Najbolje finale ikad

Prvi dojam: Argentina je šampion, Messi je na svjetskom vrhu. Nogomet je to zaslužio

Zadnja izmjena: 19. prosinca 2022.

Kakva utakmica, kakvo finale, kakav kraj.

Jedno od najuzbudljivijih finala ikad, jedna od najdramatičnijih utakmica ikad, jedna od onih koju ćete pamtiti zauvijek, za koju ste ponosni da ste bili njenim dijelom, na terenu, tribinama, na nekom trgu, na kauču ispred televizora, nema veze kako, samo da možete reći — ja sam to gledao.

Ova je utakmica imala sve, baš sve: fantastična Argentina i slaba Francuska, pa fantastična Francuska i slaba Argentina, nevjerojatni Lionel Messi, nevjerojatniji Kylian Mbappé, brzo ispisivanje stranica povijesti, jedna za drugom, i kontroverze, i gluposti, i velike šanse i velike promašaje, ludilo u produžecima i još triler penala. Argentina je na kraju uspjela, treći put su Argentinci svjetski prvaci, i nitko im ne može reći da nisu zaslužili, ne nakon ovakve utakmice i svega što smo gledali.

Valjda je bilo zapisano u zvijezdama. Pokušavao se sa svih strana svijeta stvoriti drugačiji narativ, ali jasno je bilo da je glavna priča samo jedna, ona sa brojem 10 na plavo-bijelom dresu. Zapravo je ona sama po sebi besmislena, jedna lopta, jedan penal, jedna promašena šansa ili centimetar ofsajda za one koji znaju ne znači ništa, ali svijet se kotrlja tako da mu trebaju takve priče. Messi je u nogometnoj karijeri do večeras napravio gotovo sve, ali nije mogao pobjeći od tog oblaka koji ga je pratio i pravio malenu sjenu, oblaka u obliku pehara koji kući nosi svjetski prvak.

Messi je dobio potvrdu da je najveći ikad, ali je i Scaloni dobio potvrdu da je napravio strašnu momčad s karakterom koju pored kvalitete nose i emocije

Od večeras je Leo Messi napravio sve. Baš sve, apsolutno sve. I rasprave više nema.

Sama utakmica razvijala se tako da je djelovalo da će Argentina rutinski riješiti finale. Da se ne lažemo, u naše je vrijeme ta utakmica rijetko i bila spektakl na terenu, ali valjda je ova koja je okrunila kralja morala biti ovakva. Francuska se u prvih sat vremena uopće nije pojavila. Podsjećala je na onaj Brazil iz Pariza 1998. i više se pričalo o virusu i nemoći, nego o nekakvom otporu Argentini. A Gaučosi su letjeli.

Džoker se zvao Ángel Di María i potpuno je dominirao prvim poluvremenom i lomio ionako slabašnu desnu stranu francuske obrane kako je želio. Lionel Scaloni opet je stvari posložio gotovo savršeno i učinio da od Messija izvlači najbolje. Leo je do finala 58 posto svog kretanja ustvari šetao po terenu, ali je zato 10 suigrača radilo sve da onih desetak sekundi genijalnosti — netko je to nazvao sa tik-tok nogometom — da najviše što može. Di Maria, Julian Alvarez, te trojka u sredini — Rodrigo de Paul, Enzo Fernandez i Alexis Mac Allister — u potpunosti je ugasila suparnika. Nahuel Molina bio je na Mbappéovim leđima; Francuz je za prvih pola sata loptu dirnuo samo osam puta i bio potpuno neupotrebljiv, otprilike koliko i do sada najbolji Francuz na ovom prvenstvu Antoine Griezmann.

Argentina je gazila i gazila. Prvi gol jest došao iz mekanog penala, ali valjda je to morao biti dio ove povijesne noći, jer nogomet je teški ovisnik o takvim narativima i zapravo je sreća da su se Francuzi vratili i napravili čudo i dobili dva penala, jer je priča tako ipak drugačija i bolja.

Ali kako se ustvari Francuska vratila?

Didider Deschamps je učinio sve što je mogao, još u prvom poluvremenu promijenio Oliviera Girouda i Osmanea Dembelea, pomjerio Mbappea u sredinu, onda ubacio i Kingsleya Comana i Eduarda Camavingu, ali Argentina je djelovala nezaustavljivo, a Francuska umorno, jalovo, nemoćno. I doslovno bez pokušaja; za gotovo 80 minuta nije imala niti jedan jedini udarac.

Ali onda je nastao kaos.

Valjda je moralo tako, jer Argentina je na ovom Mundijalu često upadala u crne rupe, još od onog poraza od Saudijske Arabije, pa nije željela kvariti tradiciju. Sve na teži način ili, ako hoćete, baš onako kako je izgledala Messijeva reprezentativna karijera. Zaboravilo se to sada, ali nakon Cope 2016. Argentinci su svog današnjeg idola zvali propalicom i govorili da nema muda, da se ne pojavljuje kad treba. I on je morao na teži način dokazati da to nije istina. Pojavio se Mbappé, stavio penal i probudio Francusku; onaj njihov drugi gol morao je biti ljepši od argentinskog drugog. I otprilike tu su stale sve ozbiljne analize i bilo kakve zabilješke; sve što je trebalo je sjesti i uživati. U najboljoj utakmici ikad.

Messi je još jednom našao svoju zvijezdu u produžecima, zabio najvažniji, a možda i najružniji gol karijere, ali ne ide to tako lako; možda baš ne ide jer je povijest trebala potvrdu da čak i najveći ne može funkcionirati bez podrške svih ostalih. U Brazilu se ta priča nije dogodila, koštali su ga promašaji drugih, ovaj put jest; spašavali su ga drugi. Kroz čitavu utakmicu, kroz čitav turnir, netko je dodavao gorivo Messiju; zadnji je bio Emiliano Martinez sa onom nevjerojatnom obranom u posljednjoj sekundi koja je ovu ludu utakmicu odvela u penale.

I pobjedu koju su donijeli i Messi, ali i Martinez, Paulo Dybala, Leandrdo Parades i Gonzalo Montiel. Jer Leo Messi jest dobio potvrdu da je najveći ikad, ali je i Scaloni dobio potvrdu da je napravio strašnu momčad s ogromnim karakterom koju pored kvalitete nose i emocije.

To je to. Argentina je svjetski prvak u jednom od najboljih finala ikad; Leo Messi je svjetski prvak u jednoj od najboljih priča ikad.

Nogomet je to i zaslužio.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.