalu nije zaustavio Izrael.
Igrala sva 12-orica
Rajković, inače trener prvoligaša Škrljeva, zbog ovih ili onih razloga nije mogao računati na bitne igrače poput Darka Baje, koji je bio prvi igrač generacije prije dvije godine, zatim njegova suigrača iz Cedevite Lovre Buljevića te Krešimira Nikića, redom visokih opcija. Zbog tih izostanaka izbornik je odlučio prebaciti težište igre na vanjsku liniju.
Sasvim razumljiva odluka, pogotovo zato što je na poziciji razigravača dobio na raspolaganje dvojicu A-reprezentativaca: riječ je o Splitovu Mati Kalajžiću te Karlu Uljareviću iz Cibone, a tu je još bio i Šibenikov Domagoj Šarić. Sva trojica već su kroz klubove stekla znatno seniorsko iskustvo.
Oni su okruženi nizom bekova: Toni Perković (Cedevita), Josip Barnjak (Škrljevo), Mateo Drežnjak (Široki) i Antonio Jordano (Cedevita) izmjenjivali su se u svojim rolama, a Toni Nakić (Šibenik) bio je možda i najvažniji igrač za Rajkovićevu viziju, jer je bio jedino klasično krilo bez kojeg bi nedostajalo atleticizma za provedbu ideje u djelo. Unutarnju liniju činili su Mateo Čolak (Široki), Domagoj Proleta (Zagreb), Ivan Vrgoč (Split) i Krešimir Ljubičić (Cibona). Prva trojica imala su zadatak širiti reket, dok je Ljubičić bio jedina klasična petica.
Nisam nabrojao svih 12 igrača čisto reda radi; Rajković je zaista dao uloge svim svojim pulenima, što potvrđuje podatak da je samo Šarić igrao manje od 10 minuta po utakmici. Uobičajena je praksa kod većine omladinskih momčadi da trener rauba jednu te istu petorku do iznemoglosti, a od toga dva-tri ‘superstar’ igrača troše 90 posto lopti. Jasno, u tim uzrastima razlike između pojedinaca su ogromne; ne igra samo talent ulogu, već i činjenica su svi igrači u procesu učenja zanata, a neki uče brže, drugi sporije.
Nije to bio samo run & gun, pa šta bude – Rajković je prema profilu suparnika slagao taktiku i birao igrače
To kao posljedicu nosi nepovjerenje trenera prema većini svojih igrača, koji se onda logično boje i pogledati prema košu, ako uopće budu te sreće da kroče na parket. Zato su te utakmice obično jedva gledljive zbog jurnjave pune kaosa i promašaja. O skautingu da ne pričamo, igrači često nemaju pojma protiv koga će to točno igrati, kamoli kakav je suparnikov stil igre i kako ga je najpametnije napasti. Sve je na istu shemu – najbitnije se nekako dočepati trijumfa kroz simultanku najtalentiranijeg igrača, čije će brutalne brojke zaokupiti pažnju skauta i medija. I što ti više treba?
Jednakost i sloboda u napadu
Rajković je ponudio nešto više. I dalje smo vidjeli neke ‘dječje’ elemente u igri, poput gubljenja energije zbog sumanutog presinga preko cijelog terena koji u ozbiljnoj košarci nema smisla, barem ne u toliko dugim intervalima. No, dobro, tako se htjelo ukrasti nešto lopti na račun nezrelosti suparnika, ali je u ostalim segmentima igra bila vrlo moderna.
Brz protok lopte, dobro trčanje u leđa, traženje slobodnog suigrača na trici, a šutirati su smjeli svi osim Ljubičića, kojega je ionako više zanimalo trpanje pod košem. Zbog te jednakosti i slobode u napadu Hrvatska je imala treći najbolji postotak vanjskog šuta na turniru (37,3 posto), a samo je Grčka ubacila više trica.
Nije to bio samo run & gun, pa šta bude – Rajković je prema profilu suparnika slagao taktiku i birao igrače; tako je Vrgoč prosjedio četvrtfinalni okršaj s Italijom, pa potom bio bitan faktor u polufinalu s Nijemcima. Posebno oružje bila je pick igra u kojoj se najbolje snalazio Uljarević, na koncu drugi asistent prvenstva (šest asista po utakmici). On je nakon rolanja bez problema pronalazio stretch opcije na trici, a još ljepše hranio Ljubičića ispod obruča.
Uljarević je bio starter, a mijenjao bi ga Kalajžić, dok su u završnicama igrali u paru. Bilo bi idealno da su Kalajžić i Uljarević jedan igrač, ali realnost je takva kakva je, zato je Rajković dobio opcije koje se sjajno nadopunjuju. Uljarević je mekši igrač u obrani i ulazima u reket (iako je obranu na ovom turniru igrao odlično) ali jako opasan šuter, dok je Kalajžić u obrani pravi rotvajler (najbolji skakač momčadi), a slabije tricaške sposobnosti sakrio je sjajnom selekcijom šuta (5/9 na čitavom turniru). U prodoru mu nije strano zakucati preko trojice u seniorskoj košarci, onda možete zamisliti koliko je nezaustavljiv bio za svoje vršnjake.
On je završio u petorci prvenstva, ali zaista ga nema smisla isticati niti ga proglašavati nadolazećom zvijezdom. Potrebno je izvući potpuno suprotan zaključak.
Svaki čovjek je bitan
Evo jednog ilustrativnog primjera. Dario Šarić harao je mlađim kategorijama, osvojio i kadetski i juniorski Eurobasket. Međutim, koliko igrači mogu napredovati u samo godinu dana vidjelo se na Svjetskom prvenstvu U19 u Pragu 2013. Većina prošlogodišnjih juniora dotad se bila upoznala sa seniorskom košarkom, teretanom i profesionalnim pristupom igri, pa je Šarić naišao na mnogo veći otpor, premda je i dalje dominirao. Hrvatska je bila neuvjerljiva, a krah se dogodio u četvrtfinalu kada je, znakovito, Srbija bez većih poteškoća izbacila europske prvake.
Šarić je igrao 40 minuta i ubacio 30 poena, ali imao je sve ovlasti, ostali su momci nemoćno udarali u srpski zid. Dobro, reklo bi se, nema veze, rezultat je manje bitan, važno je da smo dobili Šarića koji se potom pokazao kao nositelj seniorske ekipe, ali što je s ostatkom te momčadi? Jedino je Dominik Mavra imao ozbiljniju ulogu, a i to je, čini se, stvar prošlosti, tek se ovog lipnja ukazao i Jakov Mustapić.
S druge strane, Srbija je dobila Nikolu Jokića, Nikolu Milutinova, Vasilija Micića i Ognjena Dobrića koji su poslije odigrali veću ili manju rolu u seniorima, a tu su još i jako dobri igrači poput Nikole Jankovića i Mihajla Andrića koji čekaju svoju šansu. Nitko od njih, pa ni Jokić, nije bio na glasu kao ekstra-talent. Srbija je te godine došla do svjetskog srebra pametno koristeći ono što ima, a više od medalje značilo joj je što su igrači uvedeni u sustav, što je svakome pronađena neku ulogu, a to je neophodno da ih se zadrži u ozbiljnoj košarci u što većem broju. Srbija tako godinama širi svoj bazen nizovima i nizovima igrača više srednje klase, što se pokazalo kao ključna stvar za konkurentnost u novonastalim uvjetima kvalifikacija koje je nametnula FIBA.
Upravo to je put kojim je krenuo Rajković.
Nije bitno što je dosta momčadi, pogotovo Francuzi, došlo oslabljeno jer su im najbolji igrači već etablirani seniori. Nije bitan ni konačni poraz od Izraela; važno je samo da su ovi momci pokazali strahovit napredak u protekle dvije godine, a ova medalja tek je materijalna potvrda da se uloženi trud isplatio te motivacija za budućnost, a prostora za daljnji pomak itekako ima.
Svaki čovjek je bitan, zato je strahovito značajno da momci ne lete glavom pod oblake, već im je jasno da im je sada najpotrebnija minutaža u klubovima, kako su to istaknuli Rajković i Kalajžić, koji je svjestan da još uvijek nije prerastao razinu Splita. Nadajmo se da će i Uljarević dobiti bolji status u Ciboni, a treba zapaliti svijeću za sjajnog šutera Perkovića, kojeg čeka pretrpana svlačionica Vitamina.
No, kamen temeljac i putokaz su postavljeni – hrvatska košarka konačno je krenula pravim smjerom.
